Skretanje s puta progresa

Dok u zapadnim znanstvenim krugovima pomalo jenjava zanos istraživanja o tranzicijskim zemljama, raste zanimanje za etnološku i antropološku analizu razdoblja koje je tranziciji prethodilo. Čini se, međutim, da se i napori za stvaranje antropologije socijalizma smatraju povlasticom zapadnih istraživača, kako polemički ističe Ines Prica, autorica uvodnog članka ovog zbornika i, uz Ladu Čale Feldman, njegova urednica. Zapadnom oku Prica predbacuje ponajprije opsjednutost, u tematskom i metodološkom smislu, povijesnom cezurom pada Berlinskog zida, kao i naivnu vjeru u brzu deprovincijalizaciju društava koja su se odjednom našla ispred zavjese.

Istovremeno promatrači i promatrani, autorice i autori ovog zbornika (ti posljednji u manjini; dva na osam) opisuju svoj položaj kao srednji put između kontinuiteta s lokalnom etnologijom i bliskosti novim zapadnim pristupima. U hrvatskoj se sredini upravo etnologija, uz književnu teoriju, prva počela baviti performativnošću vlastita diskursa, uvjetovana položajem istraživača u društvu i njegovim vlastitim povijesnim iskustvom. To se iskustvo u slučaju ovog zbornika odnosi podjednako na život u socijalizmu, kao i na traumu rata koja mu je uslijedila, i čiji uzroci predstavljaju jedno od najvažnijih pitanja čitave zbirke.

Domaća prijeratna etnologija bavila se uglavnom folklorom i aspektima građanskoga života koji su u socijalizmu ostali nepromijenjeni. No prigovori pretjeranoj posvećenosti nacionalnim pojavama, koji su povremeno prerastali u osude zbog nacionalizma, gubili su iz vida kontradiktornost i moguću subverzivnost eventualne nacionalističke usmjerenosti discipline koja je ipak djelovala u okviru socijalističkog sustava. I bez obzira na to, domaća etnografska tradicija, osobito od sedamdesetih godina nadalje, znalcima danas nudi važnu, premda ne obilnu, literaturu o etnologiji svakodnevice. Na primjer: slovenske studije o kulturi radničke klase, što su u svoje vrijeme izazvale kritike zbog pretjeranog marksizma; ili istraživanja Dunje Rihtman Auguštin o svakodnevici osamdesetih, rezimirana u njezinu radu iz 1992. na koji se poziva naslov uvodnog članka ovog zbornika (Ines Prica, Etnologija postsocijalizma i prije: Ili: Dvanaest godina nakon “Etnologije socijalizma i poslije”). Upravo tu istraživačku nit Prica programatski uključuje među svoja polazišta, kako bi izbjegla isključivo koračanje već utabanim zapadnim putem koji počinje s tranzicijskim obratom, i kako bi održala živim zanimanje za one društvene pojave čije trajanje nadilazi “sudbonosnu” povijesnu cezuru.

Slabosti kulturnih studija

Metodološke inovacije pristupa u ovom zborniku tiču se susreta etnologije, kulturne antropologije i kulturnih studija, iz kojih autori preuzimaju interes za oblike i ulogu masovne kulture. Dean Duda se na primjer (“Užas je moja furka”: socijalistički urbani imaginarij Branimira Štulića) kroz analizu tekstova pjesama B. Štulića pita o mjestu masovne kulture u socijalizmu, što bi trebalo biti negdje između prihvaćanja i protivljenja kao krajnosti koje su, govoreći o kapitalističkom društvu, zacrtali teoretičari kulturnih studija. Ako je Stuart Hall, kojeg citira Duda, 1981. u masovnoj kulturi koja se protivila hegemoniji sustava vidio mjesto mogućeg nadolaska socijalizma, koja je onda mogla biti uloga opozicije u društvu koje je već bilo socijalističko? U Štulićevim pjesmama Duda vidi specifičnu pojavu koju naziva “socijalističkim modernizmom u popularnoj kulturi”. Ta zahtjevna i kritična modernistička misao, obilježena stalnom razmjenom “visokog” i “niskog”, odabrala je sredstva masovne komunikacije jer ih je smatrala dostojnim i učinkovitim. Prihvaćajući temeljna načela vladajuće ideologije (osobito ona koja se tiču slobode i emancipacije), ona je istovremeno bila vrlo daleko od bilo kakva hegemonijskog pristanka. No ta je pozicija, intelektualna i elitistična unatoč svojoj popularnosti (i unatoč današnjem revivalu njezinih glazbenih proizvoda), ubrzo pala u zaborav, ostavši tek neispunjeno obećanje jednoga mogućeg puta izlaska iz krize.

Temeljni problem primjene kulturnih studija na socijalističko društvo u središtu je rasprave Reane Senjković (Izgubljeni u prijenosu: O kulturnim studijima u uvjetima vladavine ljevice). Dinamika odnosa između vladajuće moći i eventualne subverzivnosti masovne kulture, kako ih je promišljala birmingemska škola, u socijalističkom se sustavu pojavljuje u obrnutom obliku. Je li tadašnjim ideolozima (kao Stipi Šuvaru, na primjer) bilo moguće prepoznati progresivnu snagu u masovnim pojavama koje su izlazile izvan diktata službene kulture, koja je i sama bila progresivna prema (vlastitoj) definiciji? Premda su se u to vrijeme redovito prevodili članci britanske skupine, službena lijeva jugoslavenska misao nije uspjela razviti primjerenu teoriju medija. Skloniji frankfurtskoj školi nego Gramsciju, i uglavnom zadovoljni definicijom medija kao “opijumom masa” i popularne kulture kao štetnog utjecaja zapada, ideolozi socijalizma ostali su zatvoreni u apstraktnom elitizmu, koji je promišljao buduću visoku kulturu za sve, i pritom ostajao gluh za potrebe suvremenika. Postsocijalistička vizura autorici omogućuje analizu slabosti i samih kulturnostudijskih polazišta, u dijalogu s njihovim teoretičarima i kritičarima (osobito s člancima objavljenim u Cultural Studies in Question, London, 1997.), te promišljanje mogućnosti antropologije socijalističkih i postsocijalističkih medija, na temelju radova nekih od najvažnijih teoretičara medija (K. Askew, R. Wilk, F. Ginsburg, L. Abu-Lughod, B. Larkin) i kulturnih antropologa (M. Coman).

Spomenute slabosti kulturnih studija tiču se, među ostalim, rigidnosti njihove paradigme koja otežava prepoznavanje konzervativnih elemenata unutar pojava suprotstavljenih dominirajućoj praksi. Čini se međutim da je upravo to jedno od najneugodnijih iskustava jugoslavenskih ideologa, o kojem svjedoči dokument Bijele knjige, predmet analize Lade Čale Feldman (Bijela knjiga: nepoćudna književnost u kulturnostudijskoj perspektivi). “Tajni” dokument Saveza komunista, sročen orvelovske 1984., sadržavao je popis knjiga koje su smatrane protujugoslavenskim i protusocijalističkim, uglavnom zbog nacionalističkih ideja. No Čale Feldman ne bavi se odgovornošću intelektualaca koji su propagirali nacionalizam. Za razliku od poznatih rasprava o toj temi, poput one A. B. Wachtela, a u suglasju s analizama raspada Sovjetskog Saveza koje je iznio ruski antropolog Yurchak, autorica proučava fenomene recepcije i masovne kulture koji su se zbivali oko Bijele knjige, te na osnovi njih kao glavni uzrok raspada sustava postavlja isti istočni grijeh vladajućih struktura o kojem govori i članak Reane Senjković. Na početku raspada ne stoji, dakle, uspon nacionalizama, najlakše uočljiv i najčešće citiran, nego unutrašnji raspad struktura, trošenje simboličkog sustava koji je ostao bez svoga ideološkog sadržaja te se tek naknadno ispunio nacionalističkim sadržajima. To donekle podsjeća na Gramscijev prigovor Risorgimentu, prema kojem je Garibaldijeva stranka izgubila mogućnost da bude pravi revolucionarni pokret zato što je izgubila podršku masa, a najveće zasluge za prevagu Cavourove stranke pripadaju spretnosti njezinih organskih intelektualaca; ta asocijacija naravno nije iznenađujuća, s obzirom na plodnost Gramscijeve misli za postkolonijalnu teoriju. U svakom slučaju, argumentativni postupak Čale Feldman, koji izbjegava dovesti u neposrednu i nedvosmislenu uzročno-posljedičnu vezu nacionalizam i propast jugoslavenskog sustava, nego ih obrće, ili ih barem tretira kao pojave koje pripadaju povijesnoj kontingenciji a ne fatalnoj nužnosti, ima, vjerujem, učinak olakšanja za svakog suvremenog čitatelja, a pogotovo za onog koji je izbliza promatrao događaje iz devedesetih – (gorkog) olakšanja koje dolazi od otkrića da se i u razdoblju prije rata mogu tražiti alternativni putevi izlaska iz krize.

Ključna riječ – devijacija

I Svetlana Slapšak (Osveta slabih učenika: stilistika i raspad predratne disidencije u Srbiji) dolazi do sličnog zaključka, premda pošavši od suprotne točke gledišta, odnosno od retoričke analize tekstova upravo one nacionalističke opozicije koju su ostale autorice namjerno stavile u drugi plan. Slapšak ponovo otvara pitanje nacionalističkih uzroka da bi održala živom raspravu o odgovornosti intelektualaca, ali je njezina analiza zaprepašćujuće sličnosti disidentske retorike i vladajućeg socijalističkog diskursa vraća na temu jezika ispražnjenog od značenja. Ista retorička sredstva, upozorava Slapšak, nisu na jednak način koristili učitelji i njihovi slabi učenici: dok su prvi hipnotizirali mase u njihovoj nepomičnosti, drugi su ih htjeli dovesti do krajnje mobilizacije. Zašto je disidencija, koja se u početku pozivala na vrijednosti kao što su sloboda govora, poštivanje ljudskih prava i demokracija, skrenula s puta progresa koji je režim već bio napustio, i začarala mase naslijeđenim i ispražnjenim medijskim govorom? Iz tog pitanja dolazi jedna od ključnih riječi cijelog zbornika – devijacija, koja se uz promašaj i semantičko pražnjenje pojavljuje u gotovo svim člancima, bilo da se bave vladajućim ili opozicijskim diskursom.

Stvaranjem zajedničkog jugoslavenskog povijesnog sjećanja putem javnih rituala, spomenika i komemorativnih manifestacija o Drugome svjetskom ratu bavi se članak Renate Jambrešić Kirin (Politika sjećanja na Drugi svjetski rat u doba medijske reprodukcije socijalističke kulture), također s posebnim obzirom na masovnu kulturu. Čini se neizbježnim da baš taj članak, koji govori o pamćenju, uvede pristup i metode rodnih studija, budući da su muški predstavnici elita kao nositelji progresa “osjetili da im prošlost izmiče brže nego ženama” (citat Johna Gillisa u uvodu u članak). U vezi s time treba podsjetiti na jedan drugi nedavni zbornik, Između roda i naroda (Zagreb, 2004.), koji su uredile Renata Jambrešić Kirin i Tea Škokić, a u kojem je 20 autorica i autora iskušalo metode rodnih studija na tradicionalnim i modernim etnološkim temama, i na teoriji nacije. No ono što ovaj posljednji rad Renate Jambrešić Kirin čini sastavnim dijelom Devijacija jest njegova suglasnost s drugim člancima u ustanovljavanju nelagode, ako ne i zazora, socijalističke vlasti pred masama konzumenata časopisa i filmova proizvedenih pod manje ili više budnom paskom režima. Nelagoda se odnosila prije svega na teško savladivu produktivnost osobnog pamćenja koje je moglo ugroziti monodiskurzivnost kolektivne memorije, i s njome službenu ideologiju tolerancije.

U analizi članaka iz Arene autorici, međutim, ne promiče i suprotan proces, tj. uglavnom nesvjesna prilagodba osobnih pripovijesti službenoj povijesti. Uza to, premda ima na umu važnost subverzivnog potencijala osobnih pripovijesti, Jambrešić Kirin istovremeno ne zanemaruje opasnost osobnog pamćenja koje, s obzirom na to da je blisko vjerskom osjećaju, rijetko postavlja pitanja, te se radije pretvara u imperativ sjećanja okrenut cijeloj zajednici. O posttraumatskom pamćenju autorica se oslanja na studije Giorgija Agambena i na recentna angloamerička istraživanja, među ostalim ona objavljena u knjizi Memory and Power in Post-War Europe, koju je uredio J. W. Muller.

Povijest slogana “Podvučeno žutim”

Rad na stvaranju zajedničkog pamćenja ne odnosi se samo na traumatsku prošlost nego također, kako to pokazuje članak Ive Žanića (Podvučeno žutim: Raspad Jugoslavije i značenjsko-funkcionalne transformacije jedne krilatice), na marketinške operacije koje su pratile nastajanje novog potrošačkog društva. Ono što Žanić zove “zajedničkim simboličkim svodom” tu je pokazano na primjeru reklamnog slogana Lesnine iz 1973. Povijest slogana “Podvučeno žutim”, od jezika medija do masovne kulture, i od ekonomske do političke poruke, odražava promjene u odnosu ostalih jugoslavenskih republika prema Sloveniji, pokazujući se kao simptom gubitka zajedničkog pamćenja, sve do stvaranja nepomirljivih gledišta. Nakon što ga je pronašao u najgorim ratnim govorima, Žanić taj slogan prati do današnjih dana kad, za nove novinare neupućene u njegove povijesne implikacije, slogan ostaje ispražnjen od političkog značenja, kao bilo koja druga dobroćudna aluzija na Sloveniju.

Teškoće s pamćenjem i brzanje k napretku doveli su jugoslavensko društvo do idealizacije djece kao bića slobodnih od tereta prošlosti, pa je u tom kontekstu nastala posebna socijalistička verzija moderne ideje o specifičnosti djetinjstva, čiju je povijest u zapadnom društvu opisao Philippe Aries. Maja Brkljačić (Svinjska glava: Priča o djetinjstvu) analizira petrificirane narativne oblike o djetinjstvu Josipa Broza, koji su trebali poslužiti konstrukciji paradigme o društvenoj pokretljivosti (od skromnog podrijetla do visokih funkcija), te one o kontinuitetu herojskog, pobunjeničkog i revolucionarnog duha Zagorja od srednjeg vijeka do dvadesetog stoljeća. U vezi s time navode se ranija istraživanja Ive Žanića, dok je spominjanje isključenosti ženskih likova i ženskog pamćenja iz te kanonizirane priče u suglasju sa spomenutim tvrdnjama Renate Jambrešić, koja je istakla i bitnu razliku jugoslavenske naracije u odnosu na sovjetski model, mnogo radikalniji u raskidu s predrevolucionarnom nacionalnom mitologijom. O temi žena u socijalizmu valja upozoriti i na Ženski biografski leksikon: Sjećanje žena na život u socijalizmu, koji je 2004. izdao Centar za ženske studije.

Jugoslavenska pionirska organizacija predmet je analize Ildiko Erdei (Odrastanje u poznom socijalizmu: od “pionira malenih” do “vojske potrošača”), koja ispituje progresivno slabljenje ideoloških sadržaja u državnim pedagoškim programima. Simboličko zajedništvo tu poprima lik jugoslavenskog djetinjstva koje se, kako proizlazi među ostalim i iz analize osobnih pripovijesti sadržanih u Leksikonu yu-mitologije (Beograd-Zagreb, 2004.), od sedamdesetih nadalje temeljilo prije svega na zajedničkom tržištu i na konzumiranju istih proizvoda: igračaka, odjeće, dječjih časopisa, televizijskih serija i slatkiša. Taj osobit “potrošački socijalizam” dovodi i Erdei do zaključka kako su pojave masovne kulture za službenu ideologiju predstavljale vruć krumpir, pred kojim je režim najčešće zauzimao ambivalentan stav. Tome je slijedio raspad tržišta u kojem obrana “naših proizvoda” počinje obilježavati granice između “nas” i “drugih”. Resentiman, zavist pred tuđim užitkom i mržnja koja odatle proizlazi predmet su kraće zaključne analize u kojoj se autorica služi pojmovima iz radova Slavoja Žižeka.

Transformacije komemorativnih običaja

Zbirku zaključuje pripovijest o odlasku skupine studenata etnologije u Kumrovec, pod vodstvom norveške etnologinje Kirsti Mathiesen Hjemdahl, u povodu 112. obljetnice Titova rođenja (K. Mathiesen Hjemdahl i Nevena Škrbić Alempijević, Jesi li jedna od nas? S proslave Titova 112. rođendana). U potrazi za transformacijama komemorativnih običaja nakon što su sjećanja koja obrađuju postala nepoželjna, mladi etnolozi iskušavaju težak položaj promatrača-sudionika, osvješćujući političku uvjetovanost same etnologije.

Zbornik radova Devijacije i promašaji, uz druge ovdje spomenute recentne publikacije, svjedoči o porastu zanimanja za proučavanje etnologije socijalizma, i o metodološkom razvoju etnologije u pravcu njezina križanja s kulturnim studijima i kulturnom antropologijom. Naizgled zaokupljen svakodnevicom, ovaj zbornik razmišlja o nekim ključnim pitanjima iz razdoblja između 1945. i 1991., postavljajući inovativne hipoteze o razlozima događaja koji su obilježili kraj tisućljeća.