Slikar A i B produkcije

U kući Horvat na varaždinskom Trgu Miljenka Stančića, 13. svibnja u povodu 80. obljetnice slikareva rođenja, otvorena je Galerija Miljenka Stančića. Vlasnik kuće je Ninoslav Horvat, varaždinski poslovni čovjek i kolekcionar Stančićevih slika, kojih posjeduje pedesetak i kojima je Galerija Miljenka Stančića i otvorena, pa su neka važna djela najvećega varaždinskog slikara napokon dostupna publici i stručnoj javnosti. Rekonstrukcija Kuće Horvat trajala je nekoliko godina, ali i ona je samo privremeno rješenje, jer Varaždin namjerava za nekoliko godina otvoriti novu galeriju u kojoj će trajno biti izložena sva djela, crteži, ilustracije i predmeti iz slikareva života.

Istog dana u varaždinskoj Galeriji starih i novih majstora izložena su Stančićeva ostvarenja iz fundusa Gradskog muzeja Varaždin, Zagrebačke banke i iz privatnih zbirki. Među izlošcima su poznata Stančićeva djela poput Kartaša, Zelenog krajolika, Nad starim gradom i Rađanja.

Na taj je način Varaždin odao počast svome poznatom sugrađaninu, ali se upečatljivije ucrtao na kartu domaćih kulturnih središta.

Stančićem se odsad bavi i posebni odjel varaždinskoga Galerijskog centra pod vodstvom Lidije Plavec Butković a, prema najavama, Stančić bi u skoroj budućnosti u rodnom gradu trebao dobiti i spomenik.

Trebalo bi nam mnogo prostora da opišemo sve vrijednosti i znakovitosti Stančićeva slikarstva. Da bi se dobila prava slika o njemu, trebalo bi sabrati i ono što je u 52 godine napravio kao autor koji je isključivo živio od svojega rada: grafičke mape, ilustracije za naslovne stranice knjiga, bezbrojne portrete, crteže – nepregledne količine građe. Autorica Stančićeve varaždinske retrospektive iz 1998. Mirjana Dučakijević tvrdila je da joj je Stančićeva obitelj dala na uvid sređen popis od 691 djela nastalih između 1948. i 1970., ali u Zagrebu ima autoritativnih stručnjaka koji smatraju da je Stančić za života stvorio čak 1700 slika, a većina njih, na žalost, u privatnim je zbirkama u Kanadi, SAD-u, Belgiji, Srbiji i Crnoj Gori…

Interijeri nabijeni samoćom

Posebno je važan i vrijedan njegov rad nastao tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća, kad je kvaliteta Stančićeva slikarstva i stila bila mnogo “jača”. Stančićeva (i Vaniština) prva samostalna izložba 1952. postavljena u zagrebačkom MUO-u donosi dublju promjenu u hrvatskom slikarstvu svoga doba, dragocjenu stoga jer je bila autentična i nefrontalna. “Svijet nostalgije i tjeskobe umjesto optimizma, figuracija neovisna o neposrednoj predmetnoj realnosti i oslobođena tendencije, ton i svjetlo umjesto kolorizma. Donijeli su ambijent svog djetinjstva i mladosti, naših sjevernih provincija, njen kasni barok i primitivni bidermajer, tematizirane filozofijom egzistencijalizma koji se pomaljao na intelektualnom horizontu, i to je bilo specifično obogaćenje i novi duhovni emporij umjetnosti”, piše dr. Zdenko Tonković o toj izložbi, naglašavajući da je u osnovi izloženih radova bila metafizičnost atmosfere i prostora, ali prepoznavši i njihovu potrebu za iskazivanjem praznine i melankolije.

Posebice je Stančić ostvario dublju promjenu u hrvatskom slikarstvu pedesetih, dublju od bilo koje druge inovacijske orijentacije iz toga doba – jer je bila najautentičnija. Tiha diverzija o kojoj govorimo, koja se postupno pretvarala u pravi ideološki šamar, zbila se na idejno-motivskoj ravni. Stančić i Vaništa 1952. zacijelo nisu bili ni svjesni koliko su bile važne i prevratničke njihove riječi ispisane u deplijanu: “U kompozicijama na ovoj izložbi želimo dati naš interieur, taman i topao, a u njima lica s kojim živimo. Tražimo časove njihove smirenosti kada su ona sebi a i nama najbliža”. Oni se, dakle, te 1952. otvoreno bore za pravo na intimu!

Zato tu izložbu Igor Zidić trideset godina poslije, 1982., naziva “rađanjem nove moderne”, ili točnije: “Te davne i nedavne 1952. godine dogodile su se prije njihove, od prevratničkih, samo još izložba Antuna Motike. Dometnemo li tome da je u osami svoje splitske bolesničke sobe Emanuel Vidović iskrama sjećanja slikao Split i Trogir razabrati je da su jedan starac i dva mladca (živa slika kontinuiteta!), sve sami intimisti i subjektivisti, ‘građanski slikari’ – učinili što je bilo potrebno za obnovu hrvatske umjetnosti. Iz sjećanja, igre i slutnje – u sumračnome interijeru, na jastuku, u snu – rodila se naša nova moderna, moderna 1952., kojoj je spiritus doista bio movens.”

Stančić je još kao student stvorio slikarski koncept – autentično stančićevski, svoju tragičnu farsu u žutom – koji su već na prvoj izložbi sjajno prihvatili stručnjaci i publika. To se slikarstvo u početku razvijalo u fantazmagoričnom okrilju poetske fantastike, da bi postupno uranjalo u nekakvu inačicu nadrealizma, po čemu je u hrvatskom slikarstvu izdvojeno jer se ono nadrealizma, struje dominantne u nekim susjednim nam sredinama, do tada gotovo da nije ni doticalo.

Udvorničkom hrvatskom slikarstvu ranih pedesetih godina – njegovim temama i oblicima, duhu i smislu – Stančićevo slikarstvo bilo je jaka alternativa. On je u naše slikarstvo, upravo u to osjetljivo doba koje tomu motivu nije išlo na ruku, vratio interijer, a sve se to zbivalo u vrijeme kad se u hrvatskoj umjetnosti još pozivalo na kolektivizam i ustrajavalo u duhu zajedništva i optimizmu, dok su se, dakle, slikale pruge, mostovi i gradilišta. Uporno je slikao interijere nabijene samoćom i zlim slutnjama, danas bi se čak moglo reći i sa slutnjom skorašnje vlastite smrti, dok su drugi udvornički slikali ili barem hinili da slikaju udarnička radilišta, gradilišta, pruge i autoceste.

Portretist grada

Stančić se ranih pedesetih zauzimao za privatnost i intimu, za škure prostore iza debelih zastora u kojima su svojim sadržajima dominirale jedna ili dvije osobe, ljubavnici ili malena, tijesno povezana društvanca (i obitelji) u svojim potpuno komornim raspoloženjima. Ponudio je priču, kako se jednom izrazio Edo Murtić, “iz morbidne građanske intimnosti”. “To su misteriozne kasnoposlijepodnevne vizite tajanstvenih, nepoznatih i stranih lica, jer ti fantastični prostori Stančićeva proscenija čudne su pozornice, iza čijih kulisa tiho žubore čitave kaskade mraka i sumraka”, zapisat će Krleža. Interijer je za njega bio idiličnim mjestom intime, u njemu su se ostvarivale brojne teme: one najintimnije (svi aspekti života u dvoje), ali i smrti kao nečega neizbježiva (smrt starijeg brata, smrt djeteta, dijete na odru), manje intimne (društvance, pravo na skupnu samoću, svadbe, pogrebe...). Možda bi se čak moglo govoriti i o Stančićevoj opsjednutosti smrti i noći. Znakovit je i čest lik dječaka, omiljene mu teme kojoj se neprestance vraćao kad je izražavao zabranjene slutnje, situacije. “Smrt brata u djetinjoj dobi”, piše Vesna Kusin, “usjekla se u pamćenje što ga je pretopilo u česti motiv slika s početka i kraja Stančićeva opusa”. U tom se opusu, kako je zapisao Zidić, “mlađi brat pojavljuje kao figura neba”. “Sve je to kičerski dekorativno, kao bazarska igračka, a istodobno vizija mračne i opasne stvarnosti...”, zapisat će 1960. strogi Krleža.

Varaždin mu je, po samopriznanju, bio duhovnim obzorom, polazištem ukupna stvaralaštva. Stančić se Varaždinu uvijek vraćao, slikajući pocrnjelu, mističnu baroknost grada obavijena sutonom, sumaglicom, kmicom, izražavajući tako kontemplaciju Varaždinaca i Zagoraca. Opus mu je prepun intimnih scenografija varaždinskih ulica, trgova i interijera. Barokne scene ispunjene su tišinom i sjetom, čežnjom za zavičajnim zvonicima i bedemima varaždinskoga Staroga grada, strmim krovovima… Malo se koji grad može pohvaliti da je imao dosta slikara portretista: “Kao što je Venecija imala Canaletta, a Delft Vermeera, tako je Varaždin imao svoga Stančića koji je slikao varaždinske vedute iz perspektive svoje Anine ulice, varaždinske tišine, sutone i izmaglice”, tvrdi Mirjana Dučakijević, kustosica varaždinske Galerije starih i novih majstora.

U njegovu su djelu vidljive osnovne faze: razdoblje nadrealističko-magičnoga nadahnuća (1951/1952.); ciklus varaždinskih interijera i krajolika (1952. – 1962.); beogradski nadrealistički ciklus nastao 1954., kad je slikar tamo odsluživao vojni rok; crveni dječji ciklus (1962. – 1965.); zelenkasti i sivi ciklus dječačkih likova i bezbroj kompozicija s temom igre; zatim, pred samu smrt, fantastično-erotski ciklus koji je ostao nekako neshvaćen, iako je za slikara predstavljao samoobnovu rukopisa.

Nadrealno u dvoznačnosti stvarnog

Već je izložbom iz 1952. proglašen začetnikom nadrealističkoga slikarstva u Hrvatskoj. U likovnoj kritici njegovo je djelo nazivano i magičnim realizmom, metafizičkim, fantastičnim i fantazmagoričnim. Je li Stančićev opus nadrealizam, kao što se u našoj sredini govori, ili tek primicanje nadrealističkoj poetici (jer mu nedostaje “jači stav”), je li to metafizički ili magički realizam ili tek ezoterična poetska devijacija realnoga, sveudilj ostaje otvorenim jer se takvim pitanjima – kao i svekolikom ostavštinom toga “pasivnog lirskog sanjara” – danas neoprostivo malo bavimo. Teško bi bilo njegovo slikarstvo nazvati nadrealističkim, kako se to nepromišljeno znalo činiti, ali je naša kritika sretno iskovala sretniji izraz “metaforičko”.

Kao dijete svoga doba – egzistencijalizma – ispod sfumata i atraktivne epiderme – intenzivno, ali utišano – slika čovjekovu bačenost u svijet, bolnu neizvjesnost egzistencije, meditacije na relaciji život-smrt, na jednoj strani pojedinčevu radost što mu je život podaren, a na drugoj njegovu dramu i nespokojstvo u tom životu, za koji slikar, sluteći propast, zarana predmnijeva da će biti kratak. Svim tim slikama – čak i kada je u pitanju koketni varaždinski barokni milje – zajedničke su ontološke, poetske i tragične reference u životu, nespokojstvo utkano u svaki aspekt očitovanja egzistencije, i to od trenutka kad se, kao na posljednjim slikama, dijete u prizoru rađanja rješava pupčevine, preko djetinjstva, ljubavničke dobi...

Na Stančićevim slikama ima interijera sa stiliziranim likovima, obrisa varaždinskih krovova, opustjelih trgova i ulica, platna na kojima se teme kartaša i dječjih igara pretapaju u irealni fond, te glomaznih likova i sirove ekspresije u zadnjem, erotskom ciklusu. Posvuda se, i to bizarno, isprepleću stvarni i imaginarni događaji, ali uvijek slutnja propasti i smrti. Sve je na njegovim slikama snovidno, statično, sneno, sjetno, sanjarsko, malokrvno, melankolično, puno krhosti i bolećivosti, nostalgije za prošlim vremenima, tuge koja katkad graniči i s egzistencijalnim defetizmom. Ništa na tim slikama nije kao kod drugih naših figurativnih slikara. Stvarnost od koje slikar polazi pretvara se u nešto drugo, bizarno, u nešto što je na pragu nekoga drugog svijeta, u nadrealno, u nešto u najmanju ruku dvoznačno.

Na formalnom planu stvari su mnogo jasnije – danas, primjerice, malo tko neće priznati njegov nenadmašan osjećaj za kompoziciju, koju su neki zvali i “vermeerovskom”. Stančić je jednako dobar majstor metiera i mimetičke karakterizacije likova i ambijenta. Mnogo toga tu se odvija na pomalo neoklasicistički i anakron način. Ugledanjem na Račića, na stare holandske majstore – dehoochovsku minucioznost i vermeerovske i delatourovske mistične rakurse svjetlosti. Međutim, pomnija analiza ustvrđuje kako je, osim Vermeera, Georgesa de la Toura, Račića i naše “minhenovce”, studirao informelističke stečevine, op-art, konstruktivizam..., ali da njegov opus nekim svojim elementima spada i u romantizam i neoklasicizam.

Stančić radi osluškujući sve što se zbiva oko njega. Govorio je da se umjetnost uči podjednako iz života i iz umjetnosti same i bio je otvoren za sva iskustva koja su nadolazila, prema svim susretima, držeći da je to nužno i da je ta njegova otvorenost prema svijetu nešto što je jače od njega samoga: “Ne zazirem od toga da prebolim bilo kakav utjecaj koji mi se nameće; sve izvire iz sveobuhvatne prirode. Prepuštam jednom daljem vremenu da ustvrdi što je za mene bilo značajno. Iako ima razlike između mirisnog doživljaja u prirodi i onoga konzerviranog pred Vermeerovom veziljom, moj bi svijet ostao mnogo siromašnijim bez posrednika koji su za mene stoljećima skupljali užitke”.

Variranje motiva kao „intimna strategija dokazivanja“

Zato je Tonko Maroević ustvrdio da gotovo nema stilske kategorije kojom se Stančić nije poigrao u svojemu djelu: “Stančić je naznačio kontinuitet s našim minhenovcima, s Holanđanima, s europskim barokom, ali je označio i otvaranje prema novim doživljajima, prema jednom svijetu koji nije ograničen nikakvim diktatom”. Upravo takvom sintezom stilova, drži Maroević, Stančić je ponudio nagovještaj postmodernističkog slikarstva. Ne odbacujući, dakle, poruke drugih, prije svega se “zalijepio” za pouke starih nizozemskih majstora – za minucioznost Pietera de Hoocha, savršenu Vermeerovu materijalizaciju, tretman svjetlosti Georgesa de la Toura, da ponovimo. Tu su, dakako, i Račić, Georges Seurat...”On je, zapravo, slikar koji je raspoznavao sve moguće poticaje, iz kojih je reducirao svoju gamu i sintaksu. Tako je asimilirajući tražio novu sintezu i pri tome naslutio mogućnosti transavangarde i postmoderne”, zaključuje Maroević.

Stančić nezaustavljivo i neupitano grabi prema uspjehu i velikoj produkciji. “Za par godina Stančić će biti umjetnik ili mašina za produkciju”, u prikazu izložbe iz 1952. proročki ustvrđuje Dimitrije Bašičević. I uistinu, u kasnijim je desetljećima Stančić mnogo toga stvorio – što je pokazao na četrdesetak samostalnih i oko 250 skupnih nastupa! – ispod svojih mogućnosti po narudžbi ili podilazeći publici, koketirajući sa sumnjivim svijetom na granici ukusa. “Varaždin je moja mjera i obrazac”, često je ponavljao slikar. To se nije odnosilo samo na broj slika posvećenih tomu gradu, koji nitko ni prije ni poslije nije slikao s toliko emocionalnog unašanja, tako nepatvoreno i s posebnim sentimentom za njegov barokni duh, za “tugu sjeverne hrvatske provincije”, nego je ta Stančićeva izreka zapravo metafora za njegov obzor. Jedinstven i rijedak talent, kakav je bio, prema sebi je često znao biti popustljiv – znao je raditi po najstrožim estetskim i metierskim kriterijima, ali pristati i na to da publici dade onoliko i onakva Stančića koliko je i kakva je htjela. Cijelo je vrijeme stvarao djela zbog kojih je „u sebi krvario“, ali uvijek i ona koja je držao običnim “malerajem za prodat”. Iz tržišnih je razloga znao dugo varirati jedan te isti motiv s vrlo skromnim izmjenama. Zanimljivo je da se to variranje i ove godine u našoj likovnoj kritici pokušalo objasniti kao njegova “intimna strategija dokazivanja”.

Umjesto da bude slikarom europskog formata, što je jamačno mogao postati, on si je dopuštao da bude naprosto slikarom kojemu će se diviti njegovi sugrađani. “Sam Stančić, došavši do uspjeha”, piše 1975. Veselko Tenžera, “koji se u nas jedva mogao očekivati, postao je rasipan poput Turčina: krčmio je svoj dar neštedimice. Uz sliku koja nas je uvodila u atrij likovnoga apsoluta već je hitala slika jeftino nasmiješena prolaznim ljubavima”. U istom članku Tenžera je još kritičniji: “Kao nekoć Constable, tako danas Stančić slika svaku sliku dvaput: jedanput za sebe, drugi put za ukus svojeg vremena. Uspjeh, koji u nas često postaje malne sramotnim žigom, raspolutio je ovoga Dioniza s Apolonijevim srcem na metresu masovnog ukusa i asketu koji traga za posljednjim tajnama slikanja. Rasap koji bi mogao zapremiti nekoliko sudbina zbio se dakle u jednome čovjeku koji je podjednako volio žamor odobravanja kao i težinu izolacije”.

Slikar koji je izdao svoje mogućnosti

Zbog toga je podilaženja publici postao izvanredno popularnim slikarom: njegovu je izložbu 1961. u zagrebačkoj Galeriji Studentskog centra, primjerice, vidjelo čak 22 tisuće posjetitelja, a kad je 1960. izlagao u ljubljanskoj Maloj galeriji, izložbu je vidjelo 15 tisuća Ljubljančana! Zoran Zec ovim riječima opisuje otvaranje Stančićeve monografske izložbe u zagrebačkoj Modernoj galeriji potkraj 1970: “Od kulturnih događaja u Zagrebu i okolici treba spomenuti izložbu Miljenka Stančića na čijem je otvaranju bilo 25 posjetioca po kvadratnom metru, tako da su se ambiciozniji kulturni radnici penjali na tuđa leđa da vide tko otvara izložbu”.

Upravo zbog toga se na njega poslije, poglavito u ranim sedamdesetima, gledalo kao na slikara koji je izdao svoje mogućnosti: umjesto da bude uistinu velikim umjetnikom europskoga formata, pristao je biti pasatistom, tradicionalistom, kadšto čak i kičerom. (“Varaždin mi je (...) mjera i obrazac”, ponavljao je).

Međutim, od njegove prerane smrti prošlo je 29 godina i najmanje što se za Stančića moglo napraviti jest dolična retrospektivna izložba, to više što danas postoji potrebna kritička distanca za nepristranu raščlambu onoga što je u svojem apartmanom stvaralaštvu postigao. Stančić je zarana bio prepoznat i u Europi, brojna su njegova antologijska djela, na našu veliku štetu, prodana u inozemstvu, posebice je imao uspjeha s onim segmentom njegova stvaralaštva koji je naša kritika vezivala za nadrealizam i sjajno je prolazio u europskim podnebljima gdje je nadrealistička tradicija – primjerice u Belgiji – bila jaka. Danas, kada je svijet postao globalnim selom, posuditi i te slike nije neizvodivo.

  Djelo je pred nama i s te je strane sve spremno i čeka da se ova kultura prikladno postavi prema onome koji je proširio glas o njoj diljem Europe, u prvom redu da se priredi velika, cjelokupna, prava, kompletna, kritička retrospektiva koja bi, naravno, trebala biti fleksibilna, tj. morala bi imati sluha i za ono što smo nekoć podcjenjivali kao umilno i koketno. Morali bismo imati istančan sluh za Stančićevo fino poigravanje na rubu svjetova, koje je često izgledalo kao koketiranje s kičem, a danas znamo da su u međuvremenu neki planetarni umjetnički pokreti nastali iz eksploatacije kiča.

Stoga bi takva retrospektiva bila golem izazov – kritički i interpretativni. Ona bi, naravno, trebala obasegnuti sva njegova antologijska djela, i one prodane u inozemstvu, ali bi svakako trebalo dopustiti da progovori i dio njegove “B” produkcije, kako bi se fenomen Miljenka Stančića uopće mogao shvatiti. Inače će se počiniti nasilje estetske naravi. Naime, u okvirima nekakvih čisto estetskih razmatranja fenomena Stančić, moglo bi se tolerirati da na retrospektivi takvih djela ne bude, ali ako bi se priredila retrospektiva sa svrhom da autentično upozori na fenomen, na Stančićevu pojavu i artističko trajanje u hrvatskoj kulturi, onda bi takva izložba bezuvjetno trebala biti golemih razmjera i opsežna, i svakako bi trebala uključiti i djela “ljupkog” Stančića, brojne replike istih motiva te sve ono što je nekritički slao na tržište.