Slavlje kazališnih (i)zdanja

Jedanaesti praški kvadrijenale, prema riječima organizatora, Kazališnog instituta u Pragu, predstavlja najveću svjetsku izložbu kazališne scenografije, kostimografije i kazališne arhitekture. Jednostavno nazvana PQ07, ova impozantna izložba u prelijepoj Industrijskoj palači na Izložbenom prostoru (Vystavište) trajala je ove godine od 14. do 24. lipnja, a prema statističkim podacima vidjelo ju je gotovo 23 tisuće posjetitelja. Osim samih izložbenih mjesta tzv. paviljona (njih pedesetak), tu su bili studentski radovi te predstavljanje škola, brojna predavanja, diskusije, prezentacije, nacionalni dani, modne revije, radionice najrazličitijih tipova – od lutkarske, dizajnerske i kostimografske do šivanja lutaka i crteža ptica u humanitarne svrhe, performansa u sklopu izložbene Palače i na praškim ulicama – ukratko, petstotinjak najrazličitijih zbivanja (bez ubrojenih pratećih kazališnih predstava da bi sudionici upoznali kazališni život Praga). Ove godine, kada festival obilježava četrdeset godina, možemo se prisjetiti početaka… Godine 1959. u Sao Paolu na Bijenalu vizualnih umjetnosti arhitekt i scenograf František Troester osmislio je zasebnu izložbu kako bi ilustrirao razvoj češke i slovačke scenografije i kazališne arhitekture iz razdoblja od 1914. do 1959. Rezultat prezentacije bila je Zlatna medalja za Čehoslovačku. Njihovi daljnji uspjesi na ovoj prestižnoj izložbi suvremene umjetnosti doveli su do uspostavljanja međunarodne scenografske izložbe u Pragu na kojoj bi se svake četiri godine pokazala kazališna vizualna postignuća. Premijera Praškog kvadrijenala bila je 1967., a od 1999. Unesco im dodjeljuje Nagradu za promicanje umjetnosti (koju su ove godine dobili sudionici Scenofesta, mladi umjetnici ili studenti umjetničkih škola – nas, dakako, tu nije bilo!)

Ladice i police

 Izgled Industrijske palače tipičan je za arhitekturu namijenjenu izložbama s kraja 19. stoljeća – središnja dvorana i dva krila. U krilima su ove godine bile smještene nacionalne izložbe raspoređene na različitim udaljenostima duž ružičasto obojane Ulice raznolikosti, pri čemu su veličine prostora ovisile o novčanom učešću (prema riječima predsjednice Ulupuha Ivane Bakal, mi smo dobili mali, čitaj: besplatni prostor), dok je u Središnjoj dvorani bila Studentska sekcija – Scenofest. Na katu Središnje dvorane nalazila se izložba skica, modela i fotografija kazališnih zgrada, no izostanak Zlatne medalje nesumnjivo pokazuje osrednjost ponuđenih rješenja (Španjolska je dobila Počasnu diplomu; nas, dakako, niti ovdje nije bilo – mi, naime, nismo skloni gradnji kazališnih zdanja). Uz glavnu izložbenu zgradu dodan je manji izložbeni paviljon za predstavljanje škola za kazališne dizajnere i ta je izložba svojom svježinom, duhovitošću i raznolikošću nedvojbeno pokazala da se za budućnost vizualnog u kazalištu ne treba brinuti (već sam napomenula da nas tu nema…). Zlatne medalje dobili su za svoju viziju Bulgakovljevih djela studenti iz Latvije te posebice Reinis Suhanovas za “duhovitost i jednostavnost” (podsjetila bih da je Latvija ona zemlja u čije kazališne predstave gledamo netremice). Kad sam već povela u studentski paviljon, spomenut ću da su Unescovom nagradom nagrađeni Kazališni odjel Umjetničkog fakulteta u Čileu, Izložbena škola Republike Koreje, čuveni praški DAMU, te Eliza Alexandropoulou iz Grčke, kao i Ana Milić i Snežana Veljković iz Srbije. Naime, Srbija se predstavila na tri razine – studentskom sekcijom, nacionalnom neobičnom izložbom sa sjajnim pratećim katalogom i predavanjem na temu “Kazalište-politika-grad”, na što su se referirale sve komponente njihova nastupa. Meni je osobno bila vrlo šarmantna poljska studentska sekcija u sklopu koje su Katrzyna Zblowska i Natalia Horak osmislile multimedijalnu promjenu ljudskog lika, bogato popunjeni tajvanski i ruski prostori te prezentacija američkih škola kroz niz ladica i polica koje postupno otvarate i otkrivate scenografsko bogatstvo.

Opasni nagibi

Kada su na dodjeli nagrada ruski dizajner Dmitrij Krymov i njegovi studenti dobili glavnu nagradu Kvadrijenala “Zlatnu trigu” odnosno “Zlatni tropreg” (model velike skulpture na krovu Narodnog kazališta) za najbolje predstavljanje teme, sigurna sam da su ruke svih prisutnih iskreno zapljeskale, a ni oni nisu krili radost. Ruski paviljon posvećen je djelima Antona Pavloviča Čehova i sjećanju na prošle godine preminulog vrhunskoga ruskog scenografa Davida Borovskog. U prostoriji trošnih zidova s kojih kaplje voda, a pod je prekriven lokvama kroz koje gazite u galošama (“Uvijek je hladno i kišno u Rusiji – ili sniježi”, D. Krymov), raspoređeno je dvanaest scenografija za Čehovljeve komade i svaka od njih postavljena je “opasno” – na kup knjiga, polomljene stolce, tanjure ili nešto slično. I svatko od nas, tapkajući u prevelikim gumenim cipelama oko uzbudljivih scenografskih maketa, istovremeno osjeća nešto poput ushita (zbog “lijepe sinteze između teme i izričaja”, kako je glasilo obrazloženje nagrade), ali i jezu zbog izrazito depresivnog ozračja mogućeg kraha. I zaključak – ipak su za uspjeh nužne dvije stvari: darovitost i rad (ruska se skupina za nastup pripremala četiri godine). Zlatnu medalju za najbolju uporabu tehnologije dobio je Tajvan (“za duboko razumijevanje mogućnosti suvremene i tradicionalne tehnologije”), čiji je paviljon, izrađen od bambusa, bio isprepleten vrhunskim videom. Osobno bih im dala medalju za Nacionalni dan: bubnjari, plesači, maske, kaligrafija i, dakako, zeleni čaj. Boris Kudlička iz Slovačke također je dobio Zlatnu medalju za svoje tehnološki promišljene scenografije. Iako nisu nagrađeni, mnogi su paviljoni izazivali veliku pozornost, pa je tako Japanski paviljon bio oblikovan poput suši restorana, no umjesto hrane blagovale su se scenografije.

Hrvatska bljuckanja “kvalitete”

Mađari su se našalili na račun prošlosti – svoj su paviljon uobličili u ured za dobivanje ulaznih viza za Mađarsku – svi smo bili, naravno, odbijeni. U Danskom paviljonu mogli su se vidjeti sjajni crteži kostima, Estonci su napravili “kuću kralja Ubua”, Brazil je u svojoj spiralnoj strukturi predstavio dramatičara Nelsona Rodriguesa (“Obožavanje te podmićuje. Veliki buuuuu puno je jači od ovacija”), Meksiko se razigrao šarenilom kostima (Zlatna medalja), a Česi visokim zdanjem u kojem medvjedi sviraju i vrag vas straši u džungli… A bila je tu i Hrvatska. Djelić izložbe koju smo mogli prije toga pogledati u matičnoj galeriji organizatora Ulupuha – tri figure, nekoliko fotografija, na papiriću podaci, indigo plave plohe i… Zar mi zaista nemamo koncepciju, ljude spremne boraviti neko vrijeme na najvećoj kazališnoj izložbi zbog uspostavljanja kontakata i promocije vlastitih dosega? Toliko smo ponosni na svoje dizajnere svjetla – zar oni nemaju nikome ništa reći? Jedan od najupečatljivijih događaja na PQ07 bilo je predavanje Lee Zen Chiena, tajvanskog dizajnera svjetla o metodi YI-jing u svjetlosnoj scenografiji.

 I za kraj samo još nekoliko riječi o pratećim zbivanjima. Dakle, bilo ih je na stotine, iako se pitam koliko je sam Prag živio s PQ07!? Ipak, bile su tu dvije sjajne izložbe – mala Davida Borovskog i velika u Gradskom domu (Obecni dum) “umjetnika svjetla i prostora” Františeka Troestera (otvorena do 2. rujna), od kojeg je sve i počelo. Gledajući makete i crteže ovog iznimnog arhitekta koji je čvrstu gradnju zamijenio krhkom pređom, imala sam dvije spoznaje: jednu metaforu i jednu asocijaciju. (KOJU METAFORU I KOJU ASOCIJACIJU?) Među nagrađenima izostavila sam Zlatnu medalju za najbolju scenografiju Joao Mendes Ribeiro iz Portugala, te Zlatne medalje za najbolju realizaciju: Johannes Schuetz, Njemačka, i Brett Bailey, Južnoafrička Republika. I dva momka, koji nisu bili na popisu natjecatelja, ali su zato čak tri njihove predstave bile ponuđene kao primjeri praških kazališnih izvedbi. To su dva mlada redatelja pod nazivom SKUTR (Martin Kukučka i Lukaš Trpišovsky) koji rade isključivo autorske projekte, obojica su završili režiju na DAMU, Odjel alternativnog kazališta i lutkarstva, ne prežu ni od koje teme (od Andersena do internetskih razgovora) i ne žele forsirati produkciju da se ne bi ponavljali. Njihove su predstave doista jedinstvene – sviđale se ili ne, ne ostavljaju ravnodušnim – o njima razmišljate, njih se prisjećate i čekate nove.

 PQ07 bio je vrlo inspirativna izložba i možda ne bi bilo na odmet, želimo li biti zapaženi ili makar prosječni, o njezinu sljedećem izdanju početi razmišljati već sada. Ili nam možda uopće nije stalo? Ne znam kako drugi, ali ja se veselim PQ11.