Aktualnom izložbom Sjene u zagrebačkom ULUPUH-u predstavlja se istoimeni projekt Antonija Grgića, posvećen srušenim spomenicima i njihovom nasljeđu
U projektu niste radili podjelu po ideološkom ključu nastanka ili nestanka spomenika. Možete li pojasniti to polazište?
Mi smo stalno uronjeni u ideologiju, izdvajati jednu ili drugo je bespredmetno. Ideologija uvijek funkcionira na isti način, ona je lako čitljiva i banalna. Mene interesira ona dublja, duhovna i psihološka povezanost s arhitektonskim i urbanističkim prostorom kojim se krećemo. Interesira me ne samo destrukcija vanjskog simboličkog sustava kojeg materijaliziraju spomenici, već i njena posljedica, potresi našeg unutrašnjeg simboličkog sustava. Kada su 2001. godine preko noći uklonili Staljinov spomenik u njegovom rodnom gradu Goriju, ujutro je nekoliko ljudi doživjelo srčani udar. Šok je bio prejak, svijet više nije bio isti, ono što ga pridržava, nestalo je. Spomenici pridržavaju svijet kakav znamo na okupu. Naše osnovno ontološko pitanje je "gdje sam", a tek onda "tko sam" i "kada sam". A gdje smo, to nam govore simboli u prostoru, ne samo "gdje sam" u prostornom smislu, nego i "gdje sam" u ontološkom i psihološkom smislu. Sebe same možemo iščitavati kroz svoje jezične znakove, ali i prostor je također moguće iščitavati kao jezične znakove, kao narativ. I ta dva narativa, osobni i prostorni, nisu međusobno odvojena. Pokušavam ih u prostoru pročitati, osjetiti i isčitati kroz "psihoanalizu prostora", kako to naziva Lefebvre. Cilj je isti kao i u psihoanalizi, dovesti prostor i njegove aktere do neke vrste katarze. Ali ne u smislu Beuysove grandiozne ideje "socijalne plastike", nego stvaranja prostora koji prizivaju pojedinačno preispitivanje i pojedinačnu samotransformaciju.
Kroz seriju performansa, navodite da se upravo tim pojedinačnim preispitivanjem ritualno priziva potisnuto sjećanje na nasilno uklonjeni simbolički sadržaj u prostoru, koji je s jedne strane imao kolektivno značenje, a s druge upisivao se u osobne doživljaje cjeline prostora i njegovih markatora. Kako se vaš projekt dotiče tog nematerijalnog nasljeđa?
U krajoliku grada spomenik, osim kao politička plastična skulptura, može postojati i kao nematerijalni znak u prostoru, npr. kao ceremonijal ili ritual koja se ponavlja, ili kao gesta (npr. performans pojedinca). Kroz performans Sjene se ritualno priziva potisnuto sjećanje na nasilno uklonjeni simbolički sadržaj u prostoru i tim ritualom se stvara novi nematerijalni spomenik. Proizvodi se prisutnost potisnutog. Oslikavanjem sjena srušenih ili naglo nestalih spomenika sam performans postaje novi spomenik zbog uvlačenja javnosti u taj izvedbeni proces. Također se stvara i novi materijalni spomenik, oslikana sjena koja ostaje i poslije performansa kao materijalni trag. Redovito se radi o tragu na pločniku koji ne dopušta indiferentnost. Taj materijalni trag sjene funkcionira kao kronotop. Zbog materijala izvedbe, protokom vremena on polako nestaje i blijedi pred očima prolaznika. U stvari, spomenici postaju bitni samo kad se postavljaju, ili ruše, ili pri obilježavanju obljetnica. Inače su nevidljivi, prolazimo pokraj njih a da im ne pridajemo važnost. Upravo njihovo postavljanje ili rušenje je u biti pravi spomenik, to je ideološki performans u kojem publika aktivno sudjeluje, transformira i redefinira svoj unutrašnji simbolički sustav kroz jedan katarzični akt nasilja.
Kojim ste se slučajevima tijekom projekta bavili?
Najviše me interesira područje Istočne Europe, tu je epicenter suvremenog europskog ikonoklazma, od sjene Staljinovog spomenika u Berlinu, do Balkana i npr. srušenog spomenika kralju Petru u Livnu u BiH, koji je bio postavljen na postament prethodno srušenog spomenika Franji Josipu. Pritom se ne bavite tek spomenicima i simbolima koje oni predstavljaju, nego vas priča odvede i prema autorima spomenika. Antun Augustinčić je tu najinteresantnija ličnost. Prije Drugog svjetskog rata izrađuje spomenike kraljevima Petru I. i Aleksandru, potom bistu Ante Pavelića 1941. godine. Već 1942. izrađuje reljef Tita u srebru i oniksu. Interesantan je spomenik Viteškom kralju Aleksandru I. Ujedinitelju, koji su Varaždinci podigli na svom centralnom trgu 1935., godinu dana nakon atentata na njega. Pri otkrivanju spomenika netko je kralju u ruku u kojoj je držao zakone stavio trulo voće. O tome je i Krleža pričao u svojim razgovorima s Čengićem. Krleža se dan poslije otkrivanja spomenika susreo s Augustinčićem i do te mjere s njim posvađao da su prestali razgovarati. Smatrao je da je postavljanje smeća u kraljeve ruke “napredan čin”, na što ga je Augustinčić ispsovao. Osam godina kasnije, Augustinčić snubi Krležu da dođe u partizane, ali mu ovaj ne vjeruje, jer “u vrijeme kada pravi kraljeve spomenike mene psuje najpogrdnijim riječima i ne govori sa mnom, a sada dolazi i zove me u partizane”. Augustinčić je zgodna metafora za naše društvo i samozaborav koji si periodički namećemo zbog konformizma i nemogućnosti suočavanja s vlastitim sjećanjem.
Po vokaciji ste arhitekt. Što mislite o splitskoj Bajamontuši koja je također dio Vašeg projekta i zastupljena je na aktualnoj izložbi? Treba li graditi faksimil ili na istoj lokaciji posegnuti za nekim suvremenim rješenjem?
Osobno sam za suvremeno rješenje. Grad Split je mjesto sjajne urbane i umjetničke inovacije, od Peristila do ingenioznog kolektivnog urbanističkog remek-djela, Splita 3. Split je ona vrsta grada gdje se inovacija očekuje kao norma, to je stvar komunalnog ponosa, već upisana u tradiciju grada.
Sjenu ste iskoristili i u radu koji se bavi zagrebačkom sinagogom, srušenom od ustaškog režima tijekom Drugog svjetskog rata. Vaša, doduše neizvedena, intervencija dobar je primjer suvremenog pristupa bilježenju sjećanja u javnom prostoru. Kako po tom pitanju ocjenjujete stanje u Hrvatskoj danas?
Moje rješenje je da se iscrta sjena srušene sinagoge na mjestu gdje je ona stajala i po pločniku Praške ulice gdje se nalazila. Na taj način bi prolaznici, kako pješaci tako i putnici u tramvaju, svakodnevno prolazili kroz sjenu. Ulazili u sjenu i izlazili iz nje. Stvarao bi se jedan začudan osjećaj prolaska kroz nešto nevidljivo, a ipak stalno prisutno. Taj spomenik se ne bi gledao, on bi se osjećao. Radilo bi se o prijelazu iz svijetlog u tamni prostor, o izlasku iz svakodnevice i povratka u nju. Osobno mislim da bi trebalo ostaviti tu prazninu u donjogradskom urbanom tkivu jer ta je praznina spomenik za sebe i bez ikakve intervencije. Ta iscrtana sjena ni na koji način ne bi uništila prostor, nego bi bila samo novi sloj u njemu.
Ta loša rješenja očita su i kod u Hrvatskoj živog trenda podizanja spomenikâ Franji Tuđmanu. Doslovno svi ti spomenici su anakrone i izrazito neuspjele forme, što je ujedno i vrlo precizna i točna slika duha vremena. Izgledno je i da će sve njih kad-tad ukloniti, i to ne zato što se radi o neuspješnim radovima, već zbog činjenice da Tuđman za mnoge nije pozitivna povijesna osoba. Kako vi gledate na taj odnos konkretne osobe i njegovih spomenika, odnosno nekih mogućih budućih sjena?
U nedostatku suvremenog društvenog konsenzusa, politička elita se okreće prema modelu koji joj je jedini poznat i koji je duboko upisan u naš prostor i političku tradiciju. Radi se o povratku dijela dogmatskog modela socrealističke koncepcije umjetnosti. Socrealizam je imao svoju ideološku svrhu: prekriti laž na kojoj je fundiran socijalistički poredak. Ta laž je da klasa izrabljivača i klasa radnika koji su izrabljivani – ne postoji. Kako bi prekrila svoju dominaciju, eksploataciju i odijeljenost od klase radnika, komunistička vlast promovirala je socrealizam koji u lako čitljivoj formi prikazuje jedinstvenu radničku klasu, bez podjele na "nas" i "vas". Socrealizam kroz umjetnost daje privid jedinstva, pokušavajući negirati traumu društvenog antagonizma; pokušava sakriti činjenicu da su radnici komunističkom revolucijom dobili samo novog gospodara. Novi gospodar, kao i onaj bivši, kontrolira sredstva za proizvodnju, ali i sve ostale segmente društva. Zbacivši staru buržoaziju radnici su dobili novu, crvenu buržoaziju.
Suvremeni socrealistički formalizam većine Tuđmanovih spomenika u biti ima isti fetišistički cilj. Cilj je prekriti ideološku laž da društveni antagonizam između današnje vladajuće klase i ostatka društva ne postoji. Cilj je da nas sve pokaže na jednoj strani, na strani pobjednika, da smo svi isti, da među nama nema razlike, da nas imaginarno vrati u doba rata, u kojem je društvo bilo naizgled homogeno. Homogenost je i onda bila iluzija – dok je trajao rat, nova klasa vlastodržaca u dimu baruta dijelila je među sobom društvenu imovinu. U hrvatskoj tranziciji postoje jasno odijeljeni pobjednici i gubitnici. Postoje oni koji imaju svoju Hrvatsku i oni koji nemaju izbora te moraju svoju Hrvatsku tražiti u Švedskoj, Njemačkoj, Irskoj... "Socrealizam s Tuđmanovim licem" koji forsira sadašnja vladajuća oligarhija služi prekrivanju te istine, nudeći nam laž da smo svi isti, da ne postoji jaz i snažan antagonizam između vladajuće klase s jedne strane i ostatka društva s druge. Spomenička tuđmanizacija Hrvatske kao fetiš koristi izjavu "imamo Hrvatsku", kako bi sakrila gorku istinu: neki stvarno imaju Hrvatsku, a neki je stvarno nemaju. Stoga se skulptorskim autodidaktima dozvoljava da se u provincijskim mjestima okušaju u banaliziranju forme koja je u svim ideologijama sveta – forme Oca nacije. Upravo uključivanjem amatera i autodidakta šalje se poruka da elite nema, kao ni elitne umjetnosti. Postoji samo realizam koji je svima shvatljiv i pristupačan. Danas je društvena rasprava jedini vrijedni spomenik i ona nam je prijeko potrebna, posebno u slučaju Franje Tuđmana. U kontekstu 21. stoljeća klasični su spomenici anakrona. Ako je Tuđmanova politička i ekonomska ostavština duboko podijelila ovo društvo, vrijeme je da prestanemo fetišistički prikrivati tu činjenicu groznim spomenicima i napravimo spomenik koji će biti bolji od same ostavštine koju bi trebao prikazivati.
Na tom tragu je i moj prijedlog za spomenik Franji Tuđmanu u Zagrebu koji se najavljuje. Načinimo prazninu oko koje bi se, na trgu s njegovim imenom, postavile sjedalice na kojima bi mogli sjediti i u krugu ravnopravno raspravljati. Cilj je da se participativno raspravi Tuđmanova uloga u hrvatskoj povijesti, ali ne i rasprava sama po sebi. Praznina neka bude mjesto gdje će se stvarati ideja zajedništva i zajednice na osnovama jednakosti i prava glasa za sve, bez hijerarhije, bez gledanja jednih drugima u leđa. Vrijeme je da napravimo spomenik sadašnjosti i budućnosti, a ne još jedan spomenik umrtvljujućem pogledu u prošlost
Preneseno u suradnji s portalom Pogledaj.to.