Skidanje pozlate ili Lenjin u praksi

Ruska revolucija, više od bilo koje druge, nosi odsjaj Apokalipse

Nikolaj Berđajev

Sovjetski, komunistički totalitarizam, koji je vrhunac doživio pod Staljinovom (sve)vlašću, brojni su lijevo orijentirani intelektualci Zapada tumačili odstupanjem od Lenjinova učenja ili Staljinovom revizijom njegova političkog nasljeđa. Ali, radilo se zapravo samo o lošem i nes(p)retnom pokušaju puke “objektivizacije” Lenjinovih kontroverznih doktrina, dakako, u pravilu uvijek na tragu nepregledne, službene sovjetske hagiografske literature o vođi Oktobarske revolucije, koja je u najmanju ruku ignorirala i(li) namjerno pogrešno interpretirala povijesne činjenice, te samovoljno konstruirala zbilju ruske revolucije, sukladno svojim ideologijskim projekcijama. U Rusiji je tek nakon nedavnih istraživanja Dmitrija Volkogonova na svjetlo dana izašlo mnoštvo novih činjenica i nepoznatih dokumenata iz javnosti desetljećima nedostupne, tzv. zabranjene Lenjinove arhive, koji su na posvema nov način pridonijeli skidanju dosadašnjeg neprozirnog vela tajanstvenosti s brojnih i suštinskih pitanja Lenjinova rada i života. Time su stvorene pretpostavke nove i drukčije recepcije, primjerice: Lenjinova podrijetla; načina financiranja boljševičke frakcije; uloge tzv. njemačkog čimbenika u ruskoj revoluciji; iniciranja crvenog terora; izgona aristokracije, građana i inteligencije iz zemlje nakon građanskog rata; pogroma nad seljacima i svećenstvom; uništavanja pravoslavne crkve, pa sve do preispitivanja odnosa ideologije i mehanizma boljševičke (straho)vlade.

Svjesno žrtvovanje milijuna ljudi

Naravno, to je uključilo i pitanja u svezi Lenjinova odnosa prema supruzi Nadeždi Krupskoj, najbližim suradnicima (posebice prema Trockom, Staljinu i Buharinu), ali i njegove odgovornosti za smrt carske obitelji Romanov. Volkogonov je iznio dosad nepoznate detalje o uzrocima i posljedicama atentata koji je na Lenjina 1918. izvršila eserka Fanny Kaplan, nakon čega se pogoršalo zdravstveno stanje lidera ruske revolucije (progresivno širenje paralize), te je ubrzo nakon toga i umro 21. siječnja 1924. Nakon toga se žestoko zaoštrila borba oko njegovog političkog nasljeđa i nasljednika, koja je posvema devastirala zemlju, pretvarajući je u monstruoznu azijsku despociju, oblikovanu (samo)voljom novog sovjetskog diktatora Staljina.

Istina, na Zapadu je kod brojnih istraživača ruske revolucije (R. Conquest; R. Service; L. Fischer; J. Billington; O. Figes itd.) već od ranije bila prisutna recepcija “zabranjenih” tema i spornih podataka, ali uglavnom na razini (ne)dovoljno dokumentiranih pretpostavki, ili često dvojbenih uspomena i memoara bivših Lenjinovih suradnika ili oponenata. Volkogonov je, respektirajući i egzilnu i sovjetsku disidentsku historiografiju (Meljgunov; Berđajev; Solženjicin; A. Zinovjev; braća Medvedev itd.), ali prije svega vlastita arhivska istraživanja, definitivno skinuo s Lenjinova lika boljševičku pozlatu, odvajajući tako povijesnu osobu od političke legende i ideologijskih tabua. Time je omogućio jasnije i objektivnije sagledavanje i prosuđivanje njegova lika i djela; prije svega aktivne uloge u brojnim boljševičkim projektima, koji su nemilosrdno i svirepo realizirali tzv. revolucionarne ciljeve, svjesno žrtvujući milijune ljudi zarad nove političke religije i novog komunističkog božanstva. Nesporno, Lenjin je bio svojevrsni revolucionarni fanatik, ali i izuzetno uvjerljiv politički agitator i manipulator, posvećen isključivo ostvarenju jednog, jedinstvenog cilja: proleterskom revolucijom srušiti carizam i stari svijet, radničkom diktaturom učvrstiti pobjedu revolucije i izgraditi novo, komunističko društvo, bez ogleda na cijenu i žrtve. Zarad ostvarenja svojih ideja, beskompromisno se obračunavao sa svima koji su mu pri tomu stajali na putu.

Ikona i njezina groteska

Imaginarna, svijetla budućnost svekolikog čovječanstva trebala se ostvariti u krvi, revolucionarnim nasiljem, političkim eksperimentom kakvog ljudska povijest do tada nije poznavala. Ali, kao i u svakoj drugoj, tako je i u ruskoj revoluciji iz društvenog taloga i dna na površinu isplivalo mnoštvo besprizornih ljudi, koji su počinili stravične, masovne zločine u ime ideala iste te revolucije. Pogonsko gorivo ovim fanatiziranim “zlim dusima” goleme i tajanstvene (poput Sfinge, kako piše pjesnik Blok) Rusije, bilo je upravo dogmatizirano Lenjinovo učenje i bezobzirna boljševička revolucionarna etika i retorika. Boljševički obračun s tzv. klasnim neprijateljem, a to su bili svi oni koji nisu poslušno prihvatili i slijedili Lenjinov nauk, poprimio je razorno divovske, upravo apokaliptičke razmjere. Lenjin je ruskom stepom zaorao dubok, krvav trag, koji je sustavno pothranjivao iluzijama o mogućnostima totalne izmjene društva i svijeta, iako je neposredno nakon Oktobarske revolucije mnogima postalo kristalno jasno kako se revolucija pretvorila u monstruoznog Levijatana, koji više ne uništava samo prave ili navodne neprijatelje, već počinje proždirati i vlastitu djecu. Snagom osobne karizme, Lenjin je za života kombinacijom nasilja i vješte manipulacije uspijevao očuvati vjeru u moć i budućnost revolucije, ali kada je umro, njegovom nasljedniku Staljinu nije preostalo drugo negoli ga pretvoriti u kult, zarad očuvanja osobne moći i vlasti, koji s revolucijom više nije imao ništa zajedničko. Vođa je Oktobarske revolucije bio balzamiran i izložen u mauzoleju podno Kremlja; bio je pretvoren u svojevrsnu komunističku ikonu, samo kako bi pomogao golom održanju i opstanku doktrine “socijalizma u jednoj zemlji”, a kojom je Staljin zapravo izdao internacionalne ciljeve proleterske revolucije, pretvorivši sovjetski komunizam u sablasnu lakrdiju i grotesku, za koju je uvelike bio odgovoran upravo i sam Lenjin.

Biografija

Vladimir Iljič Lenjin (rođen 1870. u Simbirsku, po ocu Rus i Kalmik, a po majčinoj strani asimilirani ruski Židov, odnosno ruski Nijemac; na koncu, njegova baka nije ni znala govoriti ruski, nego se s unukom Vladimirom sporazumijevala isključivo njemačkim jezikom), nakon smaknuća brata Aleksandra (1887., zarad sudjelovanja u uroti protiv cara), uključio se u ruski revolucionarni pokret. Po završenom studiju prava (studij je upisao u Kazanju, a svršio u Petrogradu), intenzivno je počeo izučavati Marxova i Hegelova djela, a nakon definitivnog preseljenja u Petrograd ubrzo je postao središnjom figurom tamošnjih marksističkih kružoka. Ilegalno je organizirao komunistički pokret, a nakon što je bio uhićen interniran je u Sibir, gdje je proveo tri godine pod nadzorom carističkih vlasti. Nakon puštanja na slobodu, emigrirao je na Zapad (najviše je boravio u Švicarskoj, kao bogati ruski rentijer), da bi se tek u travnju 1917. vratio u domovinu, u vrijeme kada je Rusiju već uvelike tresla revolucionarna groznica.

Od samog izbijanja rata 1914., Lenjin i boljševici su tražili nasilno rušenje privremene vlade; zagovarali su politički kaos koji bi vodio građanskom ratu i “sveuništavajućem požaru”, nakon kojeg bi se, prema njihovom mišljenju, u Rusiji moglo pristupiti izgradnji novog svijeta; zapravo, ruska revolucija bi bila početak monumentalne, svjetske proleterske revolucije. U isto doba, njemački su generali željeli što je moguće brže okončati ratne operacije na tzv. istočnoj bojišnici i osloboditi si ruke za intenzivnije vojno djelovanje na Zapadu. Kako bi to ostvarili, odnosno kako bi što više urušili rusko carsko samodržavlje, tražili su saveznika među ruskim radikalnim, bolje rečeno ekstremističkim političkim krugovima. Na prijedlog Parvusa (o čemu uvjerljivo pišu Solženjicin i W. B. Scharlau), njemački je generalštab izabrao Lenjina i njegove sljedbenike kao najpogodniji kružok za ostvarenje svojih planova.

Građanski rat

U uvjetima posvemašnjeg ratnog kaosa, Nijemci su organizirali transport Lenjina i njegovih suradnika u Rusiju; financirali su njegov pokret, kako bi što je moguće utjecajnije djelovao među ruskim masama. Lenjin je otvoreno zagovarao boljševičko preuzimanje vlasti posredovanjem sovjeta, trenutni prekid svih ruskih ratnih akcija i zaključenje separatnog mirovnog ugovora s Njemačkom, a što je zapravo posvema korespondiralo s interesima Berlina. Rusija je u to vrijeme na svim dijelovima tzv. istočne bojišnice proživljavala pravu krizu; loše naoružana i slabo opskrbljena ruska vojska više nije željela ratovati, a to je sve išlo u prilog Lenjina i njegove boljševičke frakcije. U veljači 1917. bila je izvedena tzv. Prva ruska revolucija, a na čelo države došla je privremena vlada, pod vodstvom građanskog liberala Kerenskog. Ruski je narod očekivao da će privremena vlada potpisati separatni mirovni sporazum i omogućiti milijunima ruskih vojnika povratak s fronte svojim kućama. Ali, to se nije dogodilo; diljem Rusije su iznova počela izbijati masovna nezadovoljstva, koja su Lenjin i boljševici znali iznimno dobro iskoristiti za svoje interese. Naime, Lenjin je još u emigraciji osnovao rusku, komunističku stranku, nazvanu boljševičkom (većinskom), iako je u stvarnosti od svog osnivanja (London 1903.), pa sve do osamostaljenja (1912.) bila izrazito manjinska (brojala je najviše do 100 pristaša); u stvari konspirativnu organizaciju profesionalnih revolucionara koji nisu prihvaćali demokratske oblike političkog djelovanja, nego su u nasilnom preuzimanju vlasti vidjeli jedini mogući izlaz i spas za Rusiju i njezin napaćen narod. Obećanjima o predaji tvornica radnicima, a zemlje seljacima, 25. listopada (7. studenog po novom kalendaru) 1917., boljševici su oružanim ustankom, u kojem skoro da i nije bilo pravog sukoba, srušili Kerenskog i njegovu privremenu vladu, a svekoliku vlast u zemlji preuzeli su sovjeti, u kojima su glavnu riječ vodili Lenjinovi komunistički kadrovi. Nakon toga, Rusiju je zahvatio građanski rat, katastrofalan za zemlju i narod po svojim posljedicama (trajao je sve do 1922.), u kojem su tzv. bjelogardejci pokušali, uz međunarodnu podršku zapadnih sila, restaurirati carizam i uništiti boljševike, ali doživjeli su pravi fijasko. Lenjin je, uz pomoć Trockog, organizirao tzv. Crvenu armiju, kojom je u zemlji učvrstio proletersku diktaturu, žestoko se obračunavajući sa svim stvarnim i izmišljenim neprijateljima revolucije. Još u vrijeme građanskog rata, Lenjin je zapovjedio formiranje prvih gulaga (ruske varijante konclogora na Solovjetskom otočju), u koje je internirao neprijatelje režima. Boljševici su započeli s provođenjem stravičnog crvenog terora kako bi učvrstili svoju diktaturu, što je rezultiralo masovnim otporom seljaštva, neimaštinom i glađu, do tada nepoznatih razmjera u Rusiji. Boljševička policija (ČEKA) nasilno je rekvirirala građanska i seljačka gospodarstva i imovinu, kako bi prehranila radništvo u opustošenim i gladnim gradovima. Lenjin je zapovjedio: “Pucajte i ubijajte, nikoga i ništa ne pitajte, ne diskutirajte... jer se samo tako može obraniti vlast sovjeta”.

Jednopartijska ideologija

Lenjinu je bilo posvema jasno: ako boljševici ne zapale vatru revolucije i u razvijenim zemljama Zapada, tj. ako revolucija u Rusiji ostane izolirana, i sama će propasti. U tu je svrhu Lenjin 1919. inicirao stvaranje III. Internacionale, koja je trebala ujediniti komunističke partije svijeta, ali i postati centralom “izvoza” svjetske revolucije. Ali, kada je replika boljševičke revolucije u Njemačkoj doživjela poraz, shvatio je da bez međunarodne radničke potpore mora primiriti kaotično stanje u zemlji, smanjiti represiju i poboljšati standard vlastitog stanovništva kako bi očuvao revoluciju od propasti. U tu je svrhu 1922. potaknuo novu ekonomsku politiku (NEP), koja je predstavljala značajnu reviziju njegovih ortodoksnih komunističkih stavova. NEP je potaknuo privatno poduzetništvo, počela se formirati nova klasa bogataša, ali obećanu agrarnu reformu Lenjin nije proveo, jer je oduvijek bio sumnjičav prema seljacima, smatrajući ih samo privremenim saveznicima i suputnicima revolucije, s kojima kad tad proleteri moraju definitivno obračunati.

Spletom okolnosti i snagom uvjerenja, Lenjin se nametnuo kao nesporni vođa revolucije; ruske su mase oduševljeno prihvatile njegove mirovne inicijative tijekom rata, zanesene obećanjima o dubokim društvenim reformama. Ali, samo nekoliko mjeseci potom, kada su boljševici spletkama i represalijama počeli s političke scene uklanjati svoje dojučerašnje saveznike, svima je postalo jasno da državu žele ustrojiti na jednopartijskom principu i ekskluzivnom klasnom interesu. Pobuna mornara u Kronštadu 1921. (u stvari, zahtjev za širokom demokratizacijom zemlje), a koju su boljševici u krvi ugušili, zorno je ilustrirala pravu, zloćudnu i diktatorsku narav režima. Ali, to je već bilo i vrijeme otvorenog sukoba između Staljina i Trockog za Lenjinovo političko nasljedstvo, jer je nakon atentata vođa ruskih boljševika zarad bolesti bio sve manje prisutan u političkom životu zemlje. Istina, uoči smrti uputio je CK-u pismo u kojem je upozorio na Staljinovu divlju i neobuzdanu narav, aroganciju Trockoga, ali već je zapravo bilo kasno, jer je Staljin apsolutno kontrolirao partijski i državni aparat, koji se nakon Lenjinove smrti posvema podredio lukavom Josifu Visarionoviču. U borbi za Lenjinovo nasljeđe, Staljin se služio brojnim monstruoznim smicalicama. Primjerice, kako bi marginalizirao u partijskom članstvu i među masama uglednog Trockog, namjerno mu je poslao telegram s pogrešnim datumom Lenjinovog pokopa, te mu je tako onemogućio pojavljivanje na pokopu, gdje bi došlo do nesumnjive promocije Trockoga u Lenjinova nasljednika.

Kralj Ubu

Ugledni kroničar dadaizma, Dominique Noguez, objavio je ne tako davno knjigu, naslovljenu Lenjin dada, u kojoj je opisao Lenjinov boravak u Zürichu, u vrijeme formiranja ovog pokreta pod vodstvom Tristana Tzara, u kabaretu Voltaire. Lenjin je navodno tamo bio čest gost, te je upravo pod utjecajem dadaizma (za)počeo ideju revolucije shvaćati kao jednu veliku, krvavu i monstruoznu hiperbolu, po uzoru na kralja Ubuja i njegovu predstavu. Shvatio je da u obespravljenim masama mora pobuditi (lažnu?) nadu u bolji i pravedniji svijet; potom stari svijet nemilosrdno i nasilno odbaciti i uništiti, a novi svijet (iz)graditi pretvarajući proletere kao subjekte revolucije u poslušnu, robovsku radnu snagu, (o)pravda(va)jući se ideologijskim determinizmom i nužnošću nasilja, kakve do tada naša povijest nije poznavala. Noguez je zaključio: “Kralj Ubu je mogao Lenjinu samo zavidjeti i iskreno zapljeskati, jer je svijet pretvorio u pozornicu revolucije”.