Sloboda i LSD

U proteklih 25 godina upoznao sam mnoge zanesenjake, budiste i svakovrsne slobodoumnike koji su konzumirali LSD. Uživao sam ga i sam. Još ga povremeno uzimam u gotovo ritualnom duhu. Na temelju njihovih i vlastitih iskustava, znam da se strah što ga javnost osjeća prema LSD-u ne temelji na znanju o učincima te droge, nego na praznovjerju što su ga proširili mediji.

Znao sam to i – poput većine ljudi – šutio.

No, napokon mi je postalo jasno da šutnjom iz straha i skrivanjem vlastitih uvjerenja o bilo kojem pitanju od javnog interesa zapravo pridonosim opasnoj pojavi koja prijeti mladeži i mnogo je opasnija od LSD-a. Riječ je o ustoličenju dopuštene istine u Americi ili, riječju, o totalitarizmu.

Najopasnije su legalne droge

Nedugo nakon prihvaćanja Povelje o ljudskim pravima, engleski filozof John Stuart Mill zapisao je kako sloboda počiva na pravima osobe koju smatrate najodbojnijom. Buddha je mudro istaknuo kako ljudi moraju imati slobodu da na temelju vlastita iskustva dokuče što je istina i da to svoje uvjerenje izražavaju bez cenzure.

Otići ću korak dalje i reći da sloboda počiva na njezinoj konzumaciji. Čuvaju je očitovanja onih najodbojnijih gledišta. Pronose je – i oduvijek su je pronosili – hrabri i usamljeni otkačenjaci.

Čini se da su u posljednje vrijeme ti nužni otkačenjaci nekako utihnuli, zagušeni masovnim napadom na slobodu u Americi. Nije ovdje riječ o desničarskoj uroti s vrha. Poput većine totalitarnih poticaja i ovaj je nastao među običnim ljudima. Prestravljeni virtualnim krampusom koji nam je poznat isključivo s televizijskih ekrana, zamolili smo vladu da skrati lanac i kaveze. Predana zakonima tržišta, vlada nam je udovoljila.

To je podloga našeg Rata protiv nekih droga. U tom uzaludnom džihadu Amerikanci su gotovo posve zanemarili habeas corpus, dopustili vladi da bez optuže i suđenja trajno zaplijeni naša dobra, odbili 4. amandman ustava i svojevoljno osakatili 1. amandman, barem kada je riječ o slobodi govora o drogama.

U mračnim razmišljanjima često sam se zapitao nije li eliminacija slobode u Americi zapravo pravi cilj rata protiv nekih droga.

U taj pohod zasigurno se nismo upustili zato što su psihoaktivne supstancije koje tako odlučno nastojimo iskorijeniti mnogo opasnije od onih koje se u izobilju prodaju na tržištu. Od svih droga koje sam probao, one najopasnije – koje najviše potiču antisocijalno ponašanje i najbrže stvaraju ovisnost – bile su legalne.

Alkohol, nikotin i sedativi svaki dan učine više štete nego ju je LSD počinio od 1943., kad su prepoznata njegova psihoaktivna svojstva. Svake godine alkohol ubije stotine tisuća Amerikanaca, od kojih većina umire nasilnom smrću. Alkohol je jedan od čimbenika u većini ubojstava i samoubojstava u Americi, a rijetki su slučajevi nasilja u obitelji ili zlostavljanja gdje alkohol nije prisutan.

No, usprkos tomu ljudi ne zahtijevaju da ga se zabrani, čime ne želim reći da bih podupro takav prijedlog. Znam da bi zabrana bila beskorisna.

Beskorisna je, dakako, i za LSD. Dietilamid-25 lizergijske kiseline aktivan je u dozama tako malim da ih se ne može niti vidjeti. Bezbojan je, nema miris i ne pokazuje se na testiranju na droge. Uz to, čovjek mora uzeti podosta tripova da ljudi oko njega primijete kako nije tek izrazito živahan.

Zašto je LSD opasan

Znači li to da smatram kako je LSD posve bezopasan i da ga preporučam svima? Nikako. LSD je teška droga, koja je dovoljno snažna da neki ljudi pod njezinim utjecajem vide Boga ili Dharmu. To je teška droga. Treba istaknuti sljedeće: kao prvo, umanjivanjem opasnosti koje nam prijete od naših kulturalnih droga i demoniziranjem psihodelika, vlastitu djecu usmjeravamo na najopasniju stazu na koju će ih odvesti njihov mladalački avanturizam. Drugo, LSD je opasan, ali ne u smislu u kojem se to obično misli. Pokrivajući ga kostimom koji nalikuje na neuvjerljivu masku iz kakva jeftinog horror filma, potičemo vlastitu djecu da misle kako su naša upozorenja o stvarnim opasnostima također lažna. Da, LSD je opasan.

Opasan je zato što potiče ideju da stvarnost nije nešto što treba bezrezervno prihvaćati, nego nešto čime se manipulira. Ta spoznaja može ozbiljno ugroziti sposobnost nekih ljudi da se nose sa životom, iako ponovo napominjem da alkohol i televizijske reklame tu sposobnost ugrožavaju mnogo uspješnije od LSD-a. Gotovo ne treba niti reći da čovjek krhke psihe vrlo lako može prolupati.

No, LSD nije ilegalan jer ugrožava zdrav razum. Ilegalan je jer ugrožava Kontrolu. Što je još gore, autoritete čini smiješnima. A probajte se nasmijati autoritetima u Americi pa ćete vidjeti što slijedi. LSD je ilegalan prvenstveno zato što ugrožava dominantnu američku kulturu, kulturu Kontrole.

Nije riječ o zdravoj primjeni zakona. Pravedni zakoni donose se kako bi poduprli etiku cijelog društva, a ne kao sredstvo preko kojeg će jedna od njegovih kulturalnih frakcija nametnuti moć drugima.

Otprilike 25 milijuna Amerikanaca probalo je LSD i, vjerujte mi, da bi vam svi oni pod prisilom rekli kako im je to iskustvo bitno promijenilo život, i to ne nužno na gore.

Spremno priznajem da su neki od njih praznoglavi obožavatelji kristala ili psihodelični otkačenjaci koji bauljaju šumama Oregona. No, mnogo veći broj njih uspješni su članovi društva, predsjednici upravnih odbora, političari, učitelji budističke meditacije, ministri i lokalni čelnici.

To je istina. Sviđalo se to nama ili ne.

Činjenica da se, u navodno slobodnoj zemlji, tako malo njih usuđuje reći tu istinu, simptom je kolektivne duševne bolesti.

Ne očekujem niti tražim od bilo koje mlade osobe da me smatra svojim uzorom. Postoje mnogo lakši putevi kroz život od ovog kojim sam ja prošao. I nadam se da ću svoje tri kćeri odgojiti da budu dovoljno hrabre za vlastita uvjerenja, kakva god ona bila, i dovoljno hrabre da ta uvjerenja iznesu u javnosti, bez obzira na rizik. Sanjam o danu kad će sve kćeri na svijetu biti dovoljno hrabre da to učine.

Jedino što mogu učiniti kako bih im osigurao život u svijetu u kojem će im sloboda biti zajamčena jest da konzumiram vlastitu slobodu.

S engleskoga preveo Višeslav Kirinić.

Pod naslovom Libertty and LSD objavljeno u Allan Hunt Badiner i Alex Gray, eds., Zig Zag Zen, Chronicle Books, San Francisco, 2002.