Kad je B.-a ostavila djevojka, sve je bilo vrlo kulerski. Ona je bila jako fina cura koja je majstorski znala manipulirati njegovim teškim karakterom. Takvoj curi jednostavno ne možete reći ni “a” ni “be”, a da nemate grižnju savjesti bar mjesec dana. Stoga je korpu podnio kulerski. Kako je to uspio ni sam nije točno znao. Možda se skulirao zato jer je ona baš tad išla na put na Madagaskar, tko zna kako bi se sve završilo da su bili u istom gradu. Kad se vratila nakon tri mjeseca i slon bi se u međuvremenu skulirao. Nakon toga odmah je otišla za Hong Kong pa na Filipine.
Međutim, dogodio se jedan čudan detalj, prilično apsurdan. Kad je dobio korpu, ona je iz njegovog stana – koji se kasnije sve više pretvarao u ćumez – odnijela svoje stvari, naravno. Nekoliko kufera s odjećom, umjetničke slike i nekoliko vrećica punih knjiga, filmova i muzike. Ali je u toj selidbi zaboravila šešir.
Šešir, potpuno obična stvar. Slamnati, pepito. Bezvezna stvar, budimo iskreni. Ali…
Evo kako je izgledao:
Imao je traku na tufnice. Iznutra je bila mala bijela etiketa na kojoj je pisalo:
ĐIOKAN
HANOI HAT FACTORY
Ispod je na zelenom polju bio nacrtan bijeli zmaj, recimo nalik lavu na amblemu Peugeota.
Nazvala je B.-a i zamolila ga da potraži taj šešir jer joj je jako važan. On ga je našao, no iz nekog ludog razloga nije želio da joj ga vrati. Možda je želio da mu ostane za uspomenu, možda iz kaprica, da joj bar malo napakosti. I tako je to išlo.
Nazvala je B.-a još jednom, a to je bilo zadnji put.
- Jesi li našao šešir?
- Jesam.
- Vrati mi ga.
- Neću.
- Kako “neću”?
- Lijepo. Neću.
- Daj mi ga!
- Ne dam!
Klik.
Klik.
Dani su prolazili i godine. Madagaskar, Hong Kong. Filipini, Shangaj, New York, Pariz.
Uspjela je tajno da nabavi ključ od njegovog stana. Duplikat ključa. To je bio nevjerojatan podvig koji graniči s najvećom fantazijom. Ali ona je bila sposobna ženska. Osim toga borila se za svoj šešir.
Stizala je u Zagreb iznenadnim, brzim letovima Air Francea, Japan Airlinesa, ili Pan Ama. Odsjedala bi u hotelu Dubrovnik, uzela duplikat ključa i dolazila uvijek noću, jer je B. spavao kao top. Radila je temeljite premetačine njegovog kaveza kao nekada UDBA ili KGB. Bordižala je posvuda, otvarala ladice i bacala papire na pod, preturala ormare, rasjekla donju postavu na fotelji, zavlačila se pod krevet. Za to vrijeme je B. spavao. Ponekad bi se prevrnuo u snu, teško uzdahnuo, ponekad bi zahrkao, ali nikad se nije probudio. Međutim, ona nije mogla da nađe taj jebeni šešir, negdje ga je – možda čak i slučajno – jako dobro sakrio.
Nije mogla da ga nađe.
Pred jutro bi sve stvari vratila natrag na mjesto i on ne bi ništa skužio kad bi se probudio. Otišla bi natrag u hotel na kroasan i bijelu kavu. Ali šešira nigdje nije bilo. Pouzdano je znala da ga nije prodao ili dao nekome. Morala je da ide dalje po svijetu, zbog karijere. Na kraju je odustala od potrage.
Otprilike sedam godina kasnije slučajno su se sreli u nekom kafiću. Ona je otišla na tržnicu Dolac da kupi mladi luk, jaja i hren, i naglo je poželjela popiti kavu. Iznenadila se kad je ugledala B.-a. Stajao je uz šank i do njega na šanku bio je slamnati šešir.
Prišla mu je i rekla: Dobar dan.
– Dobar dan – odgovorio je. Dah mu je smrdio na alkohol.
– Ispričavam se – rekla je – možeš li mi, molim te, vratiti šešir?
Pogledao ju je i rekao: Možeš ga uzeti... Izvoli.
Ona ga nesigurno uzme. – Hvala i doviđenja – reče. Otišla je odmah. Šešir je bio pohaban i sasvim otrcan. Sličio je na dječku igračku zaboravljenu na smetljištu.
Kasnije i B. iziđe iz kafića. Nebo je bilo plavo kao palačinka.
Rade Jarak (1968.) hrvatski je pisac i nastavnik crtanja i slikanja. Objavio je dvadesetak knjiga: šest romana, dva dnevnika, tri zbirke kratkih priča (Termiti i druge priče, Crna svila i Plaža), zbirku eseja i tri pjesničke knjige. Dobio je nagradu Jutarnjeg lista za najbolje djelo domaće proze u 2008. godini za roman Pustinje.