Filmski naslovi iz 2014. godine koji su nepažljivom gledatelju lako mogli promaknuti
Početak i kraj kalendarske godine idealno su razdoblje za sastavljanje lista najboljih filmova, ali i inog. Zanemarimo li holivudske uspješnice, 2014. godina pokazala se kao iznimno plodna i na polju art filma. Kis Uykusu (Nuri Bilge Ceylan, 2014.), Odrastanje (Richard Linklater, 2014.), Levijatan (Andrey Zvyagintsev, 2014.) i Hotel Grand Budapest (Wes Anderson, 2014.) samo su neki od razvikanijih koji su naišli na odobravanje publike i kritike. No, u 2014. godini snimljeno je još pregršt odličnih filmova koji nisu tako lako zauzimali medijski prostor, a trebalo im se pridati više pažnje jer ih karakterizira nepredvidljiv scenarij, napeta radnja ili maestralna glumačka izvedba. U maniri top ljestvica, nabrojat ću i osvrnuti se na neke vlastite favorite ove ovlaš zadane kategorije.
O nepredvidljivim radnjama U kuću provali lopov. Richard, glava obitelji, ustrijeli provalnika i postane lokalni heroj. Uskoro se pojavi provalnikov otac, bivši robijaš Russel kojem nije drago što mu je sin ubijen. Richard počinje strepiti za sigurnost svoje obitelji jer se otac stalno muva okolo... Na prvu, zvuči kao još jedan filmić u kojem će se običan obiteljski čovjek morati devedesetak minuta nadmudrivati s osuđivanim zločincem, no uskoro radnja filma krene u sasvim drugom smjeru i ispadne da je Cold in July (Jim Mickle, 2014.) daleko manje predvidiv od uobičajene scenarističke šablone, složenac u kojem se elementi klasičnog krimića dopunjuju nijansama crnog humora i krvavijim obračunima koji nalikuju onima u u trileru Blue Ruin (Jeremy Saunlier, 2013.). Osim po sadržaju, ovaj neo-noir dodatno zanimljivim čini jaka glumačka trojka – neprepoznatljivi Michael C. Hall s brkovima karakterističnim za osamdesete (radnja se odvija 1989. godine u Texasu) tumači Richarda, a Sam Shepard je nerječiti (i za štošta sposoban) provalnikov otac čije se misli i postupci ne mogu niti nazrijeti, a kamoli jasno predvidjeti. Don Johnson ima živopisnu ulogu privatnog istražitelja (i uzgajivača svinja) u obliku osuvremenjenog kauboja.
Upravo je nepredvidljivost ta koja lako osvoji koncentraciju gledatelja te je glavna prednost ovog naslova koji po količini obrata podsjeća na srodna ostvarenja iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća – klasike žanra poput Scarecrow (Jerry Schatzberg, 1973.), Charley Varrick (Don Siegel, 1973.), Dirty Mary, Crazy Larry (John Hough, 1974.) i Two-Lane Blacktop (Monte Hellman, 1975.) činila je zanimljivijim upravo primamljiva doza neizvjesnosti. Nepredvidljivost i scenaristička svježina krase i novozelandski mokumentarac What We Do in the Shadows (Jemaine Clement, Taika Waititi, 2014.) u kojem se na humorističan način prikazuje svakodnevni (noćni) život tri vampira.
O napetijim (i nasilnijim) temama Indonezijski akcijski film The Raid 2: Berandal (Gareth Evans, 2014.) nastavak je filma The Raid (Gareth Evans, 2011.). Radnja filma nastavlja se na prethodni – malo nakon uspješne racije u kojoj se djelomično pomrse mafijaški računi, policajac Rama dobiva novi zadatak – mora se infiltrirati u neprijateljske redove tako što završi u zatvoru, gdje nastoji steći naklonost moćnikovog sina. Sasvim očekivano, u Evansovom je filmu naglasak stavljen na akciju. Borilačke vještine i akcijske scene stoga su napravljene profesionalno i čine dobar dio filma, ubačena je spektakularna automobilska jurnjava, a ne manjka ni živopisnih protivnika (Alicia "Hammer Girl" i Baseball Bat Man). Filmu se, naime, može zamjeriti dužina (150 minuta) nešto proširena usporedimo li s uobičajenim gabaritama akcijskih naslova. Prikaz dramatičnost u ovom slučaju lako sklizne u nepoželjnu melodramatičnost, posve nepotreban sastojak akcijskom filmu koji upadljivo strši i remeti cjelinu. Ipak, The Raid 2: Berandal dostojan je nasljednik hvaljenog prvijenca u kojem je bilo manje dijaloga, a više šarene šore. U međuvremenu je najavljen treći nastavak filma u kojem će glavnu ulogu policajca Rame ponovo imati Iko Uwais.
Ljubitelji vesterna doći će na svoje gledajući austrijski film Das finstere Tal (Andreas Prochaska, 2014.). Misteriozni fotograf Greider (Sam Riley) pojavljuje se u zabačenom naselju u austrijskim Alpama. Od sumnjičavih mještana traži smještaj, na što čelnici naselja, članovi obitelj Brenner, nevoljko pristaju. Malo nakon toga počinje serija nasilnih i povezanih ubojstava. Ni po čemu pretjerano inovativan, Das finstere Tal nudi često na filmu obrađivanu priča o osveti. No ovaj austrijski film sniman je na neuobičajenim i atraktivnim lokacijama, a fotografija na nekim mjestima povremeno podsjeća na kultni vestern Jeremiah Johnson (Sidney Pollack, 1972.). Kao i još jedan recentni vestern, Tarantinov Django Unchained (2012.), Das finstere Tal krasi moderan soundtrack netipičan za ovaj žanr, što okorjelim ljubiteljima vesterna možda neće biti po volji (neki izvođači, npr. Streaming Satellites i Clara Luzia, stvaraju aktualnu glazbu).
O upečatljivim (ženskim) ulogama Trebaju li se izbjegavati osobe koje znaju mnogo o Nečastivome i koji uvijek mogu sa sigurnošću prepoznati nečasne oblike ponašanja? Ako su toliko upućeni u nečasne radnje, ne govori li to nešto o njima? Zašto su im određena znanja toliko bliska? Ista i slična pitanja gledatelj se može zapitati dok gleda intrigantnu socijalnu dramu Kreuzweg (Dietrich Brüggemann, 2014.). U središtu priče je četrnaestogodišnja Maria koja odrasta u fundamentalističkoj katoličkoj obitelji gdje, sasvim neočekivano, vlada matrijarhat (otac tek ponekad pokuša pomirljivim tonom smiriti napetu situaciju). Kao najstarije dijete, Maria mora biti uzor mlađoj braći i sestri. Nalazi se u osjetljivom razdoblju kada se čovječja ličnost formira i kada je najlabilnija te najpodložnija pucanju. Opterećena je osjećajem krivnje jer svećenik i majka njezine postupke redovno opisuju kao nečasne. Nezadovoljna količinom vlastite svetosti, Maria se odlučuje za nesvakidašnji oblik (samo)žrtvovanja. Film se sastoji od 14 poglavlja što nose naslov po postajama Križnog puta. Statična kamera uvjerljivo prikazuje perfidne i direktne oblike duhovne manipulacije, suvremene oblike vjerske, obiteljske i vršnjačke (ne)tolerancije. I Franziska Weisz (1980.) u ulozi majke, i debitantica Lea van Acken (1999.) kao Maria, ostvarile su hrabre uloge života.
Jaka ženska uloga ostvarena je u psihološkom trileru Lucia de B. (Paula van der Oest, 2014.) koji jasno pokazuje kako se medicinsko osoblje teško nosi sa smrću pacijenata i u kojoj mjeri smrt pacijenata utječe na njih. Riječ je o ekranizaciji istinite priče o medicinskoj sestri Lucije de Berk (1961.) koja je osuđena za ubojstvo sedmero djece i starijih osoba. Optužena kao serijski ubojica nemoćnih pacijenata, nad Lucijom de Berk provodi se medijska hajka – uvjerljivo se prikazuje novinarsko lešinarstvo u punom mahu, a ne ostavlja ravnodušnim ni prikaz beskrupuloznih odvjetnika kojima je cilj dobivanje parnice, a ne traženje pravičnosti. Sporedni likovi pojedinih medicinskih sestara uvjerljivo prikazuju profesionalnu rezerviranost, nekolegijalnost i strah od sankcija ukoliko iznesu točne činjenice o radu Lucije de Berk. Premda povremeno klišeiziran i predvidljiv, film je dramaturški iznimno jak, posebice kad se ukratko prikazuju mučni dijelovi Lucijinog djetinjstva. Kao i u drami Kreuzweg, ženski lik Lucije (u izvedbi Ariane Schluter) zasluženo čini i nosi glavninu filma. Valja napomenuti da su jaki ženski likovi obilježili inteligentnu komediju Obvious Child (Gillian Robespierre, 2014.) što govori o majčinstvu te napetu socijalnu dramu Dva dana, jedna noć (Jean-Pierre Dardenne, Luc Dardenne, 2014.).