7.4.2005.

Zvonimir Bajević  

Skladbe kao zasebna bića

Ovosezonski Jazz ciklus Lisinski, u organizaciji Hrvatskoga društva skladatelja, u svojoj petoj sezoni doista nudi glazbene delicije. Bilo je tako i 19. ožujka, kada je u Maloj dvorani Lisinski gostovao Briselski jazz orkestar, predvođen američkom skladateljicom i dirigenticom Mariom Schneider. Najbolje rangirani europski jazz orkestar u prošlogodišnjoj listi časopisa Down Beat i, može se slobodno reći, jedna od najznačajnijih, ako ne i najznačajnija autorica u jazzu uopće. Stoga nije ni čudo da se za taj koncert tražila karta više. Čast više bila je za svakog posjetitelja biti u dvorani i zbog toga što je Maria Schneider netom prije svoje europske turneje, u sklopu koje je premijerno nastupila i u Zagrebu, za svoj posljednji album Concert in the Garden prvi put nagrađena Grammyjem u kategoriji albuma velikog jazz sastava. Može se reći da je nakon četiri prijašnje nominacije u veljači 2005. umjetnička pravda napokon zadovoljena.

Treća struja

Za one koji možda nisu čuli za Mariju Schneider, treba reći da se nakon završenih studija u rodnoj Minnesoti preselila u New York. S jasnom vizijom svoje skladateljske estetike i rada odmah je potražila dvojicu majstora u skladanju za velike jazz ansamble i orkestre, Boba Brookemeyera i Gila Evansa. Vrlo brzo postala je i Evansova glazbena asistentica, a surađivala je s njim sve do njegove smrti. Njezin se rad izravno nadovezuje na Evansovo djelovanje i stil, koji je pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća u jazzu bio velika inovacija i temelj tzv. Treće struje, na koju se kasnije nadovezao i Bob Brookemeyer. No, treba reći da se, između mnogih utjecaja i slika, u glazbi Marije Schneider može čuti utjecaj još jednog velikana big band glazbe – Stana Kentona. Ponajprije se to odnosi na vrsno poznavanje i upotrebu orkestracije, kao i na snažnu inspiraciju glazbom Južne Amerike. Njezinu glazbu danas naručuju eminentni profesionalni orkestri, najpoznatija sveučilišta, a kao gost-dirigent nastupa na najrelevantnijim svjetskim pozornicima i s isto tako uglednim orkestrima.

Orkestar s kojim je skladateljica gostovala u maloj dvorani Lisinski sastavljen je mahom od glazbenika koji su do 1993. tvorili big band belgijskog radija, koji je tada raspušten. Snagom i vjerom u ono što rade, uspjeli su se održati, a njihov su rad podržale institucije belgijske prijestolnice, pod čijim imenom danas rade i nastupaju. Gotovo dvosatni nastup, koji u slučaju skladbi Marije Schneider, iziskuje duboku koncentraciju i veliki angažman, orkestar je izvrsno odradio. Osim onih odlika koje treba imati svaki ozbiljni profesionalni ansambl, poput štimanja, izbalansiranog zvuka i slično, Briselski jazz orkestar u svakom svom članu ima izvrsnog solista. To i je onaj element koji sastav čini još posebnijim, pa stoga i ne treba postavljati pitanje kako je upravo taj ansambl bio osmi na već spomenutoj rang-listi svih svjetskih jazz orkestara.

Polovicu programa činile su skladbe s posljednjeg, gremijevskog albuma Marije Schneider. Evo što skladateljica piše na početku knjižice toga albuma: “Rođenje se često koristi kao metafora kreativnog procesa. Zasigurno znam da moje skladbe postaju male osobnosti kada ih završim ili kada imam dovoljan odmak da ih mogu pustiti. Na kraju, one su bića doista zasebna od mene, ali ja se s njima i dalje nastavljam povezivati.”

Kaleidoskopska inspiracija

I doista je fascinantan odnos skladateljice prema njenim djelima. Vidjelo se to u svakom njezinu pokretu za vrijeme koncerta. Ponekad smo imali dojam da ona doslovce pleše, no to nikako nije bilo suvišno u interpretaciji, štoviše dobili smo potvrdu njezinih riječi iz spomenute izjave. U tom je smislu njezina glazba po svom konceptu programa na više načina: idejno, strukturalno, a i po kompozicijskoj tehnici. Najbolji primjeri su za to su najčešće naslovi skladbi, a onda i skladateljičina objašnjenja. Fascinira njezina orkestracija, koja je istovremeno i u funkciji boje, ali je isto tako nezamjenjivi dio strukturalnog tkanja skladbe. A njena je inspiracija poput kaleidoskopa: čarobni krajolici njene rodne Minnesote, poezija, let zmajem, razni vjetrovi, stari brazilski napjevi, plesovi i ritmovi poput flamenca, foxtrota, rumbe, solee, omiljena balerina, životna iskušenja itd. Ne čudi stoga i nevjerojatno bogatstvo njezina konačnog produkta, glazbe, s kojom iznova komunicira kao s najboljim sugovornikom.

Sve to podsjeća na pomalo zaboravljeni tip skladanja i skladatelja (vrijeme romantizma), koji se u današnjem suludom životnom ritmu nekome može učiniti pomalo anakronim. Maria Schneider i njezina glazba definitivno nisu anakronizam. Štoviše, ona granice glazbe pomiče dalje, te će u budućnosti, kao i njezin učitelj Gil Evans u današnje vrijeme, biti neiscrpno vrelo inspiracije budućim skladateljima i glazbenicima.