Sloboda boli (nekoga)

Grandioznim razmjerima pravne prepiske između bivšega vukovarskog gradonačelnika Vladimira Štengla i pokretača web stranice www.vukovarac.net Damira Fintića teško je pronaći usporedbu u bilo kojoj od nebrojenih tužim te – tužiš me pričâ pod čijim teretom crne kronike domaćih tiskovina bride i pucaju po šavovima. Čak joj je i u hrvatskoj suvremenoj stvarnosnoj prozi teško pronaći dostojnu paralelu. Zbog velikog broja upletenih likova i živopisne radnje koja se rasprostire na dvama kontinentima te bespućima virtualnog svijeta, prepisku Štengl-Fintić nije sasvim neumjesno usporediti s kakvom ranoantičkom epopejom. Ili barem njezinom postmodernističkom preradom.

Na iščitavanje kronologije ovoga slučaja bez problema se da potrošiti i cijeli vikend, ako je kome stalo da se upozna sa svim njezinim detaljima. Zanimljivost dakako oscilira – može se primjerice dogoditi da vam sedamnaesta tužba nije duhovita kao što je bila prva ili vam se može učiniti da su autori nepotpisanih komentara na stranici www.vukovarac.net hiperproduktivnosti žrtvovali početni polemičarski entuzijazam. Kako bilo, bogato dokumentirana kronologija dostupna je na spomenutoj internetskoj stranici i toplo je preporučam svima koji su se zasitili literature iz prvog paragrafa.

Isprika zbog uvrede i klevete ili – tužba

Ishodište je ove epopeje u lipnju prošle godine, kad je na vukovarcu osvanuo vrckav napis Oproštajno pismo najmilijem od svih. Neidentificirani autor koji se potpisao kao Special Agent, prozvao je vukovarskog gradonačelnika na odlasku, Vladimira Štengla, za javni šovinizam, nacionalizam, seksizam, rasizam, ksenofobiju, pljuvanje, podcjenjivanje, prokazivanje, otkaze s posla, izbacivanje iz stanova, bombaški napad, kriminalne novčane transakcije pa čak i za proširenu obnovu kuće na ime mrtvih roditelja. Dosljednim ogorčeno-sarkastičnim tonom, Agent dalje tvrdi kako je svoje najvjernije izvore imao upravo u Štenglovim najbližim suradnicima i zaključuje kako se divi svemogućoj prirodi i količini zla koju mali čovjek može akumulirati.

Ovaj komentar, očito pisan bez ustezanja, kako je to praksa na otvorenim web forumima raznih portala, razjario je obitelj tada već bivšeg gradonačelnika. Deset dana nakon objave članka u rubrici Kolumne, 17. lipnja, na adresu pokretača vukovarca Damira Fintića od odvjetnika obitelji Štengl stiže zahtjev da “patološki ispad autora članka i korisnika stranice” ukloni u roku od 24 sata od primitka dopisa te da objavi ispriku zbog uvreda i kleveta. U protivnom, piše odvjetnik Zvonimir Hodak, slijedi tužba.

Važno je napomenuti i to kako je vukovarac.net Fintić pokrenuo 2002., dok je godišnji najam prostora za smještaj stranice i naziv domene svake godine platio netko drugi. (Mahom je riječ je hrvatskim domoljubima iz dijaspore.) Vukovarac.Net je web stranica s internacionalnom domenom i fizički je smještena u Sjedinjenim Američkim Državama, nema statut, urednika ni novinare.

“Vukovarac.Net nema ništa o čemu priča Zakon o medijima. Vukovarac.Net je grafit. Vukovarac.Net je flyer. Vukovarac.Net je jedan folder na američkom serveru kome mogu pristupiti svi koji nešto imaju reći, a sukladno normama i regulama na globalnoj mreži. Ono o čemu pokušavaju voditi brigu ljudi koji imaju administratorske privilegije je onemogućavanje rasizma, ksenofobije, seksizma, pornografije i ostalog sličnog u sadržajima web portala”, stoji na stranici.

Fintić odbija udovoljiti zahtjevima jer zaključuje kako oni nisu opravdani. “Nisam imao ovlasti nad administriranjem kategorije Kolumne u danima kad su članak i komentari nastali, a da i jesam ne bih reagirao brisanjem istih, sukladno osobnom uvjerenju da sloboda izražavanja na internetu jeste i treba ostati nesputanom, sukladno načinu vođenja te stranice tijekom tri i pol godine i sukladno praksi stotina mnogo značajnijih hrvatskih web stranica koje daju apsolutni nemoderirani pristup svakome. Postojalo je puno ljudskih načina obraćanja administratoru kolumni, piscu članka ili komentatorima članaka, kao što je postojao i jedan moćnički koji je ovdje iskorišten”, kaže Fintić.

Ni urednik ni nakladnik

U međuvremenu, stigla je i najavljena tužba. Dragica Štengl traži odštetu za intenzivne duševne boli u iznosu od 101.000 kuna. Veli ondje i da je “počela izbjegavati društvene kontakte”, te da je “prati konstantan osjećaj sigmatiziranosti”.

Kako mu se na četrdesetak mailova što ih je odaslao medijima i javnim institucijama nitko nije javio s bilo kakvim odgovorom, Fintić je izostanak reakcija protumačio kao uvjerenost “najodgovornijih hrvatskih ljudi” u njegovu krivnju te je odlučio oglušiti se na tužbu i tako ubrzati sudski proces.

Na nagovor prijatelja i korisnika stranice, koji su se osjetili uvrijeđenima što je njihovo iznošenje stavova na vukovarac.net odvjetnik Hodak prozvao patologijom, Fintić nakon nekoliko dana ipak šalje Općinskom sudu Vukovar odgovor na tužbu, u kojem obrazlaže kako je ona zakonski neutemeljena i traži njezino poništavanje jer tužiteljica neispravno navodi kako je Fintić urednik portala. Naime, prema 2. članku Zakona o medijima, “(glavni) urednik novinar ovlašten je za uređivanje medija kojeg imenuje nakladnik na način propisan zakonom”, dok čl. 10. definira kako se “pravna ili fizička osoba koja nije upisala djelatnost nakladnika u sudski ili drugi registar sukladno ovom ili posebnom zakonu, ne smatra (se) nakladnikom u smislu ovog Zakona”. Fintić tvrdi da nije ni urednik ni nakladnik, “niti ga je imao tko imenovati sukladno pozitivnim zakonskim propisima Republike Hrvatske”.

Nakon nekoliko mjeseci iščekivanja odluke Suda, u listopadu prošle godine Fintić napokon doznaje kako je tužba prihvaćena, a glavna rasprava zakazana za 25. listopad. Bližimo se kulminaciji. Dok spor s Fintićem nije ni blizu rješenja, Dragica Štengl krati vrijeme tužeći Marina Krizmanića i Vinkovačku televiziju kojoj je on na čelu zbog vijesti o “novim duševnim bolima Dragice Štengl”. Potom se u igru uključuje i Vladimir Štengl, tužeći novinarku 24 sata Danijelu Mikola, koja je također pisala o slučaju. Iz odvjetničkog ureda Hodak u rekordnom joj je roku pristigao poziv na prvo ročište.

I baš kad se čini da napetije od ovoga ne može postati, u javnost procuri informacija kako je za neuobičajenu agilnost odvjetničkog ureda Zvonimira Hodaka možebitno zaslužan sin Dragice i Vladimira Štengla, mladi pravnik koji je u Hodakovu zagrebačkom uredu – vježbenik. Tek je ta informacija zainteresirala medije, dotad prilično nezainteresirane. Zbog čega se nije pisalo u novinama i govorilo na televiziji o krajnje uzbudljivim vukovarskim intrigama, koje bi negdje u inozemstvu punile naslovnice, nije teško naslutiti. Centraliziranim medijima priča s periferije vjerojatno nije “zazvonila” u uhu kao nešto vrijedno pozornosti. S druge strane, Vukovaru se u dnevnoj politici (i kulturi) i dalje prilazi oprezno, s rukavicama. Taktika “nemiješanja” mnogima se još čini najmudrijom opcijom.

Granica između slobode govora i klevete

Epopeja, kojoj su na vukovarac.netu nadjenuli ime Neverending Story, nastavlja se dalje prijetnjama o gašenju domene i njezina stvarnog privremenog suspendiranja. Fintić radi gotovo koban, etički u najmanju ruku dvojben potez, kad na adrese medija pošalje podatke o sporu i u prilogu dostavlja medicinski spis o povijesti bolesti tužiteljice, objavljujući isto i na stranici.

Više nimalo iznenađujuće, Štenglovi 19. siječnja 2006. upućuju Fintiću nove dvije tužbe. I ovaj put zbog intenzivnih duševnih boli od njega se potražuje novih 101.000 kuna. S uračunatim sudskim troškovima, pokretač vukovarca trebao bi tako platiti ukupno 252.000 kuna. Tu otprilike epopeja prestaje, zasad.

Ovaj je zamršeni slučaj, u čijoj se kronologiji nije nimalo teško izgubiti, simptomatičan za nedefinirano ili nedovoljno precizno definirano suradnju u internetskim forumima, blogovima i sličnim formama koje korisnicima omogućuje sudjelovanje u javnim raspravama. Kako se Zakon o medijima pokazao neučinkovitim u nastojanju da korištenje Interneta ugura u isti koš s papirnatim izdanjima novina, koje pak funkcioniraju prema sasvim drugom principu, sudjelovanje u forumima i dalje počiva na nekim imanentnim principima koji bi trebali biti samorazumljivi, ali često nisu.

Dvojbe oko toga gdje postaviti granice liberalizaciji što je novi mediji nude u neizmjernim količinama, na koji način uključiti društveno prihvaćena etička i moralna načela u definiranje tih granica, kako procijeniti gdje prestaje sloboda govora, a počinje utuživo klevetanje, povreda časti i nanošenje duševnih boli, stalno iznova iskrsavaju, uvijek bez konkretnog laičkog rješenja, a kamoli pravnog.

Dok razmišljamo o tome bismo li nad slučaj Štengl-Fintić stavili naslov Tužbama protiv slobode izražavanja ili Slobodom izražavanja protiv gradonačelnikove obitelji, evo komentara jednog inspiriranog forumaša, aktivnog posjetitelja vukovarca, kojemu je, podsjetimo, odvjetnik Hodak dijagnosticirao patološki poremećaj. (Komentar se odnosi na Štenglovo traženje liječničke pomoći zbog stresa uzrokovana forumaškim objedama.)

“Zamislimo samo kako bi to izgledalo kad bi u našoj povijesti bolesti ili medicinskoj dokumentaciji stajali zapisi tipa: Pacijentovi problemi s čirom na želucu su počeli od inauguracije g. Mesića za predsjednika Hrvatske i pojačavali su se svakim javnim istupom predsjednikovim. Ili: Prvi znaci impotencije kod pacijenta javili su još devedesetih godina intenzivnim slušanjem govora predsjednika Tudjmana, a totalna spolna nemoć nastupila je nakon što je na HTV vidio slogan ‘Pokrenimo Hrvatsku!’... itd... Ostavljam Vam mašti na volju da sami smislite ‘dobitnu kombinaciju’ koja će ući u Vašu medicinsku dokumentaciju i učiniti Vas bogatim nakon što tužite ‘krivca’ za Vaše zdravstvene tegobe!”