Skidanje navodnika s činova protesta

Postoje li u nas politički protesti i što bi oni uopće značili? Pa kakvo je to pitanje, reći će netko i pokazati na ulicu gdje se upravo viče ili šuti za ili protiv nečega, gdje se potpisuju peticije za “spas” sviju – od rijetkih životinja, prevarenih radnika, do ugroženih naroda. U stvari, od kako su “samostalni i suvereni” (a neki od nas i mnogo prije toga), stanovnici Hrvatske izgleda da vole protestirati. Skupljajući materijal za potrebe umjetničkog projekta Bilježenje grada – bilježenje vremena iznenadili smo se količinom i raznovrsnošću protesta u Zagrebu kroz desetljeća. Ispada da je gotovo svatko koga poznaješ u našoj maloj incestuoznoj zajednici odradio neku borbu za svoje demokratsko pravo – nogama. Što demantira stereotip o političkoj pasivnosti ove nacije. Ili?

Nisu u nas “protestanti” samo oni kojima je protest u opisu radnog mjesta, sa i bez navodnika: profesionalni i volonterski korektori nacionalne države, koji dolaze iz civilnog društva. Koje ima svoje kontinuitete i diskontinuitete. A koje se, naravno, ne može svesti na birokratizirane nevladine organizacije (vidi prilog Biljane Kašić: Žene, protesti, prostori). Protestirao je i zametak tzv. antiglobalizacijskog pokreta (o tome piše Hrvoje Jurić: Reclaim the Streets – Reclaim the State). Protestirali smo posljednjih godina i kao državni službenici, učitelji, uzalud zaposleni i nezaposleni radnici, razvojačeni branitelji… (o “protestantskom” statusu radništva vidi prilog Leonarda Kovačevića: Radnička nečist; kao i diskusiju s tribine u centru net.kulture mama Bilježenje grada – bilježenje vremena: Diskusija o protestima i protestiranju, koja je vođena pod dojmom događaja oko Tvornice duhana Zagreb, koji još uopće nisu dobili epilog!) Ne na kraju, protestiramo i kao potrošači (ta borba ima budućnost).

Ti naši protesti poprimali su forme koje se dobrim dijelom mogu naći i u opisu i popisu protesta i protestiranja “u širokom svijetu”, npr. na globalnoj internetskoj enciklopediji Wikipediji. Usput, odmah upada u oči još zapadnocentričnost tih “globalnih” informacija (barem što se tiče Wikipedije na engleskom jeziku), gdje je svaka buna u tzv. razvijenim zemljama uredno evidentirana “od stoljeća sedmog”, dok nekad drugi i treći svijet biva pripušten samo na dva načina. Jedan je kada protestira na svojim najnovijim, često imitatorski “dekonstruiranim”, globalnije umreženim, protestima. A drugi, naravno, kada je u prošlosti rušio svoje “totalitarne” režime, prevedene u “komunističke”. Da bi postojala i povijest lijevog otpora socijalističkim i novokapitalističkim porecima s ruba Imperija, to “globalno” umreženo znanje, pa i kada se u njega dopisuje iz naših krajeva, kao da ne zanima.

Ružo, moja ružice

No, naravno, postoje i specifičnosti. Iako zvuči zavodljivo, promašenom se čini teza kako je i secesionizam nekada jugoslavenskih republika (posebno Slovenije i Hrvatske) neki čin civilnoga protesta i protestiranja. Po tome bi ispalo kako je npr. Hrvatska “nastala” iz protesta prema Jugoslaviji. Pojavnih oblika koji sliče na protest nije nedostajalo. Sjetimo se da tzv. događanje naroda uopće nije bio (ni ostao) neki ekskluzivno srpski izum. Koje je samo simboličko značenje pridodavano protestnom slavljenju prve izborne pobjede HDZ-a, koje je “prileglo” na katolički praznik Cvjetnicu. A kvalifikacija pobune u Kninu i okolici kao tzv. balvan revolucije činjenično pogađa samo balvane. Protiv koga su prosvjedovali branitelji i “branitelji”, radnici i “radnici” u svim onim od režima godinama organiziranim mitinzima itd. i sl.? Svi ti događaji ne zavrjeđuju ime protesta i protestiranja ne samo zato što “iza” njih uglavnom stoji (kakva-takva) država. Oni su jednostavno previše impregnirani “pozitivnim”, narcistički u sebe zagledanim hrvatstvom, da bismo u njima prepoznali ikakvu stvarnu kontestaciju, ikakav stvarni negativitet: pobunu protiv bilo čega (čak ni protiv Jugoslavije, socijalizma, kapitalizma itd. i sl., jedino su Srbi u Hrvatskoj doživljeni kao “remetilački faktor”). Nekima je teško shvatiti da mračnjaštvo nije negativitet, nego upravo obrnuto: nedostatak negativiteta i kritike, nedostatak protesta! Kao što fašizam nastaje iz ljubavi…

To prazno mjesto politike, čak i u ključnim “prosvjedima” prošlog desetljeća, već je dobro analizirano (vidi npr. Dossier o prosvjedima za radio 101, u Arkzinu, br. 79. iz 1996., posebno tekst Borisa Budena: Zrinka, ah, još jedna ruža hrvatska; ili tekst Intelektualne kooperative Bastard o radničkom ne/zauzimanju Trga Bana Jelačića: Trg izgubljene republike!, u Arkzin 06./04. 1998.). A ako je tako, blago rečeno politički dezorijentirano, bilo u devedesetim, kada su se fronte činili jasnima i kada je vlast takoreći svakodnevno proizvodila neprijatelje, dajući vam na znanje da ste prodana duša, ljubitelj Judinih škuda itd. i sl., je li išta (politički) jasnije danas, kada izgleda kao da su sve barikade porušene, a od svakodnevne “normalizacije” i poljubaca pomirenja koji stižu sa svih strana ne da se disati?

Pomagaj Angie, pomagaj Milane

Uzmimo dva recentna primjera, koji spadaju u temu protesta i protestiranja. Ti protesti nisu izveli mase na ulice, to im nije niti bila namjera, no dobro ilustriraju različite putove u ćorsokak u kome se ta “djelatnost” lako može naći. Prvi primjer je peticija (čest način protestiranja) nazvana Otvoreno pismo skupine intelektualaca s područja bivše Jugoslavije njemačkoj kancelarki Angeli Merkel. U tome pismu, koje potpisuju naši viđeni intelektualci “između azila i egzila” moli se njemačku premijerku iz tamo vladajuće stranačke velike koalicije da pomogne časopisu Feral, koji “doduše ima stalne čitatelje, ali se ciljano pokušava spriječiti da redakcija unovči oglase klijenata i na taj način financira izdavanje časopisa”. Piše čak i da “ako netko iz gospodarstva ili, pak, inozemnih, npr. velikih njemačkih koncerna i firmi poželi oglasiti u Feral Tribuneu, odmah mu se savjetuje da to ne učini”. Koje je to brkanje lončića? Pa kao da Merkelova nije sinonim za snage one iste Njemačke koja ne samo da nije oglašavala u hrvatskoj štampi (dok je bila hrvatska), već je istu (doslovno) kupila. I kao da pod vlašću nje i njoj sličnih ne propadaju male i lijeve novine i u jednoj Njemačkoj (ili Francuskoj, o čemu se uredno izvještava u istom broju Ferala). Koliko je vremena (i svega drugoga) jedan medij ulupao da “otkrije” kako je “tržište” (svega, pa i reklama) “materijalni opstanak ideologije”, a ne neki post-ideološki raj na zemlji, koji prima sve koji se prijave?

Te novine bi, da ne vrludaju “između publike i države” oslonac tražile u samo-organizaciji civilnog društva (domaćeg i međunarodnog), što su djelom i činile u prošlosti, te u eventualnoj pomoći sebi ideološki bliskih organizacija i pokreta. No, u tome ih priječi pounutrena ideologija (navodno nad-ideološkog) tržišnog novinarstva (i samo, mnogo banalnije, želja vlasnika za, makar i malim, profitom).

Drugi primjer je onaj protestnog okupljanja oko ad hoc udruge www.pravonagrad.org, a koja stoji “iza” plakata s precrtanim Bandićevim likom. U obrazloženju svoje akcije kazali su kako je riječ o “činu građanskog neposluha jer ne pristajemo da kultura mladih bude polje za reklamiranje gradonačelnika, tim više što za mlade on nije napravio apsolutno ništa”. Povod je dakle plakat za ovogodišnji Zagrebački salon mladih, koji se (uz dozvolu) krezubo šali s likom i djelom zagrebačkog gradonačelnika. A pravi razlozi su “dublji”. Izlazak u otvoreni politički angažman protiv (gradske) vlasti učinjen je tek u situaciji kada je postalo jasno da od novca (za vlastite potrebe) neće biti ništa. I to je legitimno protestiranje, ali nije baš civilno-aktivistički principijelno.

Budućnost protesta i protestiranja zagarantirana

Umjesto zaključka o stanju protesta i protestiranja u nas, najpametnije je (a i najsigurnije) ostaviti sve opcije otvorenima (o prigovoru da naši protesti nisu dovoljno autorefleksivni vidi prilog Tomislava Pletenca: Protest i protestiranje u antropološkom fokusu). Jedno je sigurno: budućnost protesta i protestiranja u nas je zagarantirana. Kako sada stvari stoje, to je jedna od rijetkih tekovina najnovije povijesti koju ćemo uspjeti prenijeti na svoje potomke. I u nas stasaju nove “opasne klase”, a u tezu o “primarnosti otpora”, kako ju prezentiraju Hardt i Negri u svojoj knjizi Multitude: war and democracy in the Age of Empire o njihovoj tezi da mnoštvo u Imperiju ima spontano komunistički karakter vidi kritiku u eseju Katje Diefenbach: Novi anđeli, nemamo razloga posebno sumnjati. Hoće li se raditi o “razvoju” od narodnih armija, preko gerilske borbe, do umreženih bitaka i do inteligentnosti roja, o bio-vlasti i bio-političkoj proizvodnji ili o nečemu drugome, ovisi i o nama.