Škarice duha

Novi Etički kodeks Sveučilišta u Zagrebu u članku 22., naslovljenom Javno nastupanje, govori o dužnosti članova akademske zajednice da javno istupaju i iskazuju svoja mišljenja, da djeluju za dobrobit zajednice. Taj članak govori o društvenoj odgovornosti – o pojmu koji je ispao iz javnog izričaja, valjda zbog nataloženih prizvuka uporabe u socijalističkom sustavu, i o djelovanju za dobrobit zajednice – o pojmu koji još nije ni ušao u javnu uporabu. Taj članak posebno govori o tome da hijerarhijski više postavljeni članovi akademske zajednice ne smiju hijerarhijski onima na nižoj dužnosti zabranjivati te ni na bilo koji način ograničavati osobne javne nastupe.

Etika javnog diskursa

Upravo ta pitanja, pitanja o etici profesije i etici javnog nastupa postavila su mi se nakon konferencije za novinstvo koju su održali Velimir Visković i djelatnici Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, okupljeni oko projekta Enciklopedije hrvatske književnosti. Naravno da znam kako Leksikografski zavod nije sastavnica Sveučilišta u Zagrebu, ali smatram da je znanstvenoistraživačka djelatnost jedan od njegovih konstitutivnih dijelova. Ključno pitanje javne rasprave zato mora biti pitanje o kvaliteti i vrijednosti projekta književne enciklopedije, o njegovoj ulozi u hrvatskoj znanosti i kulturi koju će imati – bude li dovršen i tiskan prema postavljenim kriterijima struke i leksikografije. Pitanja o etici javnog diskursa neizbježno se postavljaju prateći medijsko oblikovanje pozicija i protupozicija, a osobito “pomirbenih opcija” koje su uslijedile. Zato tu raspravu ne doživljavam samo kao zauzimanje strana, u smislu “tko je za koga”, nego kao pitanje obrane struke, izbora na koji nas obvezuje etika profesije. Za načelna pitanja načelno nemamo vremena, opkoljeni gomilom pojedinačnih problema i osobnih procjena, nemoćni pred mašinerijom nazovi argumenta o potrebi transformacije i veće učinkovitosti u tranzicijskim uvjetima rada i “tržišta”. Od bolonjske reforme do Leksikografskog zavoda vodi jedan te isti put.

Struku čine kriteriji

Hrvatska znanost o književnosti struka je koja se već desetljećima razvija u određenoj napetosti: s jedne strane postoje iznimno visoki kriteriji, teorijski dometi i pojedini književnopovijesni doprinosi, s druge – gomila neobavljena filološkog i književnopovijesnog posla, te teorijska neusklađenost. Vrijednost projekta Enciklopedije hrvatske književnosti vidim upravo u tome što je zamišljen kao premošćivanje postojećih razlika, kao projekt koji “poravnava” stanje na terenu istraživanja s postavljenim teorijskim postignućima. Iz toga je razloga projekt, koji urednički potpisuju Velimir Visković i Zoran Kravar, a u kojemu sudjeluje oko 250 suradnika, u doslovnom smislu jedinstvena mogućnost da se u enciklopedijskom pothvatu naknade postojeći nedostaci i postave suvremeni standardi u cjelokupnom istraživalačkom polju hrvatske znanosti o književnosti. Zato uistinu nema pravo glavni ravnatelj Tomislav Ladan kad se – nimalo retorički – pita “što se novoga ima o Gunduliću danas napisati?” To pitanje, doduše, još čudnije zvuči ako se prisjetimo da ista leksikografska ustanova radi na projektu personalne književne enciklopedije posvećene Marinu Držiću – o kojemu se, očito, ima što novoga reći, ili je, možda, važnije, tko to ima reći. Stotine se primjera mogu pronaći protiv ideje krojenja škaricama u postojećem enciklopedijskom materijalu, od toga da u njemu  Prousta muče “faustovske dvojbe” do toga da su deseci djela opisani sveobuhvatnom sintagmom “iskaza moralnoezgistencijalne krize”. A što je s novijim književnoteorijskim nazivljem i analizama?

Dok Ladan, govoreći o škaricama kojima treba prekrajati natuknice iz postojećih izdanja, možda doista i misli na cut&paste operaciju, kod Bogišića su više na djelu škarice duha, kojima se u temelju moraju prikratiti nerealne uredničke ambicije, a sve u duhu novih kriterija ekonomske uspješnosti i orijentiranosti prema tržištu, koji su, usput budi rečeno, upravo obrnuto proporcionalni znanstvenim leksikografskim mjerilima (vidi slučaj Zagrebačkog leksikona!). Obojica se koriste ne baš sasvim jasnom sintagmom virtualnog kapitala Leksikografskog zavoda, u trenutku u kojem nijedno izdanje ne postoji u elektroničkom obliku. Pretpostavljam da su i tu u igri tržišni razlozi, lažni gutenbergovski strah da će CD-ovi “pojesti” tiskane knjige…

Teško je vjerovati da će se politika, imenom i prezimenom prozvana, izravno umiješati i iznijeti pravorijek u “slučaju LZ”. Svima nam se ta politika nasmijala u lice kad je glasnogovornik Vlade, u povodu Viskovićeva pisma, ponovio kako premijer na mjesec dobiva oko tri  tisuće pisama i gdje bi došao kad bi na svako odgovorio. Pa čak i Djed Božićnjak ima bolje uređen poštanski ured od naše Vlade, koja se oglušuje na pismo glavnog urednika važnog projekta jedine ustanove kojoj Vlada izravno postavlja ravnatelja. Politika vrlo rado ostavlja problem “struci”, pustit će da se mi između sebe izvrijeđamo i posvađamo, pa će možda (ističem: možda), ovisno o medijskoj galami, pri sljedećem izboru ravnatelja procjenjivati učinjenu štetu i paziti da na isto mjesto postavi osobu koja za javnost nije “toliko problematična” a za uporabu je jednostavna… To se zove ispunjenje obostranih interesa. Pritiskom na gumb, telefonskim pozivom, najjednostavnije.

Struku čine ljudi

Osim u profesionalnom smislu, Tomislav Ladan u nedavnim je javnim nastupima samoga sebe etički diskvalificirao za upravljanje bilo kojom ustanovom. Krajnje potcjenjivačkim jezikom govorio je o svemu i svakome, a osobito o ženama fertilne dobi. U društvu u kojem se svakodnevno možemo nagledati kojekakvih neopatrijahalnih i mizoginih ispada, Ladanov nastup zadivljuje retorikom samozadovoljstva. Dok on o zlostavljanju i zabranama ne zna ništa, Bogišić ih (u intervjuu Jutarnjem listu) cinički preoblikuje u anegdotalnu povijest Zavoda: pa i prije su zaključavali vrata… Tkogod je na konferenciji za novinstvo slušao kako zaposlenici Zavoda govore o različitim vrstama zlostavljanja i mentalne represije, mogao se uvjeriti koliko je tim pojedincima teško svjedočiti o onome što se događa. Njihova muka s artikulacijom nije proizišla samo iz situacije što nisu naviknuti (samozadovoljno poput Ladana) govoriti pred novinarima i televizijskim kamerama. Vidjelo se da su izmučeni dugogodišnjom represijom, da se teško smiruju i koncentriraju, da ne znaju kako osobnu priču postaviti kao općeniti primjer. I bilo je teško vidjeti kako su još (ili: ponajprije) lojalni Zavodu, instituciji za koju rade, kako poštuju profesiju u kojoj žive. Zbog toga je u javnoj recepciji problema u Leksikografskom zavodu, najveći poraz (i najveće razočaranje) reakcija mjerodavnog Nezavisnog sindikata za znanost i visoko obrazovanje. Nezainteresiranost, povlačenje ili dogovorena suzdržanost: repertoar iskaza Vilima Ribića  varirao je od “ništa se nije dogodilo”, preko “ne znamo da se nešto dogodilo”, do “možda se nešto ipak dogodilo”.

A dopis Sindikalne podružnice LZ-a, kao datum svog prvog istupa navodi 13. srpnja 2005. godine. Stegovne mjere poput “zabrane međusobne komunikacije” djelatnika i kontrola odlaska na WC, uz nevjerojatnu “zabranu skretanja pogleda s računala”, stavljaju javnu leksikografsku ustanovu na čelo nezavidne liste u ponašanju prema radnicima, na kojoj su dosad carevali veliki trgovački lanci. U usporedbi s LZ-om i već ozloglašena gradska uprava djeluje kao pitomi dječji vrtić.

Kriza javnih institucija

Umjesto zaključka, mogu samo ponuditi dva okvira unutar kojih dalje treba voditi javnu stručnu i političku raspravu o Leksikografskom zavodu. Jedan okvir predstavlja neprikladan zakon koji omogućuje da Vlada izravno postavlja ravnatelja, a koji se pokazuje posve neprimjerenim u društvu koje nema nikakve autoregulacijske mehanizme kvalitativne kontrole pri socijalnoj hijerarhizaciji. Drugi okvir rasprave je – sada veći brojčano dokaziva – kriza u upravljanju javnim institucijama u Hrvatskoj. Način na koji danas politika upravlja ustanovama tjera nas da umjesto o planovima razvoja raspravljamo o osobnim interesima, umjesto o programima o personalnim preferencijama. Novi ravnatelj Hrvatske radiotelevizije? Ispražnjeno mjesto direktora drame u HNK-u u Zagrebu, v.d. ravnatelja Koncertne direkcije, tema ravnatelja u MSU – sve su to ispražnjena simbolička mjesta institucionalne hrvatske kulture. Nimalo virtualna, sasvim stvarna praznina.

Kažu da razum i emocije ne idu zajedno; u slučaju Leksa, čini mi se da idu.

Autorica je jedan od 250 suradnika na projektu Enciklopedije hrvatske književnosti.

Skraćena verzija ovog teksta objavljena je u Jutarnjem listu.