Sjene iščezlog svijeta

Još za vrijeme održavanja iznimno značajna skupa Antisemitizam, holokaust, antifašizam (tiskan je 1996. godine i zbornik pod istovjetnim nazivom) u Židovskoj općini u Zagrebu, u atmosferi poprilične nacionalističke histerije u Hrvatskoj toga doba, Ivo Goldstein, kao jedan od glavnih referenata, u svom je priopćenju najavio intenzivno i sustavno istraživanje povijesti i sudbine hrvatskih, prije svega zagrebačkih Židova. Nekoliko godina potom, točnije 2001. izašla je prva knjiga (ali, ne u kronološkom smislu) najavljenog projekta, naslovljena Holokaust u Zagrebu, u kojoj je dijelom participirao svojim prilozima i autorov otac, ugledni publicist i izdavač, Slavko Goldstein. Studija je dokumentirano i objektivno, kritički i znanstveno utemeljeno pokušala prikazati i objasniti tragičan usud, bolje rečeno pokušaj totalna uništenja hrvatskih Židova tijekom Drugog svjetskog rata od strane nacističkih okupacijskih vlasti, ali u konkretnom hrvatskom slučaju prije svega ustaškog pokreta, koji je priležno ispunjavao sve, pa i najmanje zamisli i zahtjeve Hitlera i njegove zločinačke vrhuške. Goldstein je snažno oslikao monstruozan nacistički plan posvemašnjeg istrebljenja europskih Židova, dakako na domicilnom primjeru bestijalnog ustaškog divljanja, koje se, utemeljeno na šovinističkim frustracijama i iracionalnoj ksenofobiji, pokušalo prikazati i dokazati kao najodaniji saveznik Führerove rasističke ideologije krvi i tla, te nacifašističkog pokreta. U tom obračunu sa Židovima masovno su stradali i hrvatski Srbi i Romi; uostalom, glavna je oštrica ustaške brutalnosti i bila usmjerena prije i iznad svega prema srpskoj populaciji, ali to dakako ne znači da su Židovi bili samo i tek kolateralna šteta tog i takvog nacionalnog sukoba, odnosno nacionalne netrpeljivosti i isključivosti, kako se to, na žalost (pre)često, pokušava(lo) interpretirati u dijelu aktualne hrvatske historiografije. Ustaše su u tom obračunu sa Židovima (a, dakako, i sa Srbima), bili toliko ažurni i (samo)inicijativni da je to zaprepastilo čak i njemački okupacijski vojni vrh na tlu okupirane Jugoslavije.

Politički stavovi Židovske općine

Tijekom prošle, 2004. godine Goldstein je objavio i drugi tom istraživanja o životu i radu, tj. povijesti Židova u Zagrebu u međuratnom razdoblju od 1918. do 1941. godine, a koji na fascinantan način ilustrira postupan razvoj i rast antisemitizma na tlu Hrvatske (pa i šire, tadašnje Jugoslavije), sve do njegove kulminacije preuzimanjem vlasti od strane ustaša nakon raspada jugoslavenske monarhističke tvorevine. U uvodu autor nam je kratkom retrospektivom prikazao dolazak Židova u Hrvatsku (začeci sežu u 14., odnosno 15. stoljeće) te njihovo postupno širenje i sve veći gospodarski i intelektualni utjecaj i značaj, koji su vremenom zadobivali u Zagrebu, odnosno svekolikoj Hrvatskoj. Nakon toga Goldstein analizira “doba patnji i novih nada” Židova u Hrvatskoj tijekom Prvog svjetskog rata, a potom se naširoko bavi životom ove zajednice u novoformiranoj Kraljevini SHS, odnosno Jugoslaviji. Sve karakteristične pojave i pojmovi ove zajednice (cionizam, socijalna i karitativna aktivnost te uopće unutarnji život općine, do njihove uloge u građanskom životu Zagreba) opširno su i zanimljivo prezentirani kako bi se naglasilo sazrijevanje i značaj židovske populacije u gradu Zagrebu, pa i šire u Hrvatskoj. Posebice je zanimljivo poglavlje u kojem nam autor iznosi pojavu nove generacije zagrebačkog židovstva s početka tridesetih godina prošlog stoljeća, a koju su intelektualno obilježile osobe poput Miroslava Šaloma Freibergera, Ericha/Cvi Rothmüllera i Joela Rosenbergera, koje nesumnjivo predstavljaju onodobne vrhunce duhovnog sazrijevanja. U uvodu ove knjige autor si postavlja pitanje: što zapravo njome želi postići, ali nam odmah pruža i odgovor: “Židovi u Zagrebu 1918-1945 jest pokušaj da se prikažu i analiziraju osnovna događanja... unutar židovske zajednice u Zagrebu. Radi se prvenstveno o analizi političkih stavova koji su dominirali Židovskom općinom... da bi se cjelovitije prikazao taj aspekt djelovanja... potrebno je napraviti daljnja, vrlo detaljna i dugotrajna istraživanja... Ova knjiga i nije ništa drugo negoli pokušaj da se stvori manje-više solidan temelj za takve istraživačke napore”. Ali, to je ujedno i potresna i bogato dokumentirana priča o postupnu razvoju i širenju antisemitizma u Hrvatskoj, gdje je ovaj fenomen sagledan u širem, europskom kontekstu, ali je njegov specifikum naglašen kroz pedantnu analizu tiskovina protužidovskog sadržaja u međuratnom razdoblju, prije svega u Hrvatskoj, ali, istina u nešto manjem obimu, i u drugim urbanim središtima židovstva Jugoslavije. Goldstein je relevantno sumirao i razložio rast netrpeljivosti i ksenofobije prema židovskoj populaciji u dijelu hrvatskog puka, ukazujući na izvorišta tog i takvog fenomena. Dakle, u podtekstu, opisujući život i rad zagrebačke židovske zajednice, Goldstein se u stvari bavi zloćudnom genealogijom ekskluzivnog hrvatstva i njegova sve bržeg i efikasnijeg (u vrijeme uspona nacističke Njemačke) pretakanja u tzv. ustaški antisemitizam, koji je svoju kulminaciju doživio raspamećenim, krvavim pirom Pavelićevih jurišnika nad nemoćnim židovskim žrtvama u Jasenovcu, ali i njihovim masovnim deportacijama u brojne nacističke logore smrti širom Europe.

Analizirajući fenomenologiju antisemitizma u Hrvatskoj od 1918. do 1941. godine ili, kako to sam autor ističe, “od prigušene nesnošljivosti prema otvorenoj mržnji”, nedvosmisleno je dokazao kako u novostvorenoj, višenacionalnoj Jugoslaviji, uostalom slično kao i ranije u okviru Austro-Ugarske Monarhije, “broj antisemitskih ispada i raznovrsnost optužbi protiv Židova, često i potpuno besmislenih, svjedoči da hrvatsko društvo nakon Prvog svjetskog rata još u svojoj punini nije prihvatilo suvremene nazore o jednakosti svih građana...” Naime, zloduh antisemitizma, bolje rečeno brojni agresivni antižidovski ispadi i incidenti, raznovrsni po (be)smislu i sadržaju, uglavnom motivirani vjerskom isključivošću i nacionalnom nesnošljivošću, pomjeraju se s društvene margine te polako, ali sigurno postaju više od puke političke senzacije. Dakle, Židovi su u Hrvatskoj bili optuživani slično kao i drugdje u Europi za “nedovoljno izražen patriotizam, za nepovlasno bogaćenje” i sl. Ali, svi ti napadi pokazat će se kao naivna dječja igra, posebice nakon 1933. godine kada je širom Europe bila pokrenuta prava “huškačka antisemitska kampanja”, koja će svoje snažne refleksije imati i u Hrvatskoj, a kulminirat će dolaskom ustaškog pokreta na vlast u travnju 1941.

Uspon antisemitizma u Hrvatskoj

Goldstein smatra kako se antisemitizam dvadesetih godina 20. stoljeća može dijelom objasniti “prilično velikom socijalnom distancom” u nekim dijelovima zagrebačkog, odnosno hrvatskog društva. A kada su hrvatsku i širu jugoslavensku sredinu počeli opsjedati “zli dusi” nacističke propagande, koja je za sve nevolje svijeta optuživala Židove, antisemitizam je poslužio kao “jeftino i jednostavno sredstvo za širenje nacističkih ideoloških obrazaca”, koji su dakako imali i svoje poklonike u hrvatskoj sredini. Sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća rapidno počinje rasti broj antisemitskih tiskovina u Hrvatskoj, u kojima su prevladavali autori tekstova koji su očevidno bili bliski ustaškom pokretu iako mu u to vrijeme još nisu formalno pripadali. Ekstremni antisemitizam u svojim napisima bljuju Stjepan Buć, Kerubin Šegvić i drugi, tako da uz veličanje nacističke ideologije počinju eksplicitno prihvaćati i rasističke i antižidovske teze. Dakle, kako su se sredinom tridesetih godina širile ustaške veze s njemačkim nacistima i talijanskim fašistima, usporedno s time izgrađivala se i Pavelićeva ideologija, koja je imala sve više odjeka, osobito među desno orijentiranom hrvatskom inteligencijom, ponajviše u Zagrebu. Ideologija hrvatskog ekskluzivizma i zadrta klerikalizma počela je prerastati u tipičnu nacističku ideologiju, koja do 1941. godine nije imala mnogo sljedbenika, ali dolaskom ustaša na vlast novoformirana NDH spremno ih je realizirala, podjednako na političkoj, vojnoj i zakonodavnoj razini. Ili, kako piše Goldstein: “Intenzifikacija antisemitskih ispada i sve izraženije antisemitske tendencije u Hrvatskoj i Jugoslaviji... bile su pretpostavka i neizravna predigra genocida počinjenog nad Židovima u NDH i u drugim dijelovima bivše Jugoslavije”. Prijeratni antisemiti (od Poglavnika, preko Mile Budaka, do Jure Francetića i Mladena Lorkovića), u politici ustaškog režima konačno su našli podlogu za ispunjenje svojih demonskih ideja.

Goldstein se dotakao i odnosa Katoličke crkve u Hrvata prema Židovima u tom razdoblju; konstatirao je da je u institucionalnim crkvenim krugovima bilo podosta oprečnih stavova glede židovske zajednice. U katoličkim tiskovinama pojavljivali su se članci koji su osuđivali i prozivali antisemitizam, ali, na žalost, i oni koji su sa simpatijama gledali na Hitlerov pogrom njemačkih Židova. Na sličan je način autor ove knjige artikulirao i kontroverze oko zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, koji je u svojim propovjedima osuđivao rasizam, ali je istodobno bio uvjeren kako se “Crkva nema ničemu dobrome nadati ni s lijeva ni s desna i kako ne vjeruje više u pravdu u ovoj državi gdje vladaju masoni i Židovi”.

Logori i totalitarizmi

Ako pokušamo antisemitizam objasniti samo iz pozicije suvremene povijesti, Goldstein je posvema svjestan da se ova pojava često može dovoditi i u svezu sa sličnim zločinima koji su se dogodili u vrijeme Staljina, Pola Pota ili u užasu međusobnog istrebljivanja Hutua i Tutsia u Ruandi. Međutim, te su analogije poprilično nategnute jer su navedeni zločini, kako to primjerice svjedoči Solženjicin, bili rezultat, prije svega, kriminalno izokrenute političke logike i ideologijskog ludila, kojima se “opravdavala” suludost staljinskih gulaga, krvava komunistička strahovlada u Kambodži, strahote kulturne revolucije u Kini ili rodovska i plemenska netrpeljivost u Ruandi. A nacistički koncentracijski logori služili su za ubijanje ljudi samo zato što su se rodili kao Židovi. Dakle, antisemitizam ima daleko bestijalnije izvore od totalitarnih projekata, bez obzira na to što su (i) oni podjednakim intenzitetom i sličnom radikalnom metodologijom iza sebe ostavili milijune nevino pogubljenih. Židovima se zamjerao, posebice od razdoblja moderne, nedostatak “duboke i podobne narodne svijesti” i stoga su oni zapravo (od)uvijek bili tretirani kao izvor “pogubne kozmopolitske zaraze”. A zdravo (nacionalno) biće od zaraze se može “obraniti” samo krajnje drastičnim zaštitnim mjerama; tako da su pogromi, konclogori i masovna istrebljenja shvaćeni kao neophodna i iznuđena “samoobrana”. Upravo na tragu ovih razmišljanja Goldstein govori o specifičnom hrvatskom antisemitizmu.

U suvremenim teorijskim analizama antisemitizma dominiraju dva stava: prvi zastupa Leon Poliakov, koji kršćanstvo proziva za glavnog uzročnika antisemitizma, što je vrlo teško prihvatiti jer su Židovi bili proganjani i prije prelaska Konstantina Velikoga na kršćanstvo, dakle prije trećeg stoljeća. Drugu tendenciju ponajbolje oslikava Daniel Goldhagen, koji temeljni uzrok antisemitizma pronalazi u njemačkoj psihopatologiji, ali pitanje koje se potom nameće glasi: što je uzrokovalo pogrome Židova u Francuskoj u 11. stoljeću ili u Španjolskoj u 15. stoljeću; dakle, nekoliko stoljeća prije nego što je uopće došlo do pojave spomenute “njemačke psihopatologije”. Iz oba stava jasno proizlazi da ne postoji jedan, već nekoliko antisemitizama; samo je tako moguće objasniti kako je došlo do toga da se na prijelazu u 20. stoljeće dva posvema suprotstavljena svjetonazora, klerikalna desnica i ateistička ljevica, na identičan način u svom političkom djelovanju služe (zlo)uporabom antisemitizma. Goldstein u žižu svog istraživanja postavlja  antisemitizam “desne provenijencije”, ali posebice se u prvom dijelu svoje knjige bavi i pitanjima nacionalne asimilacije Židova u hrvatsko kao par excellance (srednjo)europsko društvo. Naime, asimilacijski i antiasimilacijski procesi u Židova, posebice u srednjoj i istočnoj Europi, bili su opterećeni žestokim otporima ortodoksa bilo kakvu približavanje domicilnim, većinskim narodima. Ortodoksi su se čak i neprijateljski odnosili prema idejama modernog židovskog nacionalizma, tj. prema cionizmu, koji se dinamizirao u Europi između dva svjetska rata. Kada je riječ o asimilaciji Židova u hrvatsko društvo, Goldstein je konstatirao kako je na ovim prostorima utjecaj ortodoksa bio zanemariv i da su se hrvatski i uopće jugoslavenski Židovi u velikoj mjeri asimilirali s većinskim stanovništvom te su na taj način pokuš(va)ali izboriti svoje što je moguće brže i efikasnije “punopravno članstvo” u društvu. Međutim, takav ih stav i pozicija nisu spasili pred ustaškim koljačima, tako da su doživjeli istovjetni usud kao i mnogoljudne židovske zajednice u Poljskoj, Rusiji, Ukrajini, baltičkim zemljama, Rumunjskoj, Mađarskoj, itd.

Nove forme antisemitizma

Na kraju, valja spomenuti kako se na tom fenomenu “starog” antisemitizma, kojim se bavi Goldstein, formiraju i nositelji “novog” antisemitizma, koji nakon Drugog svjetskog rata dobiva novu funkciju. Nije ga više moguće otvoreno i programski zastupati, ali u pravilu se odgovornost za istrebljenje Židova prebacuje (kao i u hrvatskom slučaju) na naciste, s napomenom da pripadnici Davidova plemena zapravo nikada nisu bili u stanju pronaći moduse pozitivna odnosa prema bilo kojem (srednjo)europskom narodu ili državi. Novi antisemitizam tako se spojio s nacionalnom preosjetljivošću, socijalnom ugroženošću i nesposobnošću da si većinski narodi jedne zajednice racionalno objasne i(li) iznađu odgovore na složena pitanja nacionalnog i globalnog razvoja, a da za svoju zlu povijesnu sudbinu i tegobnu stvarnost neprestano ne krive Židove. Dakle, nove forme antisemitizma ne vežu se samo uz opravdanje Holokausta i optužbe za navodnu iskonsku, povijesnu židovsku krivnju, već imaju i svoje vrlo prepoznatljive praktičke dimenzije: žele onemogućiti navodno opetovanu želju Židova da ovladaju globalnim gospodarstvom i politikom, a radi se zapravo o tome da ta tzv. arijevska, nacionalno “čista” društva, još uvijek nisu u stanju izravnati račune s fenomenima Holokausta i udjelom svoje odgovornosti u tome.

Do sada dvije Goldsteinove tiskane knjige o povijesti hrvatskih Židova, u kojima je autor snažno i otvoreno pogledao zlu u oči, nisu izvan stručne javnosti naišle na veći interes hrvatskih čitatelja i odjek u društvu. To, naravno, upućuje ne samo na stanje duha već i (ne)svijesti u kojem se naše društvo nalazi. Međutim, usprkos svemu, možemo se ipak nadati kako će barem preostale dvije najavljene knjige potaknuti znanstvenu, ali i širu društvenu javnost da temama Holokausta, antisemitizma i uopće hrvatskog suočavanja s vlastitom prošlošću posveti dužnu pozornost.