Novi prijevod jednog od najznačajnijih spisa velikog njemačkoga filozofa
Martin Heidegger je temeljni pomak u filozofiji učinio razlučivanjem bitka (Sein) i bića (Seiendes), onim što je kasnije nazvao ontološka diferencija. S obzirom na čovjeka, posrijedi je razlika između čovjekova tu-bitka (Dasein) i njegovih povijesnih figuracija, recimo razlika između čovjeka i subjekta kao novovjekovne figuracije čovjeka. Time je omogućio distanciranje od osvajačkog novovjekovnog subjektiviteta. No Heidegger od sama početka teži – i u tome je njegova eshatologičnost i kadšto upravo apokaliptičnost – samom bitku, bitku kao bitku, bitku “onkraj’’ razlike između bitka i bića. Drugim riječima: upravlja se na bitak koji je neovisan o bitku bića, a time i o povijesnim likovima bitka. Nastupit će vrijeme kada će čovjek progovoriti iz samog bitka, kad će se susresti sa svojom tu-bitkovnom biti. Po svemu sudeći, Heidegger je pri nastupu nacionalsocijalizma pomislio da je to vrijeme već nastupilo, da je upravo sada taj trenutak. Bio bi to trenutak u kojem nestaje razlika između tubitka čovjeka i njegova povijesnog lika, odnosno njegove povijesne određenosti i zato ovisnosti. Čovjek je sišao k sebi i time iz sebe već istupio. Postao je ekstatična egzistencija. To sam Ja, to smo Mi (nacionalsocijalisti), to je Vođa, koncentrirani izraz Pokreta i ujedno veza između Ja i Mi. Ukratko: otjelovljeni frojdovski Nad-ja. Treba ozbiljiti, ostvariti volju nacionalsocijalističke revolucije, preurediti sveučilište itd. U tome trenutku Heidegger nije svjestan da pada natrag u metafizički identitet, da pada natrag u, premda krajnje razvijen, subjektivitet, pod nebo subjektiviteta volje za moć, odnosno pod vlast dovršenog nihilizma. No uskoro će mu to postati jasno…
Nacizam i komunizam Heideggerov tekst Uvođenje u metafiziku nastao je kao podloga za Heideggerova sveučilišna predavanja u školskoj godini 1934./35. Heidegger se upravo oprostio od svog rektorstva i neposrednog angažmana u nacionalsocijalističkoj revoluciji. Tako ova predavanja predstavljaju prvi pokušaj iznalaženja metafizičkog izvorišta za prezentno duhovno pa i političko stanje, uključivši nacizam i komunizam. Ujedno Heidegger traži i mjesto za Njemačku, odnosno (srednju) Europu, koja je navodno pritiješnjena između Amerike i Rusije, odnosno između amerikanizma i sovjetizma. Minulo je sedam godina otkad je Heidegger objavio svoje djelo Bitak i vrijeme, koje je odmah pobudilo široko i duboko zanimanje te danas spada u klasična filozofska djela, u istu red s Platonovom Državom, Aristotelovom Metafizikom ili Hegelovom Fenomenologijom duha. Temeljno pitanje Bitka i vremena jest pitanje o smislu bitka, a postavlja se na dvije razine. Posrijedi je značenje riječi bitak, ali ujedno i smisao bitka, u značenju kakvog susrećemo u sintagmi smisao života. Heidegger obje razine spaja u vremenu kao horizontu razumijevanja bitka. Grci su, na primjer, bitak razumjeli kao prisutnost, a prisutnost iz sadašnjosti, iz vremenitosti (temporalnosti) bitka, naime bitka kao bitka čovjeka, odnosno iz tu-bitka, iz kojega se pak istodobno već otkriva konačnost bitka kao takvog i time onaj njegov smisao što prethodi svakoj metafizički konstruiranoj vječnosti.S očišta na taj način otvorenih novih obzorja filozofije, Heidegger se na sljedećem koraku na putu pitanja bitka neizbježno susreće s pitanjem što metafizika uopće jest. Na njega nastoji odgovoriti već znamenitim predavanjem Što je metafizika? iz 1929. godine, u kojem se usredotočuje na Leibnizovo pitanje: Zašto je uopće biće, a ne radije Ništa? Heidegger ga razvija u pitanje zašto se metafizika, a s njom i sve znanosti koje su rođene iz nje, pita samo o biću, dočim za bitak kao bitak, koji nije ništa bićevno, ostaje slijepa i gluha.Navedeno pitanje ostaje i ishodištem Uvođenja u metafiziku. No njegova opća razina Heideggera više ne zadovoljava. Zato se upušta u temeljitiju razgradnju metafizike, među elemente njezina ustroja i u momente njezine povijesti. No još uvijek je posrijedi samo uvođenje, budući da je Heidegger uvidio da je metafizika kao takva i u cjelini puno šire i teže dostupno područje no što se to isprva činilo.
Smisao bitka U Uvođenju u metafiziku Heidegger je u temelju još uvijek pri ishodištima Bitka i vremena, prije svega pri pretpostavci da pitanje o smislu bitka možemo postaviti samo pod nebom razumijevanja bitka. S preokretom (Kehre) što ga počinje pripremati u rukopisima Prinosi filozofiji (O prigodi) iz godina 1936. do 1938., a koji su bili objavljeni tek uz stogodišnjicu njegova rođenja, Heidegger se od razumijevanja bitka, kao shvaćanja smisla bitka koje se odnosi na bitak bića, napokon okreće bitku kao bitku. U kasnijim napomenama, koje su objavljene kao Dodatak uz izdanje Uvođenja u metafiziku u Heideggerovim Sabranim djelima, s točke motrišta preokreta zapisuje sljedeću ključnu kritičku misao o svojemu predavanju iz 1935: “Tek polazeći od samog bitka (a ne od razumijevanja bitka), njega utemeljiti (gründen) kao ono pitanja najdostojnije (als das Fragwürdigste)!’’ To pak nimalo ne mijenja na činjenici da je predavanje Uvođenje u metafiziku nužan korak na putu prema preokretu i kroz njega sve do fenomenologije afenomenalnog, do pri-gode (Ereignis) kao od-gode (Enteignis), odnosno do istine kao ne-skrivenosti. Iako se, kao što smo rekli, Heidegger nakon onoga što mu se dogodilo i što se događalo pri nastupu nacional-socijalističkog pokreta pomno, do krajnjih dubina i podrobnosti upustio u promišljanje metafizike, napose Nietzscheove metafizike volje za moć kao najvišeg i posljednjeg stupnja metafizike, kao dovršenja i krajnjeg ruba europskog nihilizma, temeljnu strukturu svojeg mišljenja ipak neće promijeniti. Očekivanje što ga je prije vezivao za čovjekovu volju i za političke promjene, za društvenu ekstazu ljudskog tu-bitka, sada će prenijeti ili preslikati na bitak sam: (nacional-socijalistička) revolucija mu se pretvara u (bitkovni) preokret. Kao i prije, i sada vrijedi: Der Einzelne, wo er auch stehe, gilt nichts. “Pojedinac, gdje god već bio, ne vrijedi ništa’’ (u pismu Eriku Wolfu od 20. prosinca 1933.). No ako je prije sve ovisilo o usudu ljudstva (naroda), sada je bitak (preciznije: prigoda) ono o čemu su ovisni ne samo pojedinci, nego i narodi, pa čak i sam bitak bića. Pred-prostor prigode je bit tehnike: po-stav (Ge-stell) kao izazov volje za voljom. Nije tehnika u rukama čovjeka, nego je čovjek u rukama tehnike. Ne proizlazi tehnika iz znanosti, nego znanosti proizlaze iz tehnike. Heidegger takvim razumijevanjem i takvim tumačenjem tehnike, njezine biti, nedvojbeno napušta područje zaslijepljenosti subjektivitetom, zaslijepljenosti kojoj su podvrgnuti, osim klasičnog humanizma, ne samo pozitivizam i pragmatizam, nego i marksizam. I cjelokupna Frankfurtska škola, od Horkheimera do Habermasa. Jer sva kritika tehničkog uma kao instrumentalnog uma ostaje zatočena u tradicionalnu metafiziku subjektivnosti. Zato ni tehniku budućnosti, kibernetiku, u osnovi ne može razumjeti ni dokučiti.
Volja za voljom No ako moderna tehnika kao po-stav nije izraz volje subjekta, nego izraz volje za voljom, što je onda s tom “nadljudskom’’ voljom? Odgovor na to pitanje kod Heideggera nećemo naći.Zbog toga je Heidegger neprestance zapadao u opasnost precjenjivanja “ontičkih’’ događaja, posebice na njemačkom tlu. Nije slučajnost da je na pitanje, postavljeno u razgovoru za Spiegel, nije li možda nacionalsocijalizam bio i reakcija na tehniku, a ne samo akcija tehnike, ostao bez odgovora. U svom je izjednačenju nacionalsocijalizma (fašizma), internacionalkomunizma (boljševizma) i amerikanizma (demokracije) prebrz, premalo selektivan, odnosno bez diferencirajućeg uvida. Kreće se u teleološkom horizontu: kao da je sve podvrgnuto konačnom Cilju tehnike, odnosno razviću njene biti. To je još hegelovski residuum. Danas pak znamo da su (bili?) nacionalsocijalizam i internacionalkomunizam s gledišta prosvjetiteljstva protuprosvjetiteljski pokreti, da s gledišta moderne demokratske revolucije predstavljaju kontrarevoluciju, da dakle nisu u skladu s biti moderne tehnike. Heideggerovim riječima: nisu odgovarali postavu. Uostalom, kakav je uopće odnos između tehnike i politike, tehnike i društvenih pokreta? Heidegger društvo reducira na subjektivitet i time društvene odnose, koji su širi od međuljudskih odnosno inter-subjektivnih odnosa, postavlja na razinu ovisnosti subjekta o tehnici. Politologija postaje izraz ili dio tehno-logije. Time se u novom svjetlu postavlja i problem etike. A možda je upravo to pitanje, što ga je Heidegger stalno odguravao od sebe, ključna zagonetka njegova mišljenja bitka. Kako god bilo, izvjesno je da je Heideggerov spis Uvođenje u metafiziku jedno od njegovih najznačajnijih djela. Djelo je to koje, kako sam naslov kaže, donosi uvid u temeljnu strukturu metafizike, iznosi tloris filozofije. Tako nas upoznaje s temeljnim filozofskim pojmovima, kao što su bitak, istina, privid itd.To je djelo posebice zanimljivo s gramatikalnog aspekta, jer je opsežno poglavlje posvećeno upravo gramatičkoj ulozi riječi bitak i njezinim izvedenicama. I s motrišta komparativne lingvistike. Naglasak je dakako na grčkom i njemačkom jeziku, no zbog zajedničkog indoeuropskog izvora i temelja gramatike u grčkom i latinskom svijetu niz Heideggerovih istraživanja vrijedi i za hrvatski jezik. Heideggerov će tekst privući i čitatelje koji nisu filozofi, primjerice literarne teoretičare, budući da se pri razmatranju odnosa između istine i privida bavi umjetnošću, Sofoklovim tragedijama itd.Nije potrebno posebno naglašavati teškoću prevođenja Heideggerovih tekstova. Neki hrvatski prijevodi Heideggerovih tekstova naprosto su neupotrebljivi – Heidegger je u “originalu’’ puno razumljiviji nego kod naših prevoditelja-tumača. Srećom, Damir je Barbarić pristupio Uvođenju u metafiziku s nešto drukčijeg polazišta i rezultat je nenategnut, uspio i pouzdan prijevod.
Bitna pitanja U cjelini uzeto, neovisno o tome što je u odgovorima lutao i često se gubio, Heidegger je filozof koji nam je postavio bitna pitanja, pitanja što postaju sve značajnijima, postavši tako glavnim filozofskim skretničarom 20. stoljeća. Time je omogućio Derridainu okretnost, koju posvjedočuje la différance, diferancija (različitost-razlučivost koja ima za učinak razliku ili razlikovanje, diferenciju) kao njegov noseći izraz. Ni Lacanove konceptualizacije manque à être, manjka bitka kao žalca želje (za željom drugog), ne bi bilo bez Heideggerove ontološke diferencije i iz nje istupajuće prigode. Ni Lévinasova etička i religiozna kritika Heideggerove ontologije u ime predstave Boga kao Beskonačnog ne bi bila moguća bez Heideggerova razlučenja bitka i bića: bitka kao bitka i Boga kao vrhovnog (najvišeg) bića, odnosno prigode kao područja svetog i božjeg. Pripremio je i omogućio Heidegger tezom o kraju filozofije kao metafizike i Denken ohne Geländer (mišljenje bez ograde) Hannah Arendt, kao mišljenje čiji je životni element sloboda. Pa ni Marionov “Bog bez bitka’’ (Dieu sans l’être) ne bi bio moguć bez Heideggerova odvajanja ontologije od teologije i posljedične uspostave čiste ontologije, odnosno topologije bitka… Kod svih njih, i još mnogih drugih, ukoliko su kritični spram Heideggera, posrijedi je uzvratna kritika, kritika koju je omogućio, neprestance na putu mišljenja bitka, sam kritizirani. Drugim riječima, s Heideggerom se možemo suglasiti, možemo ga odbaciti, ali ga ne možemo ignorirati, niti prema njemu biti ravnodušni, sve dok nam je stalo do ozbiljnog i odgovornog mišljenja o presudnim pitanjima epohe u kojoj nam je dano živjeti.