Na jubilarnom izdanju festivala 25fps bit će prikazan projekt Monument Film ovog beskompromisnog autora i teoretičara eksperimentalnog filma
Adebar Hladna vrsta ekstaze – to je ono što on smatra da bi njegovi filmovi trebali izazvati. I izazivaju. S tim će se složiti svatko tko je u kino dvorani pogledao uznemirujuće besprijekorne radove Petera Kubelke. Točnije, to je jedini način da se njegovi radovi vide, s obzirom da digitalne kopije nisu dostupne, izuzmemo li neke piratske YouTube klipove iz kojih se ne može niti naslutiti o čemu je zaista riječ u Kubelkinoj umjetnosti.
Sada, u 78. godini života, Kubelka svoju filmsku karijeru zaključuje s multidisciplinarnim međunarodnim projektom koji je ambiciozan čak i za njegove kriterije. Središte ove avanture čini novi rad, po imenu Antifona (Antiphon, 2012.). Film koji će biti prikazan ove jeseni dolazi kao iznenađenje: naime, bit će to tek osmi film u njegovoj filmografiji, pri čemu su svi kratki, ali krajnje zgusnuti.
U gotovo šest desetljeća proizveo je nešto više od ukupno sat vremena filma. Najveći dio svog opusa stvorio je između 1955. i 1966. godine. Nakon tog razdoblja stvara filmove s razmacima od desetak godina: body-art farsa Stanka! (Pause!) (1977.) objavljena je 11 godina nakon filma Naš put u Afriku (Unsere Afrikareise, 1966.); punih 26 godina prošlo je između Stanka! i sarkastične found-footage-fantasy studije banalnosti TV reklama Poetry and Truth (2003.). Kubelki je trebalo sljedećih devet godina da stvori Antifonu, rad kojim se vraća korijenima vlastite kreativne historije, evocirajući jedan od stupova moderne kinematografije, Arnulfa Rainera (1960.). Taj stroboskopski film nanovo je izumio medij kao napad na osjetila, bez priče, strukturalizam oslobođen boje i slike, gurajući apstrakciju i minimalizam u paradoksalno konkretni maksimalizam. Arnulf Rainer, u biti, predstavlja ritmičku modulaciju četiri osnovna elementa kinematografije: svjetlo i tamu, zvuk i tišinu. U 6 minuta i 24 sekunde filma, napravljenog od prozirnih i crnih sličica 35 milimetarskog filma, zaglušujuće bijele buke i relativne tišine nedirnutog optičkog zvuka, on rastura gledateljeve živce – blista, urliče, zatamnjuje i utišava.
Arnulf Rainer Ovaj radikalni mali film nastao je još pred kraj 1958. Kubelka – džudaš, muzičar, i diplomant bečke i rimske filmske akademije – izumio je svoj metrički film objavom dva mahnita, radikalno komprimirana rada, 90-sekundnog Adebara (1957.) i 60-sekundnog Schwechatera (1958). Oba filma su financirale reklamne tvrtke, bečkog noćnog kluba i austrijske marke piva. Koristeći hipnotizirajuće loopove i sinkopirane varijacije u kretnji, oba filma su se pokazala formalno prenaprednima za njihove zbunjene sponzore: Adebar je prikazao rigorozne repeticije plesne scene silueta u brzim pozitivno-negativnim izmjenama praćenima fragmentom drevne glazbe Centralne Afrike; stakato slike Schwechatera pokazuju kako bi figurativni film, apstraktna umjetnost i materijalna znanost mogle biti udružene. Kubelka je ispisao novu stranicu filmske povijesti nabrajanjem svih mogućnosti usložnjavanja audiovizualnih ritmova; kreirao je prototipove za filmove izrađene od pokreta i statičnosti, sinkroniciteta i aritmije. Klijenti su mu bili ogorčeni zbog rasipanja njihovog novca, a kada su se upalila svjetla, ostatak blazirane umjetničke scene Beča kasnih 1950-ih nije imao pojma što ih je to bilo snašlo.
Ismijan i izvrijeđan, Kubelka je napustio Beč, kao osiromašeni dvadesetčetverogodišnji umjetnik preselio je u Štokholm gdje je nastavio raditi na svojim metričkim trilogijama, tiskajući crno-bijele reprodukcije Arnulfa Rainera na tanke trake papira koje su mu zamjenjivale filmsku traku koju si tada još nije mogao priuštiti. Tada i tamo izmislio je revolucionarni film, slušajući ga i gledajući u svojoj glavi. Godine 1959. dao mu je ime koje je bilo hommage njegovom prijatelju i sponzoru, slikaru Arnulfu Raineru. U svibnju 1960. kada je film imao premijeru u Beču, kino dvorana s 300 sjedećih mjesta bila je dupkom puna. Samo šest i pol minuta kasnije samo je desetak ljudi ostalo u dvorani. “Izgubio sam većinu svojih prijatelja zbog Arnulfa Rainera “, prisjeća se Kubelka.
Ali on nikad nije zaboravio važan utjecaj ovog filma – prije tri godine odlučio je proizvesti njegovu dijametralno suprotnu verziju. “Ne želim koristiti digitalne slike koje su uvijek ‘poboljšane’ tako da nemaš izbora nego doprinositi svjetonazoru u kojem sve sjaji kao reklama. Želim zaključiti svoj životni rad spomenikom filmu.” I tako je rođena Antifona: sve crne sličice Arnulfa Rainera postale su bijele, a one bijele crne; cijeli zvučni dio postao je tih i svi raniji tihi dijelovi postali su bukom.
Antifona je termin korišten u crkvenoj glazbi da označi odgovor, zajedničko pjevanje u zbornim komadima. To je primjeren naslov za film koji zrcali raniji film, a lijepo se i veže uz Kubelkinu ideju filma kao alternativnog oblika liturgije. “U biti, antifon je stariji od ljudskog života”, primjećuje Kubelka. “Ptice, žabe i cvrčci su komunicirali na taj način milijunima godina. To je također i dio naše svakodnevne komunikacije, u našim pozdravnim praznim riječima, kao na primjer, u ponavljanju upita ‘Kako si?’.”
Na taj način nastaje nešto monumentalno: Antifona je dio većeg rada nazvanog Monument Film koji će biti predstavljen na dva načina – kao dvostruka projekcija Antifone i Arnulfa Rainera (jedan pored drugoga i putem dvostruke ekspozicije) te kao instalacija, kiparska izložba filmskog materijala. Kubelka vidi to nastojanje kao kulminaciju – finale njegovog filmskog posla, odlazak na prikladan dionizijski način.
Otkada se prije par mjeseci pročulo da Kubelka radi na novom filmu, istaknute umjetničke i filmske institucije širom svijeta pokazale su veliki interes za prikazivanjem Antifone i Monument Filma. Nisu samo Antifona i Arnulf Rainer te instalacija ono što će biti u prvom planu – također će biti izložen i film Fragments of Kubelka Martine Kudlácek, izvanredan četverosatni dokumentarac o majstorovu životu i vizijama. New York, grad koji je Kubelka šezdesetih prihvatio kao dom, bit će prvo mjesto na kojem će biti pokazan njegov novi rad. Po svoj prilici održat će se i kino projekcija filma Martine Kudlácek u kinotečnom centru Anthology Film Archives gdje je 1970. godine Kubelka instalirao svoje Nevidljivo kino (The Invisible Cinema) koje je danas smješteno u austrijskoj kinoteci.
Antifona Kubelkina vrlo prepoznatljiva filmska umjetnost isključivo je rađena ručno. On više ne treba ni kameru ni stol za montažu. U njegovom domu, prostranom starom stanu u bečkoj četvrti Innere Stadt, koji zatrpanom tisućama etnografskih artefakata, koji ilustrirajući njegovu etimologiju predmeta – tankih skulptura, primitivnih muzičkih instrumenata, alata za rad koji datiraju iz ranog kamenog doba – Kubelka pojašnjava svoje umjetničko obrazovanje: “Sam materijal naučio me kako raditi filmove.” On sjedi za svojim drvenim kuhinjskim stolom, rezuckajući i lijepeći 35mm traku, kao da je moderna filmska tehnologija konačno izgubila svu svoju snagu, a umjetnost filma se vratila načinu na koji je Georges Méliès stvarao svoje čudesne filmove. Kubelka nastavlja sliku po sliku, strpljivo spajajući sklopove crnih i prozirnih sličica, pridružujući im kontrapunktni soundtrack buke ili tišine, precizno prateći glazbu. I Arnulf Rainer i Antifona sastoje se od točno 9,216 sličica. Kubelka mora dotaknuti svaku pojedinu sličicu. On ne rukuje materijalom naročito nježno, no niti ne mora: film je jak i podnosi grubi tretman. U svakom slučaju, Kubelka voli tragove koje vrijeme i život ostavljaju na filmu koji pak stari i mijenja se sa svakim prolaskom kroz projektor.
Ne iznenađuje da taj filmaš ne odobrava način na koji se filmovi obično prikazuju u kinima. Da bi se filmu udahnuo život, Kubelka kaže kako “je potreban ambijent koji dozvoljava potpuno uranjanje”: bez svjetla, osim onog s filmskog platna i bez plišanih interijera. I naravno, samo originalne verzije: “Da bi se razumjelo film, čak i kada sadrži dijaloge na stranom jeziku, ne možeš imati titlove. Nikad!” Kubelka bez traga ironije pojašnjava: “Možeš uništiti film na nekoliko načina: izrezati ga, spaliti – ili titlirati”. U njegovom neprekidnom križarskom ratu za ispravno uvažavanje medija, Kubelka je pravi filmski fundamentalist – jedan od posljednjih te vrste.
Jonas Mekas opisuje Kubelkine filmove kao “kristalne” – savršene baš kao elementarne materije. I zaista, Kubelka prirodu i umjetnost vidi kao neodvojive – kao biološke i kao kozmičke. U analognom filmu to je temeljeno na brzim izmjenama svjetla i tame: “Imaš cik zore i sumrak 24 puta u svakoj sekundi”. Kubelka slijedi načela maksimalne redukcije, ali svim srcem odbija termine poput “eksperimentalno” ili “avangarda” te inzistira na tome kako jednostavno radi “normalne” filmove. “Nikad nisam želio biti radikalan, samo konzistentan, poput znanstvenika koji teži svojim rezultatima. Nisam radikalan namjerno.” Kubelka voli uspoređivati filmske sličice s glazbenim notama; komponirajući slike u serije od 16, osam, šest i četiri, on arhivira uobičajeni harmonijski ritam koji gledatelji mogu osjetiti u svojim kostima. “Atomos je na grčkom najmanja cjelina, nedjeljiva – a filmski atomos je jedna sličica. Moje osobno dijeljenje atoma je da bih sagledao film ne kao kretnju nego kao brzo slaganje statičnih cjelina. Arnulf Rainer razvio se iz čežnje za ‘sada’- iskustvom. Ekstaza koju inducira rezultat je koncentracije tih sada-momenata.” Ciklusi i ponavljanja, tvrdi on, ključ su našeg postojanja. “Vrijeme ne postoji: mi ga kreiramo disanjem, šetanjem, vođenjem ljubavi. Ako kao filmaš želiš kreirati svoje vlastito vrijeme, trebaš alate i strojeve: filmsku traku, škare i projektor.”
Postoji neka religijska dimenzija Kubelkine posvećenosti filmu. Najavljujući svoj novi projekt, napisao je: “Ad maiorem pelliculae gloriam u godini smrti i uskrsnuća”. U toj formulaciji, tanka filmska emulzija postaje zamjena za Boga, sama zaslužujući veću počast. Ali Kubelka je u stanju staviti stvari i u malo manje uzvišene riječi: njegova objava završava sarkastičnom izjavom o namjeri da se “inati digitalnom filmu”. Budući da su za analogni film vremena teška, Kubelka je proglasio “2012. godinu kao najmračniju u filmskoj historiji. Neprijateljsko preuzimanje od strane digitalnih slika je konačno okončano. Iako svatko zna kako je kratak život digitalne arhive. Ali kratkoročni profit je bitniji. Europske filmske kompanije čak tjeraju prikazivače da unište vlastite stare projektore; da bi dobili digitalnu opremu moraju dokazati da su uništili staru mašineriju. Industrija, u svakom slučaju, želi ubiti stari medij. Svoj Monument Film vidim kao poziv na strpljivi prkos.”
Stanka! Kubelkina odluka da nikada ne napravi film dostupan u digitalnoj formi uklesana je u kamenu. On analogni film smatra jednostavno neprenosivim. Samo da se zna, naglašava da ni na koji način ne zazire od digitalne tehnologije; posjeduje i upotrebljava sve vrste elektroničkih naprava, od prijenosnog računala do iPada na koje se s ljubavlju referira kao na svoju “prijenosnu memoriju”. Samo je stvar u tome da se s filmom, smatra Kubelka, novi mediji ne mogu nositi – niti natjecati. “Evo digitalne dileme: svi takozvani vječni brojevi [u podacima] i dalje moraju boraviti u materiji, u strojevima. A svi ti strojevi su kratkog vijeka, sada više nego ikad. Čak je i Hollywood ponovno počeo čuvati svoju produkciju na filmu. Postoji trajnost fotografske umjetnosti koja aktivira ideje i misli na način na koji ostali mediji niti približno nisu u stanju.
Tako da ima nade, zaključuje Kubelka s karakterističnim dijalektičkim obratom prema čistom optimizmu: “Tu je nova globalna avangarda koja radi isključivo s fotografskim filmom, tu je rastući međunarodni laboratorijski pokret potpomognut od tisuća mladih filmskih umjetnika. Feniks će iznići iz pepela. U to ne sumnjam niti najmanje”.