Škotska književnost – gdje smo i zašto

Ne pretjeruje se kaže li se da je škotska književnost trenutačno u dobroj formi. Da je nogometna momčad, bila bi na vrhu zajedno s Brazilcima, Nijemcima, Talijanima i, naravno, Hrvatima. Bila bi poznata diljem svijeta po svojoj strastvenosti, predanosti i virtuoznoj tehnici, kao i po svom briljantnom spoju domišljatih dodavanja, spretnih manevara, precizne završnice i, po potrebi, nesmiljenih i energičnih blokada.

Razvoj škotske književnosti u posljednja tri desetljeća nazvan je razdobljem renesanse, izniklim iz mračnoga doba kada su Škoti uviđali da su njihovi glasovi marginalizirani ili čak ušutkani. No ti marginalizirani i potisnuti škotski glasovi opet su se oglasili i postigli da ih se čuje, progovorivši na vlastitom, raspoznatljivom jeziku, zahvaljujući svojim piscima, pjesnicima i umjetnicima.

Početkom osamdesetih prošloga stoljeća mnogi su se škotski pisci suprotstavili konzervativnoj ortodoksiji osi London-Oxbridge, a posebice Alasdair Gray i James Kelman, i oni će promijeniti lice škotske književnosti, predstaviti mnoštvenost škotskih jezika te artikulirati literarne modele drukčije od onih ponuđenih i podupiranih odozgo, s pozicija moći.

U prvoj polovici devedesetih, književno sjeme posijano u prethodnom desetljeću niknulo je, mutiralo i raširilo se. Možda je složeno međusobno križanje kulturnog samopouzdanja, obnovljene samosvijesti i neumoljive društvene stvarnosti poslužilo kao katalizator ne samo za političke promjene dubokih korijena, koje i dalje traju (prvi put u 300 godina, uspostavljen je 1999. škotski nacionalni parlament), nego također zato da se postojana struja novih talentiranih pisaca prometne u pravu bujicu.

Škotski pisci na gostovanju u Hrvatskoj pružaju sliku razvoja nacionalne književnosti. Alan Spence je suvremenik, štoviše prethodnik Jamesa Kelmana i Alasdaira Graya, čije su se kratke priče i druga prozna djela, radnje smještene u urbani ambijent Glasgowa, pojavile kasnih sedamdesetih poput daška svježine. Isto bih mogao reći i o usponu Laure Hird u devedesetih te o novijoj pojavi Alana Bissetta i Susie Maguire. Svi oni pišu poticajnu i iskričavu prozu, britkih i prštavih dijaloga, koja je na posebno dobar odjek naišla kod suvremene publike.

To gdje se danas nalazimo, uzbudljiva je, fantastična, pa i burna situacija u kojoj, ma koliko se netko trudio, teško je, gotovo nemoguće držati korak s mnogolikom, višeglavom Hidrom kakva je suvremena škotska književnost. Dobro je biti tu gdje jesmo.