Siniša Nikolić  

Skeniranje privatnog i globalnog

Potencijalni kultni pjesnik

Nikica Talan, Religiozno-metafizička problematika u pjesništvu Jorgea de Sene, HFD, Biblioteka književna smotra, Zagreb, 2003.

Kao što je poznato, portugalska je književnost jedna od najbogatijih i najzanimljivijih europskih pa i svjetskih književnosti, poglavito u odnosu na veličinu i važnost Portugala kao zemlje i broja Portugalaca kao potencijalnih čitatelja ili stvaratelja na portugalskome. Usprkos značajnoj kolonijalnoj povijesti i, u skladu s time, rasprostranjenosti portugalskog jezika po svim kontinentima, ovaj jezik nije ni približno važan poput španjolskoga, primjerice, a s obzirom na veličinu države, taj se jezik utjecajem ne može mjeriti ni s jednim od većih europskih jezika. To se još više potenciralo okončanjem kolonijalnog razdoblja i samostalnošću bivših kolonija, kad slabi gospodarska i politička snaga nekoć velike kolonijalne sile.

Ipak, ugled i važnost portugalske književnosti, a poglavito pjesništva, daleko nadilazi zemljopisni položaj Portugala. U Hrvatskoj, pak, teško da će prosječni konzument lijepe književnosti znati za ikoga drugoga osim za sveprisutnog Ferdinanda Pessou, što je i razumljivo, jer osim u posljednje vrijeme izdanih nekoliko antologija i prijevoda suvremene portugalske poezije i proze, ili sporadičnih bljeskova po stručnim časopisima, drugih informacija nema.

Tu neželjenu “informacijsku blokadu” snažno razbija knjiga pred nama. Iz pera Nikice Talana, uvaženog profesora luzitanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dobivamo sveobuhvatni prikaz rada i djela Jorgea de Sene (1919.-1978.), po mnogima najvećeg pjesnika post-pesoina doba. U svojoj ponešto prerađenoj doktorskoj disertaciji (iz 1988.) on će prikazati cjelokupni kontekst portugalske poezije, ali i kulturne povijesti od kraja devetnaestog do sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, temeljito i duboko iznijeti detalje Senina života i rada kao?i interpretaciju 14 njegovih zbirki poezije uz ilustrativan prijevod lijepog broja njegovih pjesama. Uz to, knjiga je dvojezična, hrvatsko-portugalska, pa je mogu čitati i studenti luzitanistike (Senine se pjesme donose i u izvorniku) i zainteresirani Portugalci. Tako se ova knjiga, silom prilika, prometnula ne samo u odličan interpretatorski rad nego istodobno i u vrijedan primaran izvor za upoznavanje Senina pjesništva. Treba također istaknuti da je Talanov izričaj sinteza stručnosti, ali i pristupačnosti. On ne pati od metajezične histerije u kojoj je nerazumljivost stručnih termina obično u proporciji sa sadržajnom prazninom, ali zadržava stručnu relevantnost, razumljivu širem krugu čitatelja, dokazujući da formalno-metajezična dogmatičnost nije preduvjet kvalitete.

U užem smislu, knjiga se bavi, kao što sam naslov kaže, sadržajnim, religijsko-metafizičkim slojem značenja Senina pjesništva, koji prema Talanu čini integrativi sklop njegova književnog opusa. Iz tog je gledišta Sena, iako agnostik i po mnogočemu ateist, ipak moderni pjesnik transcendencije. U duboko filozofskom, duhovnom smislu, pokazuje on svu dubinu i krajnje granice ljudskoga udesa postojanja, dotičući prije svega teme života i smrti, slobode i ograničenosti, ljubavi i mržnje, pesimizma i optimizma, ali na jedan do tada nesvakidašnje dubok i moglo bi se reći paradoksalan način. On slobodno ulazi u dijaloge s Bogom, i kroz sumnju ili negaciju božanskoga ipak dopire do transcendentne razine postojanja. Talan tako otkriva svojevrsno kretanje i paradoksalne obrate u Seninu stvaralaštvu, čime nam taj veliki pjesnik postaje još bližim.

U normalnim okolnostima, Jorge de Sena bio bi zasigurno kultni pjesnik, a Talanova knjiga otkriće vrijedno maksimalne pozornosti. U našim prilikama to su “samo želje puste”, da ne kažemo “okultne”. Ipak, skloni smo reći da je pred nama velika knjiga o velikom pjesniku za jednu malu zemlju. U nadrealnom iščekivanju, primjerice, nekog suvislog izbora Senine poezije, i to je nešto.

Utjecaj literature na snove

Zlatko Crnković, Knjiga snova, HENA Com, Zagreb, 2003.

Sav pismen svijet u našoj zemlji zna tko je Zlatko Crnković i kakav je njegov kapitalan polustoljetni rad u hrvatskom prevoditeljstvu i izdavaštvu. Kladim se u sav novinarski honorar da je taj vrijedni čovjek zadnja osoba na kugli zemaljskoj u čije biste snove, onako “na prvu loptu”, imali zanimanja zaviriti. Ovaj smireni, flegmatični, tipični “knjiški crv” imao je, rekli bismo, najdosadniji život na svijetu, pa mu ni snovi ne mogu biti bolji. Ali, ne lezi vraže. Knjiga polustoljetnih Crnkovićevih snova otkriva nam jednu sasvim drukčiju osobu od one koju smo, medijski posredovanu, dobivali. Osim toga, kao i u mnogo drugih slučajeva, ovaj je stari književni lisac donio u naš literarni prostor potpuno novi žanr, nepoznat u našoj kulturi: knjigu vlastitih snova.

Da bi taj tip sasvim osobite faction-literature imao elementarnog smisla, mora on poštivati neke zakonitosti, a to su prije svega opipljiva iskrenost, poštenje i dosljednost u iznošenju nečega toliko intimnog kao što je vlastiti san. Da bi san bio autentičan, ne smije se ništa dodavati niti oduzimati bez obzira na neugodu ili nelogičnost “građe”. U tom je pogledu ova knjiga zadovoljila, pa imamo prilike doznati dosta toga “golicavoga” iz podsvijesti našega uzoritog građanina, koji se u mnogim snovitim situacijama pokazuje prije kao bećar iz Čaglina nego kao sterilni knjiški čovjek hladne i dosadne metropole. Sasvim cool, reklo bi se.

Drugi intrigantan aspekt u ovome slučaju je mogućnost praćenja utjecaja literature na podsvijest pojedinca koji se njome intenzivno bavi. Poznato je, naime, da su podsvijest i snovi književnika imali velik utjecaj na njihovo književno stvaralaštvo, pogotovo od trenutka kad je Sigmund Freud dao snovima, u svojoj psihoanalizi, odgovarajuće mjesto. Nije, međutim, istražen obrnuti proces, povratni utjecaj literature na snove jednog, mogli bismo reći idealnog, pomnog čitatelja, kao što je to prevoditelj/urednik Crnković. Sada je, eto, moguće pratiti i tu pojavu, pa tako njegovim snovima špaciraju poznati ljudi iz javnog i literarnoga života u svim mogućim i nemogućim varijantama, kako to već u snovima biva.

Šteta je možda, jedino, što knjiga nije deblja, a broj zabilježenih snova veći, pa bismo imali kapitalno kulturno-povijesno djelo kao temelj za istraživanje podsvijesti kulture jednog zanimljivog polustoljetnog razdoblja na ovom našem politički i povijesno “trusnom” području i vremenu. Ipak, i u ovom je izdanju sasvim zabavno pratiti snovite događaje druge strane osobnosti našega literarnog profesora Baltazara.

Književnost gdje je najmanje očekujemo

U posljednjih nekoliko godina uvriježio se u nas običaj da koliko-toliko poznati i uspješni književnici pišu feljtone za tjednike svih mogućih profila, od “ozbiljnih”, političkih do onih sasvim neobveznog, revijalnog stila. Koliko god čovjek imao razumijevanja za financijske potrebe naših ubogih književnika s jedne strane, i za utrku u snobovskome “prestižu” tjednika da imaju “svog” književnika s druge, rijetko su to tekstovi čitljivi i zanimljivi, sukladni svome mediju, s izborom dovoljno atraktivne teme, da bi čovjek uopće zadržao svoj pogled na pojedinoj kolumni ili, ne daj bože, kupovao neki tjednik samo zbog tekstova nekog takvog “spaljenog” književnog feljtonista. A skup takvih tekstova, sabranih u knjigu, mogao bi nam se pričiniti kao krajnje pretenciozna stvar, gotovo drskost, kako autora tako i izdavača. Ako još, k tomu, niste ljubitelj ženskog časopisa Mila, Matanovićkina ili “ženskog pisma” uopće, tada biste njezinu novu knjigu sigurno otpisali kao izdavački i autorski suicid.

Ipak, stvari s ovom knjigom stoje sasvim drukčije. Iako je njezina intencija da literarno dopadljivo, ali i novinarski ekonomično poveže u jedinstven izričaj književnost, svakodnevicu i vlastitu životnu priču – na prvi pogled nemoguća misija – ona u tome uspijeva na izniman i neponovljiv način. Nemojte me pitati kako, ali “profesorica književnosti” sa svojim štreberskim pristupom životu i književnosti čitav niz “životnih banalnosti” i “trivijalnosti” našega svagdana prelomljenih kroz specifičnu životnu priču, na ključnim točkama povezanih s različitim aspektima nekih manje ili više relevantnih književnih djela, pretvara u svojim feljtonima u suvisao i nadahnut književno-novinarski tekst. Sklopljen u knjigu, taj se niz feljtona može čitati višeznačno: kao osobnu životnu priču, skup eseja o književnosti, ili zapis o tome kako svakodnevne i banalne trivijalnosti mogu ili moraju postati književnošću. Prava mjera svake od tih triju dimenzija daje ritam i dimenzionira prijelaz iz jedne razine u drugu. I baš se tu krije njezino spisateljsko majstorstvo, u tim točkama prijelaza, iz života u književnost pa natrag u život, iz detalja, preko srednjeg plana na cjelinu, pa natrag do točke iz koje se krenulo, kroz prizmu pojedinačnoga, posebnog prema općem i onda opet prema pojedinačnom.

Kao i uvijek, Julijana Matanović je velika tamo gdje nadilazi trivijalno, osobno ili štrebersko, tamo gdje napušta “žensko pismo” sagledavajući osobnu sudbinu ili svakodnevicu iz neke nove perspektive, pri čemu dospijevamo u sasvim novi literarni svijet. Upravo je ta nova i svježa literarnost, književnost gdje je najmanje očekujemo, pače držimo nemogućom, najveći doprinos njezina pisanja. Iako su kritičari u prvi plan isticali motiv prepoznavanja, nesumnjivo bitan u ovoj knjizi, čini mi se da su nesmiljena iskrenost a onda opet svojevrsna blagost u motrenju zbivanja ono što drži cijelu konstrukciju ovog zanimljivog književno-novinarskog životopisa. U svakom slučaju, netko tko nam se tako srdačno smije s naslovnice knjige, s nesavršenim, ali simpatičnim razmakom u gornjem redu savršeno bijelih zubi, ili netko čiji je otac u olovnim godinama prošloga stoljeća po bosanskim kasabama naizust izgovarao Faulknerov Dok ležah na samrti, sigurno ima pravo na iznošenje iskrene i osobne priče, i zaslužuje našu čitateljsku pozornost i povjerenje.

Biologizam u psihologiji

Igor Kardum, Evolucija i ljudsko ponašanje, Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.

Od samih početaka europske civilizacije čovjek je pokušavao razumjeti i objasniti svoj položaj u svijetu. Od Aristotelova određenja čovjeka kao zoon politikona, preko kršćanstva pa do suvremenih bihevioralnih teorija, čovjeku se davao povlašten, izdvojen položaj u odnosu na njegov prirodni, biološki background, što je rezultiralo biheviorističkom antropološkom tezom da je ljudsko ponašanje u najvećoj mjeri uvjetovano kulturalnim okružjem i njegovim utjecajem na čovjeka tijekom odrastanja. U najšire shvaćenoj humanistici to mišljenje prevladava i danas. Ipak, od Darwina i Mendela, na području biologije, počinje su javljati teza da ja za sav živi svijet i njegovo ponašanje bitno genetsko naslijeđe i evolutivna biološka pozadina. Ta se teza u početku odnosila prije svega na životinjski svijet, a tek u novije vrijeme vrijedi i za čovjeka. To je bilo moguće tek silnim razvojem biologije, a u tom okviru genetike, molekularne biologije, ali i evolucijske biologije i paleontologije. Međutim, tek je spajanjem tih bioloških grana s nekim granama u psihologiji i empirijskim istraživanjima na tom području omogućeno ispitivanje te teze u području ljudskoga ponašanja. U početku je to bila sociobiologija a danas je to evolucijska psihologija.

Igor Kardum je izvanredni profesor na Odsjeku za psihologiju FF-a u Rijeci gdje, uz neke druge, predaje i kolegij evolucijske psihologije. On je revni zastupnik suvremenoga biologizma u psihologiji, tvrdeći da je jedini put razvoja društvenih znanosti njihovo sustavno povezivanje s prirodnim znanostima. U tom je okviru evolucijska psihologija zapravo jedna od rijetkih disciplina psihologije koja pripada znanosti u užem, metodičko-strukturnom smislu.

Riječ je o interdisciplinarnoj znanosti koja na stečevinama gore spomenutih grana biologije propituje temeljne zakonitosti ljudskoga ponašanja. Temeljna je teza te znanosti ... kako su tijekom milijuna godina ljudske evolucije određeni vanjski izazovi, pogotovo oni vezani uz preživljavanje i reprodukciju, procesom prirodne selekcije oblikovali specifične kognitivne mehanizme, odnosno mehanizme psihološke adaptacije. Um suvremenog čovjeka ovdje nije prazna ploča, nego skup nasljednih psiholoških adaptacija koje olakšavaju preživljavanje i reprodukciju. To, zapravo, znači da je naše svakodnevno ponašanje u znatno većoj mjeri određeno genetskim i evolucijskim naslijeđem nego je to suvremena humanistika bila spremna prihvatiti.

U nastavku će Kardum, da bi demonstrirao prihvatljivost te znanosti, iznijeti evolucionističke interpretacije i istraživanja vezana za izbor spolnog partnera i konflikt među spolovima te konflikt i nasilje u obitelji.

Mora se priznati da je u nedostatku suvremenih teorija iz biologije i psihologije, a poglavito mnogih interdisciplinarnih, novonastalih znanosti i njihovih najnovijih spoznaja, Kardumova knjižica svakako dobrodošla. Ona ukratko, sa?eto i bez dodatnih komplikacija iznosi suvremeno stanje stvari u, široj javnosti, manje poznatoj grani psihologije. Ipak, ne može se ne primijetiti određena dogmatičnost i “vesela neupitnost” nekih temeljnih teza, kao i prilična lakoća u neprihvaćanju nekih, u biti, redukcionističkih konzekvencija takva biologističkog pristupa ljudskome ponašanju. Uostalom, nije baš ugodno ako vaš sasvim “legitimni” ispad ljubomore prema voljenoj osobi, u biološkoj komparaciji bude uspoređen s ponašanjem tuljana u vrijeme parenja. Ili smo samo temeljito zaraženi neizbježnim antropocentrizmom, za koji je već vrijeme da ga odbacimo kao otrcani kaput, potpuno suvišan u ovo vrijeme globalnog zatopljenja? Tko preživi, pričat će, a u međuvremenu, možda ćemo, uskoro naučiti biljni i životinjski svijet gledati drugim očima, otkrivajući neki novi svemir u sebi. Tko zna?

Izvrsni fragmenti, loša cjelina

XX. stoljeće – zbornik, uredila Irena Lukšić, HFD i Biblioteka Književna smotra, Zagreb, 2003.

Krajem prošloga stoljeća, u humanistici je bila izrazito popularna zbornička literatura s temom svođenja računa na kraju stoljeća pa i tisućljeća. Kako je milenaristička histerija prošla, a mi obični smrtnici preživjeli ugriz milenijskog buga, tako je i ta vrsta literature iznenada presahnula. U svojoj općenitosti, čini se da ju je povijesni trenutak pregazio, a silina tekućih zbivanja nakon 11. rujna 2001. ostavlja bez daha teoretičare “opće prakse” a da bi imali vremena ili volje baviti se naricanjem nad “sudbom nam kletom”. Ipak, zbornik koji je pred nama, iako nalikuje spomenutoj “lijepoj književnosti”, po mnogo čemu se razlikuje od svoga površnog uzora. Iako se naslovom i temom općenito uklapa u spomenuti korpus tekstova, ova knjiga ima značajan otklon – ona, naime, iznosi načine prezentiranja te teme kod širokog spektra različitih nacionalnih ili apartidnih književnika i književnih djela dvadesetog stoljeća.

Zbornik je podijeljen na tri velika bloka i jedan manji: Čemu smo bliski, s temama iz ruske književnosti, U središtu djela, različitih teorijskih ponajviše komparatističkih paralela, Samosvojnost, blok o značajnim inovatorima i njihovim postupcima u umjetnosti dvadesetog stoljeća. Knjigu zatvara tekst-blok Onkraj vremena, o prijevodima i statusu Biblije kao kapitalnog djela u suvremenom svijetu.

Autorski sastav je internacionalan i šarolik. Domaće snage čini uglavnom ženski svijet, s iznimkom autora zadnjeg teksta Borislava Arapovića. Tu su, dakle, Nataša Govedić s ambicioznim teorijsko-etičkim tekstom Moljac u mantiji kulturalnog autoriteta, Morana Čale s još opsežnijom komparatističkom studijom poduljeg naslova (koji donosimo u skraćenom obliku) Rođenje nesuvremenog protagonista iz duha glume (poredba Pirandellova Henrika IV i Krležina Areteja), Gordana P. Crnković s tekstom o Johnu Cageu i Tatjana Peruško s tekstom Nevidljivost, utopijski atlas književnosti, koji je interpretacija Calvinovih Nevidljivih gradova. Tu su još i Jadranka Pintarić i Milica Banjanin, s uvodnim tekstovima u temu zbornika.

Združeni odred međunarodnih snaga čini jaki ruski bataljun uz pojedince koji obrađuju teme drugih nacionalnih književnosti. To su Jurij Družnikov s temom o Puškinu u trećem tisućljeću, Tatjana Novikov s tekstom o Andreju Platonovu, Jevgenij Dobrenko obrađuje sudbinu soc-arta, Korine Amacher piše o životu i djelu rusko-židovskog pisca Fridriha Gorenštejna, a Marina Temkina iznosi poredbu Nabokovljeve Lolite i Duchampova djela Budući da. Od “ostalih”, Julio P. Rivero donosi tekst iz hispano-američke književnosti (Gallegos-Asturias-Sabato), Rita Guliani poredbu Bulgakova i Sveva, Morton P. Levitt intrigantnu poredbu književnih svjetova istaknutih romanopisaca naroda “zakletih neprijatelja”: Grka, Nikosa Kazantzakisa (Grk Zorba), i Turčina, Yashara Kemala, pokazujući velike sličnosti fikcionalnih Grka i Turaka. Nama malo poznatog bugarskog književnika Gea Mileva predstavlja Nikita Nankov, a prodor izvan književnih tema čini već spomenuta Gordana P. Crnković prezentirajući međuovisnost različitih aspekata Cageove multimedijske umjetnosti.

Kao što se može vidjeti, ovaj je zbornik solidan komparatističko-slavistički seminar sa zanimljivim i poticajnim poetičko-teorijskim izletima u različite aspekte naše književno-kulturalne suvremenosti. No, ono što sjajno funkcionira u fragmentu teško se uklapa u cjelinu, koja zapravo puca po svim šavovima i teško održava kakvo-takvo tematsko jedinstvo. Zato će mnogi tekstovi ovog zanimljivog zbornika biti čitani kao vrijedna literatura o suvremenoj književnosti na različitim odsjecima Filozofskog fakulteta, ali teško da će sama knjiga biti prepoznata kao značajna publikacija koja je dala veći doprinos razumijevanju enigme dvadesetog stoljeća, što joj je naslov, i znak raspoznavanja u moru sličnih djela. Ipak, ako je to cijena pristupa svim tim kvalitetnim tekstovima i likovima na suvremenoj književn?j pozornici, može se reći da ju je vrijedno platiti.