Biti doma zajednički je naziv i tematska okosnica ovogodišnjeg programa Galerije 90-60-90 u Zagrebu u sklopu kojega smo u velikoj dvorani Pogona Jedinstvo od 11. do 13. lipnja mogli vidjeti izložbu Sandre Sterle Nastavlja se…
U osnovi je izložbe performans Okolo naokolo koji umjetnica izvodi svakih sedam godina počevši od 1996. Odjevena u tradicijsku odjeću dalmatinske seljanke, locirano na nekom stvarnom mjestu u dalmatinskom podneblju (Mljet, Zadar, Split…), ona ponavlja istu gestu: do iznemoglosti trči oko stabla masline, bora odnosno badema. Performans je svaki put snimljen novom videotehnologijom pa je reprodukcija slike sve bolja dok je umjetnica/lik koji trči sve stariji što indicira opadanje njezine tjelesne snage i energije. Upravo s mjesta susreta, ili bolje reći sudara, tehnologije i života, podcrtavajući relacije između njih te premještajući težišta i uloge, Sandra Sterle reaktivira ovaj rad i nadograđuje ga, proširujući istodobno i kontekst pozivne teme. U novoj prezentaciji, trima projekcijama dosadašnjih performansa, pridružuje dizajnirane plakate na kojima se u maniri promotivnog oglasa potanko iznose tehnička obilježja i prednosti video opreme korištene za snimanje pojedinog performansa (Hi-8, DV, HD). Naslovljeni kao Display Gallery, ovi plakati uz videofilmove korespondiraju s druga dva segmenta izložbe Purchase Gallery i Live Gallery koji će se u zajedničkom iščitavanju stopiti u moguću autobiografsku konstrukciju. Purchase Gallery odnosi se na prostornu instalaciju s lončanicama crnogorice i lisnatih biljki i plakatom s grafičkim prikazom i uputama za uporabu biorazgradive urne koju je umjetnica naručila preko interneta iz Španjolske, a koja sadrži sjeme bora ili nekog drugog stabla po izboru kupca. Live Gallery posveta je aktualnom događaju, podrška turskim demonstrantima u obrani za gradski park na trgu Taksim u Istanbulu. U galerijskoj prezentaciji ona uključuje stolčić s vazom i turskim karanfilima i plakat s fotografijama žene u crvenoj haljini prema kojoj turski policajac upire suzavac, a koja je postala simbol građanskih otpora neoliberalnom kapitalizmu i strukturama vlasti.
Tko će se igrati? Ako izložbu, odnosno rad Nastavlja se… sagledamo u ključu identitetne i rodne preokupacije polaznog performansa Okolo naokolo, onda nabrojene (su)postavljene galerije predstavljaju osobnu umjetničinu životnu konstelaciju podijeljenu u dizajnirane kategorije koje uključuju odvojene, iako isprepletene, segmente profesionalnog/umjetničkog, egzistencijalnog/konzumentskog i socijalnog života. No težište na tehnološkim i artificijelnim aspektima rada iz čega proizlazi naglašena performativna dimenzija ovako izvedene osobne priče označava autoričinu distancu od vlastita života, odnosno obrnuto: distanca je moguća jer je umjetnica zauzela izmaknutu poziciju s koje funkcionira više kao dizajnerica predočene inscenacije, nego kao stvarna akterica, subjekt vlastita života.
Pitanje identiteta i doma kao jednog od mjesta samoprepoznavanja filtrirano kroz osobnu povijest provlači se kroz većinu radova Sandre Sterle: od ranog rada True Stories /Istinite priče iz vremena umjetničina života u Amsterdamu preko multimedijalnog projekta Go_Home! s Danicom Dakić u New Yorku, videofilma La casa u kojemu tematizira pojedinačne ugroženosti u urbanizmu vođenom mutnim investicijama u novom hrvatskom društvu do trokanalne video instalacije Integracije/Tko će se igrati?, ironijskoj interpretaciji identiteta kao političko ekonomske konstrukcije, i tako dalje. Pritom se identitet i dom ispostavljaju uvijek kao labilne, skliske i porozne kategorije, osjetljive na ekstenzije i diskurzivne konstrukcije.
Međutim, rad Nastavlja se… otvara novu nišu u ovom promišljanju. U njegovoj je osnovi, kao što je već rečeno, performans Okolo naokolo. Sedmogodišnji ritam izvedbi donekle je simboličan: asocira na brojku sedam kao formulaični element bajki i narodnih pripovijesti kao i navodno razdoblje potrebno da se obnove stanice u organizmu. Neprestano ponavljanje uvijek iste radnje odgovara samoj radnji: stalnom i iscrpljujućem trčanju u krug oko endemskog stabla što će po potpunom iscrpljenju umjetničina tijela i njegove materijalne dezintegracije nastaviti simboličko i stvarno kruženje u samoodrživosti biorazgradive urne.
Kiborzi smo Kustosica Ivana Bago o performansu Okolo naokolo kaže: “Opsesivnim ponavljanjem kruženja po točki iz koje izvire fikcija ‘urođenosti’ i biološke zadatosti roda i rodnih uloga, umjetnica ‘opisuje’ rodni identitet kao krug kojega je moguće identificirati i subvertirati, ali nikada u potpunosti napustiti i same mehanizme identifikacije“. No, svjesna da je vrijeme u kojem živimo vrijeme ispremiješanih stvarnosti i modela te da postojeći algoritmi i zadane strukture ne moraju više biti važeći niti mogu objasniti svijet, Sandra Sterle u ovom postavu ide korak dalje.
Pokušat ću to opisati uz pomoć nekih stavova biologinje Donne Haraway o kojima govori Marina Gržinić u knjizi U redu za virtualni kruh. Naše društvo, kaže Harawayeva, prelazi iz organskog i industrijskog ka stanju “informatike dominacije“. To stanje označavaju simulacija umjesto reprezentacije, znanstvena fantastika umjesto realizma, biotičke komponente umjesto organizama, komunikacijski inženjering umjesto filologije, itd. Organizmi su, kaže, napravljeni kao objekti spoznaje u svijetu promjenjivih praksi znanstvenog diskursa, s partikularnim “izvršiteljima/igračima“ u specifičnom prostoru i vremenu. No čovjek nije jedini “izvršitelj/igrač“ u konstrukciji entiteta nekog znanstvenog diskursa već su to i strojevi i druga znanstvena tijela i organizmi. Tijela su, kao objekti spoznaje, materijalno semiotički generativni čvorovi, a njihove se granice materijaliziraju u društvenim interakcijama između ljudskih i neljudskih entiteta, sa strojevima i drugim instrumentima. Ono što je važno u tim postavkama, naglašava Marina Gržinić, jest to da nam Haraweyeva pokazuje da “izvršitelji“ dolaze u različitim oblicima, a ne isključivo u izrazima hominida. Ovim konceptom ona uvodi sliku kiborga kao vlastitog konceptualnog oružja teoretskog i praktičnog djelovanja: “Na koncu dvadesetog stoljeća, našeg vremena, svi smo himere, teoretizirani i fabricirani križanci stroja i organizma; ukratko kiborzi smo. Kiborg je naša ontologija: daje nam našu politiku“, kaže. Iz toga, Gržinićeva izvlači dvije hipoteze: najprije da je došlo razdoblje prestanka traženja izgubljenih korijena, organske cjelovitosti i naturaliziranih identiteta, a zatim da se s kiborgom nudi mogućnost ponovnog rekodiranja čovjekovog tijela kao i mogućnost postavljanja pitanja o tome kako je konstituirano suvremeno društvo.
Neplaćeni rad Tu ću se vratiti Sandri Sterle, odnosno njezinom ranijem radu Mariska Avedon, koji na izvjesni način prethodi ovome. Mariska Avedon umjetničin je avatar kreiran za kompjutersku igru Second Life. Prepuštajući drugima – djetetu, suprugu ili automatskom scriptu – da njime upravljaju, eksperimentira s vlastitim identitetskim konstrukcijama. Avatar, kao i kiborg, hibridni je identitet proizišao iz virtualnog svijeta i stvarnog iskustva. Upravo zato moguće je da se njegov original (ili dvojnik?) izmakne, a time odmakne i od sebe i tek tada može sam sebe sagledati. U radu Nastavlja se... umjetnica također stvara distancu između sebe i svoje metafore. Prebacujući težište na tehnološke karakteristike videoopreme i redizajnirajući okruženje za videoradove otvara emocionalno neutralan procijep koji joj dopušta da s odmaknute pozicije presloži postojeće stvari i odnose i da otvori kontekst reinterpretacije koji definira novim ekološkim i ekonomskim sistemima. Valja reći da su oba ova sistema implicirana u videu, sadržana u ženskom rodnom određenju, ali jedva prepoznata kroz optiku okoštale strukture važećih društvenih odnosa kao briga o drugome/prirodi i neplaćeni rad. Otvarajući novo polje iščitavanja za vlastitu identitetnu poziciju koja nije više vezana uz mjesto niti vrijeme, već je dio univerzalne akronijske razmjene i nove ekonomije, Sandra Sterle novim radom Nastavlja se... širi i programski koncept na koji je pozvana da odgovori.