Marita Lipošinović  

Slatko-gorki život

Prvi film Zacharyja Heinzerlinga nerijetko je istican kao jedno od najboljih dokumentarnih ostvarenja 2013. godine što ne čudi s obzirom da otvara niz bitnih tema na izrazito pitak i nenametljiv način. Ovaj mjestimice istinski duhovit i iskreno dirljiv film nije se međutim uspio otrgnuti potrebi za velikim zaključkom pa je borbe naslovnoga umjetničkog para okrunio nametnutom pobjedom, vjerojatno na zadovoljstvo većine gledatelja.

Idealan film za dejt Slatkica i boksač kroz nelinearnu narativnu strukturu bilježi život staroga japanskog umjetničkog bračnog para – Noriko i Ushija Shinohare. Mozaične scene njihove svakodnevice uz instrumentalne jazz skladbe Yauakija Shimizuja na prvi pogled odaju jednostavnu priču o umjetnicima, njihovoj ljubavi i borbi za preživljavanjem, zbog čega je na stranicama Cosmopolitana film i naveden kao “idealan film za dejt”. Na prvi pogled on bi to možda i mogao biti, no film puno većom snagom otvara pitanja umjetnosti i braka nego pitanje ljubavi. To da se film neće koncentrirati isključivo na njihovu umjetnost jasno je već od početne scene u kojoj Noriko, kojoj je kamera tik za leđima, češlja svoju dugu sijedu kosu i plete je u pletenice koje su, kako kasnije saznajemo, i zaštitni znak glavnog lika njezina rada – Slatkice (Cutie). Ovaj par tako već od prvih scena pratimo unutar njihova četiri zida, u kojima je umjetnost isprepletena s pranjem zubi, ručkom, brizi o režijama te prokišnjavanjem s tavana, na kojemu ne možemo ne primijetiti grafite muškog spolovila − univerzalni simbol na derutnim zgradama, iz čega zaključujemo da bi njihovo okruženje i rutina mogli biti okruženje i rutina bilo koga od nas.

Film počinje Ushijevim 80. rođendanom i završava prvom zajedničkom izložbom bračnog para te se ne dade naslutiti koji period pokriva trajanje filma, no to nije niti tako važno. Umjesto linearne naracije gledatelj nalazi skup nepovezanih prizora iz svakodnevnog života, u kojima većinom intimni, krupni planovi prate kretanje ovog para po labirintima njihova skučenog doma. Taj pogled na život umjetnika iznutra ispremiješan je s isječcima starih videosnimki – iz japanskog dokumentarca o Ushiju iz 1979. i iz kućnih videozapisa – te s radovima Noriko koji strip-tehnikom pričaju njezinu životnu priču. Film tako daje prostora za prikaz obaju umjetnika u jednakoj mjeri – Ushija, koji je na umjetničkoj sceni svojim kiparstvom i apstraktnim ekspresionizmom prisutan više od pola stoljeća, i Noriko, koja je mogla početi označavati svoj umjetnički prostor tek u kasnijoj životnoj dobi.

Već se time što o Ushiju kao umjetniku govore drugi: dokumentarni zapisi, povjesničari umjetnici i galeristi, a o Noriko tek ona sama – uspostavlja disproporcija i u njihovu umjetničkom statusu, ali i međusobnom odnosu. Stalno prepucavanje ovog para otkriva gorčinu uslijed nejednakih mogućnosti o kojima saznajemo iz stripovski koncipiranih slika Noriko, temeljenih na njezinu životu. Serijom slika Noriko pripovijeda o Cutieinu dolasku u SAD kad joj je bilo 19 godina i kad je kao mlada studentica umjetnosti upoznala duplo starijeg, već etabliranog umjetnika, Bullieja. Noriko je tako, kao i Cutie, ubrzo nakon susreta s Ushijem zatrudnjela te je njezin život postao život majke, domaćice i asistentice velikog umjetnika. Imala je vremena (i prostora, kako sama navodi referirajući se na Woolfinu Vlastitu sobu) ponovno se početi umjetnički izražavati tek  kasnije, kad je dijete odraslo i kad je skupila hrabrosti “prestati slijediti” Ushija i misliti za sebe. 

Borba umjetnika i borba žene No ni Ushio nije pošteđen gorčine. U možda najemotivnijem trenutku filma, na starom videozapisu s kućne zabave s prijateljima, gledamo Ushija kako pijan viče, misleći na svoj život posvećen umjetnosti: “Ovo je tako teško! I tako fantastično!” te kako počinje gorko i bijesno jecati jer “nema ništa”. Sukladno odricanju Noriko, Ushio govori o vlastitom odricanju – i to odricanju od “sebe” kako bi bio umjetnik. Iako film, dakle, prikazuje i brak i umjetnost kao borbu, ta borba grana se na borbu umjetnika Ushija i borbu žene Noriko. Iako se takav rodni jaz može činiti simplicističkim, on se u filmu uspostavlja tako nenametljivo i iskreno da postaje tek konstatacijom koju i dalje vrijedi iznositi. Taj se rodni jaz s razine mogućnosti i prilika pojedinca prebacuje i na njegovu umjetnost pa se tako može primijetiti da Ushio svoja platna napada boksačkim rukavicama umočenima u boju i u manje od tri minute eksplozivnim udaranjem (praćenim staračkim kašljem) proizvodi Polje maka, dok Noriko, s druge strane, u svom ateljeu pažljivo crta autobiografsku priču o Slatkici i Nasilniku. Stoga se može reći da njihovo umjetničko djelovanje vrlo čisto upada u prostore rodne određenosti, pri čemu je rad Ushija dinamičan, Noriko statičan; Ushija apstraktan, Noriko autobiografski. No kao što film ne nastoji naglasiti takvo njihovo određenje, on jednako suptilno nudi i odgovor na pitanje zašto – otkud takva esencijalna razlika u postavljanju prema umjetničkom djelu, i smješta ga ne u polje rodne predodređenosti, nego, ponovno, u polje prilika i mogućnosti. Noriko je tako, u kući u kojoj je otvoreno i bez ironije smatrana tek “asistenticom geniju”, trebalo vremena i hrabrosti da uspije naći svoj glas te je zato, kao i mnoge žene prije nje, to učinila i doslovno – kroz autobiografsko djelo.

Njihova zajednička izložba naizgled zaokružuje i razrješava dosadašnju borbu: Noriko je konačno izborila prostor za svoje radove, a Ushijeve su žrtve za umjetnost izložbom nagrađene – i to sve postižu dijeleći prostor i zasluge. Posljednji trenuci zajedničke izložbe tu zaokruženost i naglašavaju, stavljajući poseban naglasak na “pobjedu” Noriko te smo s izložbe ispraćeni njezinom pomalo naivno-patetičnom izjavom da je dosadašnja borba zaslužna za njezinu današnju umjetnost i da nijednu životnu odluku ne bi promijenila. Takva objelodanjena katarza pojeftinjuje posljednje scene i izdaje dotadašnje poetsko ustručavanje od poentiranja, no, srećom, film time ne završava. Odmah zatim bačeni smo natrag u stan gdje Ushio i Noriko nastavljaju stvarati, čime se gledatelj podsjeća na to da je ono bila tek još jedna izložba, da je upitno je li se ijedno djelo prodalo i da život nastavlja biti borbom. I to za obje polovice ovog para.

Sve za happy end Film Slatkica i boksač, iako se naizgled bavi jednostavnom postavkom o braku umjetnika, on ocrtava i bitno širi okvir teme umjetnosti: uvjeta rada, ali i uloge kućanskog rada. Integrirajući se u najintimniji prostor obiteljskog života, film se dotiče društvenih odnosa uopće s naglaskom na bračnu dinamiku temeljenu na patrijarhalnoj matrici i neravnopravne mogućnosti koje ona stvara. Te su teme dostupne u izuzetno pristupačnom omotu s preuranjenim sretnim završetkom, koji se odmaknuo od dotad nepristranog promatranja para Shinohara i umjesto njega oblikovao navodnu “pobjedu” Noriko koja za vrijeme odjavne špice u montažiranom slow motionu, “uzvraća udarac” i napada Nasilnika njegovom metodom – udarajući ga boksačkim rukavicama umočenima u boju i time, naizgled, izravnava račun. Zbog toga se film i može uzeti kao idealan za dejt dok bi, neomekšan iskupljenjem u posljednjim scenama, ostavio naznaku potentne gorčine ovoj borbi s platna. Kao što se njihova borba u sferi umjetnosti neupitno nastavlja, isto vrijedi i za onu žensku borbu koja se posljednjim obračunom, i na izložbi, i u odjavnoj špici, probala u formi happy enda privesti kraju. A hoće li Noriko time prestati biti, kako sama izjavljuje, “besplatna asistentica, besplatna tajnica i besplatna kuharica” – nije previše izvjesno. Tako je šaptom građena poanta na kraju povikom banalizirana.