Slika tijela modi određuje granice pojavljivanja

Nova knjiga Žarka Paića, visokoproduktivnog (to mu je dvanaesta knjiga u posljednjih 11 godina) teoretičara kulture i vizualnih komunikacija odnosno “analitičara svih aspekata društvenih i kulturnih mijena u suvremenome svijetu” (riječima Mirne Cvitan Černelić), no ponajprije predavača na Studiju modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, nastavak je njegovih nastojanja na interdisciplinarnom promišljanju fenomena mode, tj. mode kao znanstvene discipline ili postdiscipline vizualne kulture odnosno dijela spektakla vizualne komunikacije. Paić je također pokrenuo interdisciplinarni doktorski studija pod naziv Teorija mode i dizajn tijela (na TTF-u u Zagrebu), tretirajući modu kao vizualnu semiotiku tijela. Fashionology je interdisciplinarna znanost o modi: “stvaranje novih znanstvenih područja najnoviji je “trend”; vlastita nastojanja Paić ironizira citirajući autoironiju W. J. T. Mitchella. Moda je danas prožela sva područja života, postajući glavnom osovinom i pokretačem preobrazbi suvremenoga svijeta. I kao što Hussein Chalayan tvrdi da više nema razlike između arhitekture i mode, suvremeni umjetnici i arhitekti u performansima i prostornim instalacijama, a u arhitekturi osobito s obzirom na korištenje novih materijala, eksperimentiraju, riječju Ž. Paića, modom koju definira kao “pojavnost univerzalne slobode tijela”. Možda se tu na primjere iz knjige može navezati zanimljiva opaska Kasa Osterhuisa, koji odsad djelovanje arhitekta vidi kao emotivni styling (termin preuzet upravo iz područja mode i dizajna), oblikovanje informacija odnosno protoka podataka. Što znači da bi arhitektura bila poimana kao medij ili masovni medij; odnosno Sorokinovim riječima tijelo je i danas istinska mjera za arhitekturu.

Vertigo in fashion

Vrijedi i obratno, promjenom funkcije modne revije, u doba svoga nastanka u 19. stoljeću izvođena za budućeg kupca/nositeljicu odjeće koju prvi put umjesto lutaka nose živi modeli, “u interaktivni događaj spektakla mode”. Tako nova vrsta konceptualnoga modnog dizajnera čini da tijelo izgleda traumatizirano ili da odražava neki neproživljeni lifestyle, primjerice u modi devedesetih (od “heroinskog šoka” do Alexandera McQueena). I opet obratno, prema Bes/Kellneru jedna od najmodnijih žena, princeza Dijana, postala je i sama za života, a osobito nakon smrti spektakl potrošnje, fenomen “Dijanabilije”, odnosno ona je od modne ikone postala autoreferencijalni znak (kao i Che). Temelje novog promišljanja mode postavili su Barthes, Eco i Baudrillard, a nadasve Lipovetsky, koji je prvi jasno ukazao na ograničenosti dotadašnjih teorija o društvenoj uvjetovanosti mode. Produbljenom kritičkom analizom teorija mode uključivo i onih Simmela, Veblena, Blumera i Bourdieua Paić dokazuje da se moda, upravo zbog svoje nestalnosti, fluidnosti, opire i izmiče svakom pokušaju uklapanja u neki čvrsti sustav. Knjiga Vrtoglavica u modi ima dva dijela: Teorija mode i Dizajn tijela, završavajući s tumačenjem odnosno obrazlaganjem hitchcockovskog naslova knjige, vrtoglavicom u modi metaforički nazivajući kraj mode u tjelesnom spektaklu događaja: “Izgovoren na engleskome kao Vertigo in fashion govori o sudbini čovjeka u postpovijesno doba u kojem slika tijela modi određuje granice pojavljivanja. Užitak je granica smrti svake prošle, sadašnje i buduće mode. U tome je jedini paradoks mode i jedini pravi problem suvišnosti suvremenoga svijeta”. U studiji je Paić uveo tri paradigme mode: moderne mode, postmoderne mode i suvremene mode, za neupućene nastanak mode kao izmišljotine zapadne civilizacije datirajući u kraj 14. stoljeća, pred-Novi vijek, bivajući od samog početka “neprirodnom pojavom” za razliku od “nezapadnjačke uronjenosti tijela u prirodno okružje”. Moderna je moda objašnjena kao estetizirani artefakt koji se nosi kao znak kulta novoga disciplinirajući tijelo, dok mu je  “postmoderna otvorila krhko mjesto promjenjiva identiteta”. Suvremena je moda spektakl slike tijela, jednokratna i neponovljiva, konceptualna prolaznost “trenda” paradoksalno stalno posežući za repertoarom stilova iz prošlosti, ili neprekidnih revivala (i tako osporavajući linearni tok povijesti, ili možda kraj povijesti kakvim ga je navijestio pa osporio Fukuyama; “početkom 21. stoljeća događa se ubrzano zastarijevanje svega novoga i vrtoglavo obnavljanje svega zastarjeloga”), ili kako kaže Baudrillard kreativnost modnoga dizajna živi poput vampira od krvi svojih neumrlih prethodnika (a i umrlih, rekli bismo, u smislu izašlosti iz mode).

Visoka moda je mrtva

Prema Thierryju Mugleru moda nije u trendu (prisjetimo se njegove nevjeste u crnom koja utjelovljuje aktualnu krizu modne industrije), odjeća postaje način neverbalne komunikacije, kreiranja identiteta (“kraj stila – početak identiteta?”) i individualnosti (David, međutim, osporava mogućnost rabljenja pojma identiteta u modi, u kojoj tri glavne ambivalencije čine rod/spol, status i erotika) nositelja odnosno, prema Ralphu Laurenu, prodajući odjeću dizajner nudi svijetu filozofiju života.

Zanimljivo je i pitanje utjecaja odnosno anuliranje smjera utjecaja u modi danas. Dok je nekoć visoka moda bivala prevođena u odjeću “spremnu-za-nošenje” proizvedenu (termin rabljen umjesto šivanja) u konfekcijskim brojevima, danas je visoka moda mrtva, ne samo zato što dizajner želi raditi društveno angažiranu modu za mase nego i zato što odjeća s ulice biva od njega aproprirana (Gilles Lipovetsky je ustvrdio da je stari sustav mode srušen krajem šezdesetih prošlog stoljeća, istodobno s modernizmom; također sa skraćivanjem ženske suknje, ritualima razotkrivanja tijela na masovnim ljetovanjima, sportskim životnim stilom, “anoreksičnim” idealom tjelesne proporcioniranosti i plastičnom kirurgijom). Spominje se i fenomen uniseks mode, poput jeansa koji je samo kratko vrijeme bio znakom otpora odnosno supkulturalnog pripadanja ili nepripadanja građanskog društvu. Riječima M. Cvitan Černelić: “Osvojena sloboda tijela, posljednji je stadij procesa transformacija mode koja je prošla etape od moderne i postmoderne do suvremene mode koja je, u tom posljednjem stadiju,  prema Paiću, doživjela preobražaj u svijet kulture vizualnih tijela. Zaključujući svoju knjigu, pisanu 1987., Lipovetsky ostavlja otvorenim pitanje o daljnjoj sudbini mode. Žarko Paić daje odgovor: moda postaje kreativni dizajn tijela”.

Tijelo i odijelo

Ne manje važan od teksta je način na koji je knjiga opremljena: neka vrsta revivala (što ga Gilo Dorfles, “teoretičar ukusa” često poistovjećuje s kičom). I u arhitekturi, da poput Paića povezujemo dvoje, Amerikanci posežu za tipologijama gradnje iz povijesti, prilagođavajući novu gradnju zatečenoj, odnosno kontekstu, kroz novi historicizam, kontekstualizam, postmodernizam i Novi urbanizam stvarajući hibride suvremenih (no ne i revolucionarnih) tehnika i materijala gradnje, i starog formalnog arhitektonskog jezika redimenzionirajući ga: jeziva slika toga je obiteljska kuća poput srednjevjekovnog dvorca), naravno uspjelog, jest odabir ilustracija, iz domaće povijesti mode, iz doba socijalizma s godišnjim izmjenama vlade prema republičkom ključu, zagrebačke Univerzijade i Novoga vala: na naslovnici je fotografija pankerice koja na jednoj nozi ima nogavicu traperice, a na drugoj mrežaste čarape, oboje je “dekolažirano” do sloja njezine kože; snimljene u SC-u (pred zidom išaranim grafitima) 1985. za Modni kazetofon: izgled ili stil. Tu je i konstruktivistički/dekonstruktivistički model Davora Klarića, model odjeven samo u fetišistički aksesoarij što ga je snimio Lupino na naslovnicu kataloga Vizije 86 članova ULUPUH-ove Sekcije za oblikovanje odjeće, skica modela Nade Došen rađena arhitektonskim priborom, rapidografom; primjeri iz devedesetih i dvijetisućitih su rokoko-eski model Alana Hranitelja (žena poput svadbene torte) stakleni grudnjak-akvarij Branke Donassy za 29. zagrebački salon 1994. (snimio S. Lupino), model Ante Tončija Vladislavića za program Modagrameraj! DK Gavella 1998., model Silvija Vujičića gdje se uzorak (crnog, malevičevskog “crnog na crnom”, prenesenog u način prošivanja tkanine?) kvadrata s odjeće “pretiskava” na lice modela (snimila Mare Milin, 2002.) i model I-gla snimljen u dvorištu između gradskih blokova, gdje su razapeti “štrikovi s kvačicama” na recentnoj fotografiji Ciny Yvonne Blazevic. Svi primjeri potkrjepljuju novi odnos odjeće spram (individualiziranog, također kreiranog, u smislu “rada na sebi”, performativnog naspram pasivnog) tijela, koje postaje jednakovrijednim odijelu, a ne negirano, deformirano, sputavano, neslobodno ili zakrivano kako je to bivalo u prošlosti. Primjer novog emocionalnog odnosa prema tijelu, koji možemo nadodati na mnoge zanimljive Paićeve, bio bi otkriće tada još “djevojke iz susjedstva” Pamele Anderson u gledalištu tijekom utakmice, kada je publika na višekratno pojavljivanje njezinog slučajno snimljenog lika na videozidu odgovarala euforičnim poklicima, pa ju je PR tim prepoznao kao potencijalno dobar masmedijski materijal…   

Sintezna slika suvremene zbilje

Posebno mjesto u studiji Žarka Paića imaju dizajneri John Galliano, Jean-Paul Gaultier i Karl Lagerfeld, koji bit mode definira u njezinoj promjenjivosti: “Modom se zadovoljava kuriozitet i ljudska težnja prema onome što je novo” (nije li još Coco Chanel izrekla onu suštinsku definiciju: “Moda je ono što će izaći iz mode”). Masovna potrošnja i konzumacijska kultura svoje je uporište našla baš u modi, kao onom radikalno novom (radical chic) koje treba imati, bilo da je riječ o YSL brandu, kada govorimo o modi u užem, ili o IBM-ovom prijenosnom računalu, kada govorimo o modi u širem značenju (na primjerima Ž. Paića). Moda i umjetnost su kolektivno nesvjesno, u stalnom sudaranju estetike i racionalnosti, retorike i logike, temporalnosti i perfekcije; povezuje ih imperativ neprestanog obnavljanja stila i istodobni utezi prošlosti, kao i gubitak težnje ka originalnosti, što znači da je sve kopija. Kad su Isseya Miyakea pohvalili da je njegova odjeća poput umjetničkih djela, rekao je – ali odjeća je važnija od umjetnosti. Danas su i moda i umjetnost roba na tržištu.

Vrtoglavica u modi promovirana je 15. studenoga 2007. u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt. Mirna Cvitan Černelić, koja je uz A. T. Vladislavića i Anu Lendvaj pritom govorila o knjizi, naglasila je kako je pojava ove knjige od iznimne važnosti za našu sredinu u kojoj je fenomen mode još odviše marginaliziran i neshvaćen. “I dok se s jedne strane moda svodi uglavnom na razinu površnosti, pomodarstva, frivolnosti, što je razina koju pothranjuje veliki broj medija, dotle u većini znanstvenih krugova još prevladava uvjerenje o modi kao predmetu nedostojnom njihova interesa. Pokušaji ozbiljnijeg promišljanja mode stoga su u nas prava  rijetkost.”

Simpozij “Tijelo u tranziciji”, održan prije deset godina, knjiga o modi, tj. zbornik ključnih tekstova o modi (Moda: povijest, sociologija i teorija mode, urednica je Maja Uzelac) u izdanju Školske knjige 2002. te blok posvećenog istoj tematici u časopisu Tvrđa (br. 1-2/2006.) Međunarodni Simpozij Arhitektura i moda u Grožnjanu u kolovozu, rijetki su pokušaji postavljanja teorijskog okvira za promišljanje mode u suvremenom vizualnom okruženju, prije ove prve autorske knjige u nas na tu temu, jednakovrijednu recentnoj publicistici na području teorije mode vani. “Budući da je moda prožela sve slojeve suvremenoga društva, Žarko Paić je analitički sagledava i povezuje sa svim slojevima društvene, kulturne i vizualne sredine. Nije to samo knjiga o modi, već cjelovita, sintezna slika suvremene zbilje”, zaključuje Mirna Cvitan Černelić.