Prvijenac koji ipak nije više od zbirke klišeja i početničkih grešaka
Dnevnik jednog jumfera prvi je roman Davora Varge, koji je nakon “dvadesetak godina borbe sa vjetrenjačama” odlučio pisati. Tako piše u autobiografiji, u kojoj autor svoje rođenje pozicionira među historijske događaje. Te godine ubijen je J.F. Kennedy; Martin Luther King održao je čuveni govor; zemljotres je razorio Skoplje; bivša država promijenila je ime u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Rođenjem Morisa Antonoviča započinje i Vargin roman. Rođenjem prilikom kojeg je plakao doktor, a ne dijete. Ne srećemo po prvi put da autor tekst otvara rođenjem lika, tačnije oneobičavanjem dolaska na svijet. Jergović je, recimo, u priči Ti si taj anđeo (Mama Leone) na početku napisao: “Kad sam se rodio, zalajao je pas na hodniku rodilišta; doktor Srećko bijesno je smaknuo masku s lica, istrčao iz rađaonice i rekao: Jebem ti zemlju u kojoj se djeca rađaju u štenarama!”. I Varga i Jergović polaze iz iste situacije, njihovi likovi se sjećaju vlastitog rođenja, oni su drugačiji (posebniji) od drugih. Međutim, značajnija je činjenica da oba autora već u prvim rečenicama definišu svijet svojih likova. Za Jergovića je život/društvo jednak štenari. Kod Varge istina nemamo jasno poređenje, ali doktorov plač nedvosmisleno naznačuje o kakvom se svijetu radi.
Centralni motiv djela Djetinjstvo Morisa Antonoviča obilježeno je odsustvom roditeljske ljubavi. Dječak odrasta na selu s bakom, a smrt će upoznati (Izidora, ljubavi moja) veoma rano. Ono što nikada neće upoznati, što čini centralni motiv djela, je seks. Iako se u više navrata svojski trudi sa ženama, a čak postoje i neke kratke epizode s muškarcima, Moris će umrijeti kao jumfer. Međutim, postoji još jedno moguće tumačenje nevinosti u knjizi. Moris stasava u muškarca u devedesetima. Rat hara zemljom, vrijeme je sveopšteg ludila. Varga će u roman uvesti i jednog atipičnog “ratnika”, Morisovog prijatelja iz benda, Iliju, narkomana i hipija, koji odlučuje ići u Vukovar. Iako su Ilijini pokušaji da stupi u rat bezuspješni, autor s njim uvodi novu perspektivu u djelo. Perspektivu koja se tiče šireg društvenog konteksta i historijskih činjenica. Za razliku od Ilijinih “ratničkih pretenzija”, Moris je indolentan prema okolnostima u kojima se nalazi. On je potpuno netaknut (nevin!) ratnom stvarnošću. Doba raspada bivše države je za Morisa doba nevinosti.
Osim o ratu, Vargini junaci reflektiraju i globalnu situaciju. Otuda imamo kritiku korporacijskog društva, (ne)legalnosti droga... Ali problem je što se dijelovi koji govore o tome ne uklapaju prirodno u tekst. Oni su nalik interpoliranim natuknicama, koje izgledaju kao da su prepisane iz knjiga poput NoLogo Naomi Klein ili Pisanje na drogama Sadie Plant. Mnogo bi sretnija okolnost bila da je autor zaista posegnuo za postmodernističkim postupkom citatnosti, jer ovako obilne meditacije o diktatu korporacija ili o pravoj prirodi droga ne odaju originalnost autorovog mišljenja. Mnogo su bliže dobro naučenim lekcijama.
Ali, vratimo se sudbini Morisa Antonoviča. Problem s glavnim likom Dnevnika jednog jumfera je u prevelikoj sličnosti, podudarnosti, s rock ikonama poput Jima Morrisona, Janis Joplin, Jimija Hendrixa, Kurta Cobaina, Amy Winehouse... Kratak i buntovan život (svi umiru u 28. godini), ovisnosti, neshvaćenost, patnja... Očigledno je autor htio izgraditi hrvatsku verziju Jima Morrisona, s tim da je ta verzija opet vjerna kopija, sjenka, u kojoj se prelamaju već ispričane priče. Sve ukoliko bismo i vjerovali da je Varga htio ironizirati kult “neshvaćenog muzičkog genija”, lik Morisa Antonoviča u konačnici ostaje skica – ideja autorovog poimanja života. Njegov karakter je plošan, a njegova sudbina itekako predvidiva. I kada se desi konačni Morisov slom, iz uslovno rečeno normalnog u psihotično stanje, manjka tu mnogo postupaka koji bi nas uvjerili da autor zaista zna o čemu govori. Ovako i manije progona i delirijum, opet ostavljaju dojam šablonskog, uvriježenog mišljenja o prirodi “ludila”. Sjetimo se recimo Psihoze 4:48 Sarah Kane, i vidjet ćemo da Morisovo ludilo “ne drži vodu”.
Ideja ludila Ono što donekle može biti opravdano tumačenje je raspada Morisovog mentalnog sistema u svjetlu krvavog raspada jedne države. Ideja ludila (koliko god klišeizirana bila) je u tom slučaju odraz, simptom jednog vremena u kojem se potpuno mijenjaju značenja (ne)normalnosti. Načinje se tu i odnos kolektiva i pojedinca, njihove međusobne suprotstavljenosti. U ovom konkretnom slučaju čovjek, nevin čovjek, na kraju strada odbačen i neshvaćen od strane društva.
Davor Varga se potrudio da predstavi čitatelju anti-junaka hrvatske savremene proze (Moris Antonovič je smeće, otpad, ispljuvak, crvuljak i isprdak ljudskog roda). Autor se pokušao odmaknuti od uobičajenih tokova u našim tranzicijskim književnostima. Dnevnik jednog jumfera knjiga je proizašla prije svega iz Vargine posvećenosti dobroj muzici. Međutim, to udaljavanje, možda i autorova prezasićenost književnim pretenzijama koje nam se najčešće serviraju u posljednjih desetak godina, nije porodilo neki novi kvalitet, neki neosvojeni književni prostor. U priči Morisa Antonoviča nema ničeg novog, ničeg što već nije ispričano ili prežvakano u književnosti ili pop kulturi. Uzme li se u obzir i to da sam tekst obiluje brojnim poštapalicama (nije sve u novcu, nešto je i u nekretninama) i istrošenim metaforama (kosa je neukroćena griva, ženske grudi su bujne...), jasno je da Vargin roman pati od nekih početničkih grešaka. A svakom početku (prvom djelu) pripada i određena doza nevinosti. Dnevniku jednog junfera fali autentičnost glavnog lika i priče koju ima da ispriča. Ali Varga i dalje piše. U pogovoru izražava nadu da će taj posao i potrajati. Ukoliko bude, onda to i nama ostavlja prostor da se nadamo da će u budućnosti poetika ovog autora stasati u autentičnija i zrelija djela.