Od komičara do "primitivca"
Na hrvatskoj sceni afirmirani ste kao jedan od najozbiljnijih, to jest glumački najizgrađenijih, po likove najstudioznijih, komičara. Kako biste opisali iskustvo ulaska u ulogu Muškarca iz predstave Garaže - mračnu, primitivnu, lišenu humora, sirovu, nasilnu, prijeteću rolu?
Pri prvom čitanju teksta i poslije pri podjeli uloga, bio sam uvjeren da ću u njemu opet igrati jednu od onih samozatajnih, potisnutih, tragikomičnih uloga kakvima dosad nisam oskudijevao; riječju - lik Pijanca. Onda mi je Bobo Jelčić, redatelj s kojim sam puno radio i u kog doista imam povjerenja, predložio ulogu Muškarca, legionara. Nakon početnog šoka, valjda iz znatiželje da vidim što se sve u glumcu krije (a ako pošteno radite, nikad ne znate što će "izrasti" iz igranja određenog teksta), počeo sam razmišljati ima li načina da u sebi premostim otpor, golem otpor, pa i osjećaj psihičkog labirinta, prema tom liku. Ne mislim na otpor prema ozbiljnosti uloge, koliko na otpor prema zločinačkom profilu lika. Dugo sam tražio što ga pokreće. Zašto proizvodi delikte. Zašto nije u stanju biti racionalan. Zašto slijedi nagon. I je li on time gori od "nas"? Je li dobio ideologiju s mamom, tatom i dudom, ili ju je sam stvorio? Moj je stav, naime, da svaki lik, ma koliko ekstreman i "loš" bio, moram braniti pred gledateljima, pa stoga prethodno i pred samim sobom. Zaključio sam da primitivnost ovog lika seže negdje veoma duboko, dublje od sociologije i psihologije, prema genetici, prema golom instinktu, prema primarnom genetskom programiranju onih ljudi koje jednostavno karakterizira gubitak intelekta u toj mjeri da nisu u stanju učiti od okoline, već je pretvaraju u patološku sredinu i poligon vlastite agresivnosti. Možemo se pitati je li on uopće bio legionar, član ikakve zajednice, pa makar i tako neosjetljive kakva je Legija stranaca, ili su ga, kako tvrdi, i iz nje izbacili. Možemo se pitati je li mu ikad išta bilo sveto, je li prema ičemu imao osjećaja, ili je naprosto svemu pred sobom, još k tome s užitkom, nanosio zlo. Meni se čini da u njemu ima minimalnih proplamsaja duševnosti ili otvorenosti, na primjer u tome da pristaje živjeti sa ženom od koje nema nikakve materijalne koristi, ona mu čak ni ne kuha nego vani negdje zajedno pojedu najjeftiniji fast food, ali legionar je ipak zadržava uza sebe. Možda ima tračak humanizma i u tome što nije posve nesklon liku Invalida. U osnovi, međutim, riječ je o strašno opasnom čovjeku koji u sebi nema nikakvih granica, koji je iznutra zatvoren u anarhiju prepuštanja "slobodi" nagona i nikome se ne može otvoriti. To vam je Hitler - nedokučive granice onog što ste si u stanju dopustiti.
Ne bojite se da će snaga vaše izvedbe na indirektan način uvjeriti publiku u svojevrsni "heroizam" nasilja; da će je opiti osjećaj dominacije legionara, silina kojom, pod svaku cijenu, provodi vlastitu volju?
Mislim da publika prepoznaje devijantnost primitivnosti, ali prepoznaje i bol te pozicije. Ne daj bože da je takav čovjek uzor, ali moj je veliki uspjeh ako upozorava kako ne treba i što ne treba.
Tehnički, kako je nastala uloga? Je li bilo glumačkih utjecaja?
Ja sam iz Kvrgićeve škole: teatar je ogledalo života, dakle pomno gledaj ljude oko sebe i nikad ti neće usfaliti materijala za uloge. Već dvije geste, odlučno udaranje po trbuhu i rastreseno čačkanje nosa mogu poslužiti kao polazište za ulogu. A opet ne smijete nikad biti preopćeniti; od "tipa" možete krenuti, ali ne smijete na njemu ostati. Legionar mi je stvarao najviše problema s disanjem i glasom: kako izvesti vokalni eksces koji se neće pretvoriti u dreku, kako glasom izraziti žestinu udarca. Dobro je što uloga i dalje raste; na svakoj izvedbi i dalje sam sebe iznenađujem; postajem netko za koga nisam znao da mogu biti. Čak mi je vlastita sestra nakon Garaža rekla da me više ne prepoznaje i da me se boji jer je shvatila da sam u stanju izmlatiti čovjeka. Ne vjeruje mi više kad joj kažem da me boli kralježnica (koja me doista boli); kaže prijekorno: "a onog tamo možeš tući, ha?!".
Je li vam surov odnos prema glumačkim partnericama u ovoj predstavi također predstavljao problem ili si niste smjeli dopustiti da o tome razmišljate?
Kad smo uvježbavali predstavu to mi je bio velik problem, ali kad je igramo, Nina Violić i Helena Buljan više nisu moje kolegice nego lica drame. Možda mi je najteži tabu, najmračniji prag predstave bilo svladavanje ideje pa onda i čina silovanja trudne žene. Ja sam otac dviju djevojčica! Ali ovdje sam se morao zatvoriti u auru lika, u auru ludosti lika, njegove "integralne slobode" mahnitosti, ako me razumijete. I smatram uspjehom to što sam uspio slomiti vlastiti zazor od lika, jer da nisam, publika bi osjetila da joj lažem, da se bojim, da nisam do kraja promislio.
Kako biste komentirali lik djevojke koju igra Nina Violić: izaziva li ona svjesno, kao deklarirana prostitutka, ponašanjem i minimalnom odjećom muškarce, ili uopće nije svjesna situacije u kojoj se nalazi?
Ovo drugo. Jer nju isti ti muškarci upozoravaju na opasnost, na plan silovanja, ali ona ih ne želi čuti. Njezina maska, njezin gard tobožnje sigurnosti zapravo je isto znak primitivnosti: pa ona tek u događaju shvati što se oko nje zbiva. Ona ne misli. Kao ni drugi likovi drame. Pazite, oni su svi i profesionalno i privatno potpuno nerealizirani. I zato im jedino preostaje paroksizam emocija.
Je li primitivnost, po vašem mišljenju, vezana isključivo za "gubitak intelekta", ili ima i primitivnih intelektualaca?
Mislim da primitivni intelektualci obično vode države. Opsjednuti su stegom, represijom, hijerarhijom, kontrolom nad ljudima. Mrska im je, meni tako omiljena, Falstaffova krilatica: ne pristajem na prinudu. Čast iznimkama, ali pogledajte samo plejadu intelektualaca kao predvodnika srpskog nacionalizma i agresije - od književnika ]osića do dramaturga Selenića. Ili, na sasvim drugi način, povjesničara Tuđmana koji vlada nad, kako nas voli nazivati, gusanima i ovcama. Zanimljivo je da naš predsjednik zapravo voli devijantne ljude, kao što i ima dara da od sebe sustavno odmakne vrijedne ljude. To je valjda logika zatvorskog recidiva: kriminalci su moj svijet, njih razumijem. U nas je već "normalno" da Hercegovci s alibijem nekadašnje progonjenosti drmaju državom tako da je ekonomski uništavaju, što je pak vrhunski i dugoročni primitivizam. Nas više ne čudi bešćutnost kojom se jedan dan sa Srbima koljemo, a drugi dan "radimo biznis" i još hvalimo one koji su tijekom oba procesa što više stekli. Na svim razinama društva, bojim se, primitivnost nam je svakodnevica. A lutrija i mafija ne mogu nadomijestiti kulturu.
Što je s primitivnošću redatelja koji glumca gledaju kao "glupu sirovinu" za proizvodnju predstave?
Mislim da je to jedan postgavelijanski sindrom srednje generacije domaćih redatelja. Gavella je osnovao Akademiju, on je svojim učenicima nježno govorio Ti si dečec bedast pa buš malo išel u školicu, a onda su njegovi šegrti frustraciju pokoravanja autoritetu iživjeli vrlo oštro i pokroviteljski na glumcu. Mlađa generacija redatelja (Baletić, Medvešek, Dolenčić, Prohić, Jelčić), međutim, ne gleda na glumca s visine i samim time više od glumca i dobije.
A što je sa šovinizmom ili primitivnošću tretmana domaćih glumica, koje, de facto, nemaju prilike izgraditi karijeru - tako malo, naime, jakih i različitih uloga dobivaju? Je li to stvar sredine ili njihove pasivnosti: primjerice, u zadnje dvije godine mnogo je glumaca ostvarilo monodrame u nazavisnoj produkciji, što nije učinila ni jedna glumica?
Da, stvarno nije bilo monodrama glumica. Ne znam zašto. Znam jedino da je Nina Violić jedna od ponajboljih glumica koje sam ikada vidio i da s njom nitko ozbiljno ne radi. I Edita Majić je talentirana, ali nešto se događa s njom. Zašto? Zato jer nije dobro vođena, možda bi je trebalo staviti u neki novi izvedbeni kontekst. Talent nije dovoljan. Ako ste "samo" talent, uskoro postanete šleper predstava. Kerekeš je genijalan glumac i rijetka pojava ne samo zato jer je vrhunski karakterni komičar, nego i zbog vještine da čuje i vidi partnera s kojim igra (ne biste vjerovali za koliko to malo kolega mogu reći), ali Kerekeš nije učen, pa ne zna prepoznati kad ga uguraju u krive uloge; u krivi žanr; u krivi ansambl. Kad već govorim o njemu reći ću da je majstor enigmatičnosti kajkavskog jezika, intonacije za koju nikad ne znate je li izgovorena ozbiljno ili u šali, ali to ne znači da zna igrati i štokavskog, urbanog, građanskog Krležu. Neke uloge i neke suradnike veliki glumac mora znati odbiti. A opet imate primjer i Sretena Mokrovića koji je glavnu ulogu u velikoj predstavi po svom talentu i znanju zavrijedio prije deset godina, da bi je dobio evo tek sad, ove sezone, u Baletićevoj predstavi koju upravo uvježbavamo (ja glumim konobara koji nema jedne ruke, tu i tamo prolijeva ljudima juhe u krilo, ali je unatoč tome najbolji konobar na svijetu). U nas bi tema prepoznavanja ozbiljnih glumačkih talenata, od strane kritike i od strane intendanata i redatelja, zahtijevala posebnu elaboraciju primitivnosti ovih potonjih.
Jesmo li sad opisali puni krug oko pojave primitivnosti?
Nismo još. Jer primitivnost nije samo stvar kazališta i stvar politike, nego bogato cvate i u književnosti. Dapače, zaštitni je znak naše literature. Od Aralice, kao autentičnog primitivca, do kritičara primitivnosti kao što su Ivo Brešan i Mate Matišić. Pa onda imate slučaj Nevena Jurice koji je katastrofalan pjesnik i još gori diplomat, nekadašnji knjižničar, ali, eto, donedavno je lijepo vas i mene predstavljao u Australiji. Ili Ivana Tolja koji je tako loš pjesnik da se već probio do statusa obvezatne školske lektire. Zanimljivo je zapravo da su predratne godine iznjedrile i sarajevski pokret neoprimitivizma, no taj pokret nikad nije bio osporavateljski, nije, kao u Engleskoj, naumio rušiti vladu i tradiciju, nego je pokazao da su "nama" Balkancima ćevapčići jedina mjera i apsolutna konstanta. To je bio jedan stoički pristup; pristup prema kome nas ni rat, ako ga bude, promijeniti neće. I glazba predratnog vremena koketirala je s terminom primitivnosti, shvaćenim u pozitivnom smislu, kao nekakvim vraćanjem korijenima, ali pogledajte kamo nas je ta kvaziestetika dovela. U potpuni gubitak kriterija.
Ne čini li vam se da je nekoliko nedavnih Gavellinih predstava tematiziralo upravo opće ozračje vakuuma vrijedosti, socijalnog dna, ali s naglaskom na bezizlaznosti (mislim na Zapadno pristanište, Ospice i Garaže)?
Jest, Garaže "zakucavaju" taj osjećaj dna koji je radikalno izražen Zapadnim pristaništem. Ali čini mi se da sljedeća predstava Gavelle nagoviješta promjenu kursa; prema njemačkom i hrvatskom ekspresionizmu. Osobno bih volio da razbijemo sumornost repertoara nekom jakom komedijom. Ima jedan monolog kod Koltesa koji je na žalost ispao iz završne varijante predstave, monolog mog lika kome suze kaplju na kruh koji umače u mlijeko i govori o tome kako mu je bilo u ratu, kako nije osjećao noge, kako je halucinirao, sve se raspalo. Mislim da raspad obilježava sve tri predstave koje ste nabrojili.
Izađimo iz beznađa: što sami sebi kažete, kao umjetnik, kad vas snađu pesimistični dani? Kako se motivirate ili ohrabrite za nastavak rada?
Ja sam čovjek koji se odlučio. Ja se bolje osjećam na sceni nego doma. Kad stanem na scenu, na svom sam terenu. Jedino čega se bojim jest da mi ova država, budući da mi nikad ništa nije dala, ne oduzme pozornicu. Pozornicu ne dam.