150 godina nakon što je 1865.godine prvi puta objavljen, roman Alica u Zemlji čudesa jedno je od najpoznatijih književnih djela
Sve je započelo jednog “zlatnog poslijepodneva”: 4. srpnja 1862. godine oksfordski profesor matematike Charles Lutwidge Dodgson otisnuo se u brodiću niz rijeku Temzu u društvu velečasnog Robinsona Duckwortha i svojih “djetinjih prijateljica”, Ine, Edith i Alice Liddell. Kako bi razonodio okupljeno društvo, Dodgson im je ispričao priču o djevojčici koja slijedeći neobičnog bijelog zeca dospije u Zemlju čudesa. Alice Liddell osobito se svidjela činjenica da je Dodgson svojoj junakinji nadjenuo njeno ime, te ga je zamolila da priču i zapiše. Maštoviti i svestrani Dodgson učinio je i više od toga, uručivši joj krajem studenog 1864. godine Aličine pustolovine u podzemlju (Alice’s Adventures Under Ground), uvezeni rukopis koji je sam ilustrirao. Rukopis je vrlo brzo stekao golemu popularnost u krugu Dodgsonovih i Liddellovih poznanika/ca (pa i šire!), što je njegovog autora potaknula da se odvaži na objavljivanje. No rukopis je, prema Dodgsonovom mišljenju, najprije trebalo preraditi i proširiti: dodavanjem novih likova i epizoda (ćaknuta čajanka, Cerigradska Mačka, Vojvotkinja, itd.) te parodijskih pjesama. Tako je tekst s početnih 12.715 riječi raspoređenih u četiri poglavlja “narastao” na 26.211 riječi raspoređenih u dvanaest poglavlja. Osim toga, Dodgson je izradu ilustracija odlučio povjeriti Johnu Tennielu (1820. – 1914.), poznatom karikaturistu i redovitom suradniku časopisa Punch. Promijenivši naslov romana u Aličine pustolovine u Zemlji čudesa (Alice’s Adventures in Wonderland) i potpisavši se pseudonimom Lewis Carroll (pseudonim je prvi put upotrijebio 1856. u potpisu pjesme Solitude – “Samoća”), Dodgson rukopis šalje izdavačkoj kući Macmillan.
Mala crvena knjižica objavljena 1865. godine vrlo je brzo privukla zanimanje čitatelj(ic)a, prometnuvši se u pravi pravcati bestseller. Financijski uspjeh knjige nadahnuo je proizvođače raznih predmeta da i sami pokušaju zgrabiti dio Aličina kolača te su tržište uskoro preplavile igračke, čajnici, igraće karte i brojne druge potrepštine s likom Alice i drugih prepoznatljivih likova iz Zemlje čudesa. Ako je vjerovati popularnim predajama, roman je oduševio i samu kraljicu Viktoriju koja je Carrolla zamolila da joj posveti njegovu iduću knjigu. I doista, Njeno Veličanstvo ubrzo je primilo autorovo najnovije djelo (s posvetom!) – traktat o matematičkim determinantama (sam Carroll osporio je tu anegdotu)! Godine 1871. popularna Alica upustila se u nove pustolovine, toga puta u neobičnoj zemlji s druge strane zrcala, u romanu Što je Alica otkrila iza zrcala (Through the Looking-Glass and What Alice Found There), također s Tennielovim ilustracijama (bila je to posljednja suradnja dvaju perfekcionista Tenniela i Carrolla; Harryju Furnissu kojega je Carroll angažirao da ilustrira njegov roman Sylvie i Bruno, Tenniel je rekao: “Lewis Carroll je nemoguć.”). 1890. objavljena je i posebna, djeci prilagođena verzija Alice u Zemlji čudesa naslovljena jednostavno Alica za najmlađe (The Nursery Alice).
Osim u romanima o Alici, Carroll je vještinu pisanja nonsensa pokazao i u poemi Lov na Snarka (The Hunting of the Snark, 1876.), a potpisuje i dva bajkovita romana (Sylvie i Bruno, 1889.; nastavak objavljen 1893.) s nešto naglašenijom didaktičnom crtom (nasuprot tomu, romani o Alici odupiru se tada vladajućem imperativu poučnosti književnosti za djecu). Pisao je i poeziju, okupljenu u zbirci The Three Sunsets (“Tri sutona”, 1898.), smišljao izume (npr. uređaj za noćno pisanje) i igre riječima (jedna od njih preteča je danas popularne igre Scrabble) te se bavio fotografijom (od oko 3000 fotografija koliko ih je izradio, danas je sačuvana otprilike jedna trećina). Osim djela za djecu, objavio je preko šezdeset knjiga kojima je cilj popularizirati matematiku i logiku, kao što su Euklid i njegovi suvremeni suparnici (Euclid and His Modern Rivals, 1879.) i Simbolička logika (Symbolic Logic, 1896.), tridesetak knjiga posvećenih igrama i mozgalicama, npr. Igra logike (Game of Logic, 1886.), te niz knjiga i pamfleta o raznim drugim temama kao što su vivisekcija i prava žena na visoko obrazovanje. Često je i rado pisao pisma: za život je primio i odaslao njih 98.000.
Danas, 150 godina nakon što je prvi puta objavljen, roman Alica u Zemlji čudesa jedno je od najpoznatijih književnih djela; često se spominje uz Shakespearea kao jedno od najcitiranijih djela engleske književnosti, a spada i u red najprevođenijih. Prvi prijevodi – na njemački (Alice’s Abenteuer im Wunderland) i francuski jezik (Aventures d’Alice au pays des merveilles) – objavljeni su već 1869. godine. Slijede prijevodi na švedski (Alices Äventyr i Sagolandet, 1870.), talijanski (Le Avventure di Alice nel Paese delle Meraviglie, 1872.) i nebrojene druge jezike. Prvi prijevod Alice na hrvatski jezik, za koji su zaslužni Mira Šunjić (kasnije Jurkić-Šunjić) i Mirko Jurkić objavljen je 1944. godine, s ilustracijama engleske umjetnice Margaret W. Tarrant (ilustracije su prvi put objavljenje u izdanju Carrollovog romana iz 1916. godine). Carrollov Wonderland redovito se prevodi kao Zemlja čud(es)a, iako bi, kako primjećuju Smiljana Narančić Kovač i Ivana Milković, nazivi od jedne riječi bili bliže duhu izvornika (npr. Čudeška ili Čudozemska), a i hrvatskim prijevodima naziva drugih izmaštanih zemalja kao što je Nigdjezemska (Narančić Kovači i Milković, 2011: 223, bilj. 1). Alice u prijevodima postaje Alica (raniji prijevodi) ili Alisa (ime se prvi puta javlja 2001. godine u prijevodu Predraga Raosa) (za cjelovit popis hrvatski prijevoda i izdanja Alice u Hrvatskoj, v. Narančić Kovač i Milković 2011: 233, Tablica 1).
Alica, dakle, već desetljećima oduševljava nove generacije čitatelj(ic)a, nadahnjuje umjetnike/ce te svojom inventivnom uporabom jezika (igre riječima, novokovanice), parodiranjem popularnih pjesama iz 18. i 19. stoljeća, osobitom obradom književnog modela fantastične i pustolovne priče, (vjerojatnim) referencama na stvarne osobe i događaje (npr. u Tennielovim ilustracija Lava i Jednoroga u romanu Iza zrcala prepoznaju se britanski političari William Gladstone i Benjamin Disraeli) te uplitanjem privatnih šala i referenci (npr. tri djevojčice koje u svojoj priči spominje Puh predstavljaju Lorinu, Alice i Edith Liddell, dok Ruža – eng. rose – i Ljubica – eng. violet – iz vrta živog cvijeća predstavljaju dvije mlađe sestre Liddell, Rhodu i Violet) intrigiraju proučavatelj(ic)e književnosti. Kako bismo obilježili taj “okrugli” rođendan jedne od najpoznatijih književnih junakinja, u nastavku donosimo prijevode četiri teksta koji se bave romanom Alica u Zemlji čudesa, njegovim autorom, mjestom unutar viktorijanske i dječje književnosti, njegovim mogućim interpretacijama i filmskim adaptacijama. Tekst Jenny Woolf, autorice studije The Mystery of Lewis Carroll (Misterija Lewisa Carolla, 2011.), sadrži kratku biografiju Charlesa Dodgsona/Lewisa Carrolla, s posebnim naglaskom na nerazjašnjenoj naravi njegova odnosa s Alice Liddell i djevojčicama općenito, koja je posljednjih desetljeća izazvala brojne kontroverze. Istraživačica dječje književnosti Zohar Shavit Alicu u Zemlji čudesa opisuje kao ambivalentan, po mnogočemu jedinstven tekst u dječjoj književnosti. Njen tekst “Tri Alice” osvrće se na postanak i povijest Carrollovog romana smještajući ga u kontekst dječje i fantastične književnosti 19. stoljeća, te objašnjavajući na koji način Carroll manipulacijom i modifikacijom tada dominantnih književnih modela proizvodi spomenutu ambivalentnost. Kombinirajući psihoanalitičko i feminističko čitanje, tekst Nine Auerbach razmatra Carrollovu junakinju unutar šireg konteksta viktorijanske književnosti. Posljednji tekst, djelo Caroline i Elise Leal, posvećen je adaptacijama Alice u Zemlji čudesa, konkretno recentnom filmskom hitu redatelja Tima Burtona. Osim kao izvor informacija, ovdje prikupljeni tekstovi i popratni vizualni prilozi zamišljeni su kao poticaj na ponovno (a možda i prvo!) posezanje za romanima o Alici i silazak niz zečju rupu u “neobičudan” svijet Lewisa Carrolla