Kastavski župnik Franje Jurčević privukao je pozornost javnosti oštrim napadom na izložbu u kapelici sv. Trojice. Uz osjetljivost na golotinju, don Franjo je poznat po homofobnim i proustaškim izjavama
Nedavno, na stranicama Zareza, našao sam se u gotovo jednakoj situaciji kao i sada, reagirajući na skidanje plakata za predstavu Fine mrtve djevojke s javnih mjesta, odlukom gradonačelnika Bandića. Skidanje plakata kazališta Gavella odigralo se zbog povrijeđenih osjećaja vjernika (ma što to značilo), osupnutih zagrljenim figurinama Isusove majke (u nekoj vrsti udvojenog bižuterijskog kiča) u kojima je prepoznata aluziju na lezbijsku ljubav. I ne zato što plakat to eksplicitno poručuje kroz dvije čedno pripijene porculanske figure, nego zbog sadržaja kazališne predstave na koju upućuje. Isusova majka i ženska nježnost tako su u nabujaloj mašti vjernika prepoznate kao podvala lezbijskih snaga mraka, mada se iz samog plakata, bez štake dramskog teksta, teško može vidjeti išta drugo osim dviju decentno zagrljenih Marija, kupljenih vjerojatno kod trgovaca u međugorskom hramu. Da je Marija kojim slučajem sama na plakatu, pa makar i u ekstatičnoj pozi sv. Tereze Avilske (što bi se naravno pripisalo gorljivom uzbuđenju, ne prema Josipu nego nebeskom zaručniku), nitko ne bi rekao ni riječi. Ovako opasnost vreba iz blizine dviju istospolnih osoba, ili kao u slučaju župnika u Kastvu, iz više aktova na pozađu nekog tropskog krajolika, ili iz obnaženog poprsja autoportretirane slikarice, sudionica kastavskog kulturnog ljeta.
Likovna kritika don Franje Elem, najnovija afera s crkvenim ljudima i njihovim odnosom prema spolnosti, odnosno golom ljudskom tijelu kao izvoru i utočištu svekolikog grijeha koji se tolerira samo uklopljeno u ozakonjenu zajednicu i u prokreacijske svrhe, dolazi nam iz pitoresknog Kastva i od tamošnjeg župnika Franje Jurčevića. Spomenuti je, revoltiran nekolicinom aktova na slikama mladih umjetnica koje su izložene u kapelici sv. Trojice u Kastvu, a koja služi kao izložbeni prostor, stvar uzeo u svoje ruke, skinuo nepoćudne slike ljudske golotinje, okrenuo ih prema zidu i naredio njihovo uklanjanje sa svetog mjesta. Uzgred, sveto mjesto je već odavno profana galerija, da ne govorimo u kakvom su stanju njegove freske i ukupna infrastruktura. Dakle, što je glavna zamjerka samozvanog likovnog kritičara oboružanog maljem za obnažene vještice. Župnik, naime, smatra da gole žene ne mogu biti izložene u kapelici. Vjerojatno ni goli muškarci. A u crkvi sv. Trojstva u Hrastovlju na Vincentovim slikarijama, recimo, mogu, baš kao i u Sikstini. Da bi doskočio tome, don Franjo se prebacuje na plan likovne umjetnosti i smatra da zapravo brani likovne vrijednosti, jer `ko je vidio uspoređivati mlade slikarice iz kastavske kapelice s Michelangelom. Jer da su za razliku od Michelangela, tri slikarice zapravo glupače, i “neka te glupe umjetnice to stave u kupleraj ili u svoje spavaće sobe, a ne u kapelicu“, rezolutan je župnik. Navodno, tvrdi župnik, te slike ne bi primili ni na lokalnom smetlištu. Dakle, stvar se s golotinje kao takve prebacuje na plan likovnih vrijednosti pa se župnik Franjo vidi i u ulozi onoga koji se bori protiv likovnog zagađenja, krivih vrijednosti, loših slika. Možda bi bio nešto blaži u procjeni da su slikarice bar naslikale kakav odjevni predmet i tako, oblikujući draperiju, iskazale nešto vještine koja bi ih iz prostora nuditeta kao što su njihove spavaće sobe koje nisu daleko do kupleraja, preporučile za takvo veličajno zdanje kao što je kapelica s poispadalim sadržajem svetih slika. Jasno, kapelica je pod budnim nadzorom župnika, i nema sumnje da bi je isti srušio, radije nego da u nju uđe golotinja. Baš kao što je to svojedobno palo na pamet papi Hadrijanu VI. koji je u Michelangelovoj Sikstini vidio samo kupelj punu golih likova, razmišljajući da je sravni sa zemljom. Župnik Franjo se ne bi ustezao od Hadrijanova nauma, ali je, eto, dočuo da je taj Michelangelo dobar umjetnik i onda neka kapela, na ćudorednu sramotu, ipak stoji. U njegovoj kapelici ubuduće, poručuje na blogu, neće biti “nikakve izložbe onih koji ne misle svojom glavom nego svojim međunožjem“.
Homofobni ispadi No, tko je zapravo kastavski župnik Franjo Jurčević? Osim što mu je zazorna svaka golotinja i vjerojatno bi se složio sa slikarom i inkvizitorom Franciscom Pachecom da je najveća Dürerova vrijednost što nikada na svojim slikama nije prikazao sveta stopala Marijina, u javnosti je ostao upamćen, ne kao stručnjak za likovnu umjetnost, nego zbog homofobnih tekstova na blogu, zbog čega je na riječkom sudu osuđen na zatvorsku kaznu od tri mjeseca, uvjetno na godinu dana. Bolje je sreće bio njegov istomišljenik glede homoseksualizma, supetarski župnik don Andro Ursić, od kojega se, za razliku od don Franje, nije ogradila ni njegova matična ustanova - Crkva. I dok don Franjo smatra homoseksualce Platona, da Vincija i Teslu prije svega bolesnicima, zalaže se za smrtnu kaznu, a pedofilima bi, kaže, “da ‘prostite, odrez’o…“, riječka nadbiskupija je reagirala skidanjem don Franjinih misli sa službenih stranica kastavske župe. No don Ursić je prošao bolje jer njegove jednako evanđeoske misli nitko ne skida sa službenih stranica supetarske župe. U svom instruktivnom tekstu za vjernike, između rasporeda svetih misa i drugih uputa, objavljenom 2010. godine pod sugestivnim naslovom “Gay udrugama je mjesto u dolini gubavaca”, don Ursić se ne može načuditi kako se toliko novca ulaže u sprječavanje “pandemije svinjske i ptičje gripe…“, a dopušta se “pandemija homoseksualizma i lezbijstva“ u dezorijentiranoj i umobolnoj Europi. Don Ursić će zauvijek ostati upamćen i po izjavi pred splitski gay pride: “Predlažem sudionicima gay parade da umjesto kroz grad prođu kroz kanalizaciju, s obzirom da je njihovo općenje ionako prožeto fekalijama”. Fekalijama je svojedobno bila prožeta i velika misao populacijskog svećenika don Ante Bakovića, koji je na predizbornom skupu u nedalekom Pazinu 1990. godine poručio: “Narod bez države isto je što i govno na kiši“.
Golotinja u paklu, Pavelić u raju No vratimo se našem kastavskom don Franji. Njegovi interesi ne sežu, očito, samo do problema golih i odjevenih, hetero i homoseksualnih. Svojedobno se pročuo po osobno provedenoj reviziji žrtava jasenovačkog logora, “ustanovivši“ da smo žrtve mita o tome da su tamo stradali većinom Židovi, Srbi i Romi. Dapače, kaže, hrvatska imena stradalih (spominje imena Franjo i Jure) govore drugačije, a srpska, židovska i romska su plod napuhavanja. Don Franjo ide i dalje pa u svojim povijesnim promišljanjima piše da mu je “drago da se domoljublje poistovjećuje sa ustašama jer ustaše su se doista borili samo i isključivo za slobodnu Državu Hrvatsku“. Sasvim na liniji istih onih promišljanja drugog svećenika, patera Vjekoslava Lasića koji ne dvoji da je “NDH bila dar božji“, da je Hrvatska u to vrijeme “doživjela kulturni i gospodarski preporod, a hrvatski seljak vagao novac na kilograme“, i da je “Poglavnik svojom ljubavlju prema Bogu i hrvatskom narodu očistio svoje srce, da bi sad s nevinom dječicom gledao Boga licem u lice“.
I don Franjo, nakon skidanja slika triju umjetnica, očistivši svoju kapelicu od grijeha puti, kad za to dođe čas, može u društvu Poglavnika i nevine djece pred Bogom još jednom prodiskutirati broj i sastav jasenovačkih žrtava i evocirati uspomene na NDH. A kada Gospod prizove k sebi i patera Lasića, taj će mu sigurno priopćiti ono što je izjavio za Globus 1997. godine, da je za svakog poštenog domoljuba u Hrvatskoj “NDH i danas sveto ime. Njezino vrijeme jest sveto razdoblje, a 10. travnja sveti je datum za Hrvate“.
Crkva u Hrvata i zaslužuje to što ima. Jednog će dana biskupi i nadbiskupi zajedno s don Franjom, don Ursićem, don Bakovićem, paterom Lasićem, u Vincentovoj koloni mrtvih, doći pred Boga gdje će ih čekati blaženi Pavelić s nevinom dječicom, da bi ako to već nisu uspjeli na zemlji, sada konačno raspravili što se to zbivalo u Jasenovcu i jasenovcima. Nema sumnje da će za svjedoka pozvati i bivšeg predsjednika Sabora Nedjeljka Mihanovića koji će im pojasniti zašto Jasenovac nije bio “ni lječilište ni mučilište“, i u kojemu je na programu bila “Mala Floramye koju logoraši ne bi mogli uvježbati bez dozvole nadređenih, što također govori o karakteru Jasenovca“. Doduše dosta govori i o karakteru starine Mihanovića. I dok će se svi ti blaženi filoustaše motati oko božjih skuta lobirajuću da se i na zemlji 10. travnja proglasi svetim danom, dotle će u mračnim dubinama pakla plameni jezici proždirati slike Marije Koruge, Monike Meglić i Melinde Šefčić. Osim, naravno, ako ne bude obratno.