Razgovarali smo s članicom i jednom od osnivačica Skribonauta, udruge koja stoji iza projekta “Pisce u zatvor“
Tko se u Hrvatskoj bavi knjigama i književnošću? Prisilno, velik broj namrgođenih učenika. Svojevoljno, malen broj čudnovatih ljubitelja književnosti. Gdje se čitaju knjige? Doma ili u knjižnici. Gdje se održavaju književne večeri? U knjižnicama ili u nekoliko klubova. Čitanje i pisanje su, dakle, prakse kojima se bavi tek grupica ljudi, daleko od očiju većine građana.
U takvom kontekstu, djelovanje Udruge za promicanje književnosti Skribonauti doima se prilično neobično i radikalno. U nizu pokušaja da istrgnu književnost iz “rezervata“, Skribonauti su pokrenuli i projekt “Pisce u zatvor“ koji služi kao povod za ovaj razgovor.
Što je to potaknulo jednu udrugu ljubitelja književnosti da dobrovoljno krene u – zatvor?
Skribonauti su se inicijalno okupili da bi oživili književnu scenu grada Splita te istražili nove prezentacijske forme na polju književnosti ne bi li književna događanja učinili interaktivnijima i otvorenijima široj publici. Vođeni tom idejom, ali i činjenicom da u Splitu još uvijek ne postoje prostori čija bi primarna svrha bila održavanje književnih programa, odlučili smo se do kraja izmjestiti i staviti književnost u nove kontekste tako što smo je doveli onima kojima rjeđe dolazi – nezbrinutoj djeci, umirovljenicima, pa onda i zatvorenicima. Projekt “Pisce u zatvor“, koji je već ušao u treću godinu, nastao je na temelju putopisne tribine u splitskom zatvoru na Bilicama održane u travnju 2011. na kojoj smo se upoznali s mogućnostima rada u ovom kontekstu, ali i s načinom na koji zatvorenici žive.
Udruge često pomažu socijalno neprivilegiranim manjinama, ali malo tko se bavi zatvorenicima. Zašto ste se odlučili posvetiti njima?
Dvije su stvari odigrale ključnu ulogu u tome da počnemo sustavnije raditi sa zatvorenicima: uključenost zatvorske publike u književna događanje i uvjeti života u zatvoru. Književno događanje koje smo održali iza rešetaka na Bilicama u potpunosti je nadišlo uobičajeni format književne večeri i preraslo u ravnopravnu diskusiju i razmjenu iskustava.
Naličje tog posjeta bilo je upoznavanje strukture hrvatskog zatvorskog sustava. Hrvatski zakon, naime, razlikuje pojam kaznionice od zatvora pa bi se u teoriji u zatvorima izdržavale samo kazne u trajanju do šest mjeseci, dok bi se sve duže izdržavale u kaznionicama. Naravno, sustav je prenapučen pa se kazne najrazličitijeg trajanja izdržavaju po zatvorima.
Ovakva podjela ima i svoju infrastrukturnu i organizacijsku posljedicu. Za razliku od kaznionica koje imaju dodatne prostorije za rad, edukaciju i održavanje programa, zatvori su organizirani na način da zatvorenici provode 22 sata u ćeliji, a 2 u šetnji dvorištem. Jedini dodatni sadržaj koji neki zatvori imaju su zatvorske knjižnice od kojih mnoge oskudijevaju (novijim) naslovima. Ne bi li po odlasku ostavili papirnati trag koji bi zatvorenicima mogao ispuniti vrijeme, udružili smo se s Attackom, koji je revitalizirao svoj projekt “Knjige za zatvorenike“ te nanovo počeo sakupljati knjige za zatvorske knjižnice.
Zainteresirana publika
Kako su upravitelji zatvora reagirali na vašu inicijativu? Je li bilo teško nagovoriti upravitelje da dobijete pristup zatvorskoj publici?
Kazneni sustav u Hrvatskoj organiziran je tako da sve dozvole za programe dobivamo direktno od Ministarstva pravosuđa, i to pismenim putem, pa nam se tek onda prosljeđuju kontakti upravitelja pojedinih zatvora. Ako izuzmemo činjenicu da je ishođenje dozvole administrativni postupak koji ponekad može potrajati, moram reći da su dosad reakcije Ministarstva na našu inicijativu bile samo pozitivne. Još bolju povratnu informaciju dobili smo od samih upravitelja i njihovih pomoćnika koji su se svi jako obradovali činjenici da smo došli, toliko da su nam neki čak i pristupili s vlastitim prijedlozima za nastavak suradnje. Dosad smo bili u šest zatvora i dvije kaznionice i mogu reći da među upraviteljima postoji mišljenje da su programi za zatvorenike (umjetnički ili neumjetnički) nužni za njih, ali i za održavanje pozitivne atmosfere u zatvorima.
Možeš li opisati književnu večer u zatvoru? Imaju li svi zatvorenici pristup ili samo neki? Je li im to izborna ili obvezna aktivnost? Jesu li čitanje i pitanja publike drugačiji nego na uobičajenom čitanju?
Književne večeri i radionice koje smo organizirali u zatvorima izborna su aktivnost te svi zatvorenici imaju pravo odabrati žele li na njima sudjelovati. One su u načelu otvorene za sve zatvorenike i zatvorenice; kažem u načelu jer prije svakog događanja uprava zatvora provodi procjenu rizika te ima pravo zabraniti pristup zatvorenicima ili zatvorenicama ako ocijeni da bi njihovo sudjelovanje moglo biti rizično. Koliko ja znam, dosada se to nije dogodilo.
Ono što u prvom redu razlikuje samo književno događanje u zatvoru od onog “vani” je količina pitanja koju autori dobiju i interes koji zatvorenici i zatvorenice imaju za suvremenu književnu produkciju. Pitanja publike također iznenađuju nivoom promišljenosti i informiranosti, pogotovo kada se uzme u obzir da je riječ o ljudima koji nemaju pristup gotovo nikakvim medijima osim televizije.
Tko su zapravo zatvorenici?
Pisci koji su sudjelovali u projektu imaju različita mišljenja o svom iskustvu. Maja Hrgović je u Novom listu otkrila da nije nimalo uživala u čitanju svojih priča “monstrumu”, a Gordan Duhaček je za tportal rekao da se radi o depresivnom, ali veoma poučnom iskustvu. Mimi Simić se, pak, projekt toliko svidio da je postala članica Skribonauta. Kakav je tvoj dojam nakon rada sa zatvorenicima i nakon rada s piscima?
Jedan od upravitelja zatvora koje smo posjetili lijepo je sažeo cijelo ovo pitanje riječima: “Nitko u zatvoru nije sretan i nikad nikome ne bih poželio da se tu nađe”. U tom smislu je svaki posjet zatvoru depresivno iskustvo. Druga vrlo važna stvar je da su zatvorenici i zatvorenice u zatvoru s razlogom, svi su oni počinili nekakav zločin. Možda se čini suvišno naglašavati da je zatvor mjesto na kojem se nalaze zatvorenici, ali mislim da je najveći problem bio s iskustvom Maje Hrgović. Otići u zatvor je intrigantno i uzbudljivo, to je neki vid senzacije koja budi znatiželju što je za većinu autora bila prvi motiv. Na sreću, većina njih je otišla dalje od te potrebe za senzacijom i promislila o situaciji u koju se upuštaju. Najzanimljivije što smo naučili iz tog iskustva je da se jako lako poistovjetiti sa zatvorenicima ako se pravimo da nisu zatvorenici. S druge strane oni koji su poput Mime Simić sustavnije radili sa zatvorenicima upoznali su se s onime što Duhaček naziva “poučnim”, a to je stvarno upoznavanje zatvorenika kao ljudi i ulaženje u zajednički proces ispisivanja priča.
Kako su zatvorenici reagirali na književne večeri?
Problem s riječi zatvorenici je to što je ona zbirna imenica koja okuplja najrazličitije profile ljudi s najrazličitijim interesima. Ako bih trebala naći zajednički nazivnik za sve ljude koji su sudjelovali na našim književnim večerima i radionicama, to je velik interes koji su pokazali (koji sigurno jednim dijelom proizlazi iz nedostatka ikakvog programa) te opuštenost i sloboda u razgovoru. Neobično je doživjeti toliku količinu slobode kod ljudi koji nisu na slobodi.
Ljudi “izvana” i “unutra”
U kojoj mjeri projekt poput vašeg može pomoći resocijalizaciji zatvorenika?
Resocijalizacija je jedno složeno pitanje koje zahtijeva ozbiljnu suradnju puno više aktera od inicijative jedne organizacije. Ono čemu mi doprinosimo je ispunjavanje vremena smislenim sadržajem koji stavlja zatvorenike u aktivnu poziciju promišljanja, izražavanja ili stvaranja. Prema informacijama koje smo dobili od njih svako događanje ili svaka radionica donosi smisao u njihov dan, a veći broj takvih dana čini izdržavanje kazne podnošljivijim te im ukazuje na neke nove mogućnosti.
Nedavno je na Human Rights Film Festivalu u Zagrebu prikazana video instalacija U samoći pamučnih polja. Radi se o projektu Caroline Caccavale i Josepha Césarinija u kojem sudjeluje 27 zatvorenika iz zatvora Barnettes i građani Marseillea. Kako je funkcionirala ta suradnja sa zatvorenicima?
Video instalacija je rezultat trogodišnjeg rada francuske organizacije Lieux Fictifs sa zatvorenicima u zatvoru u Marseilleu. Snimanju samog videa prethodio je dugotrajan rad na tekstu Bernard-Marieja Koltesa koji su zatvorenici i građani zajedno uvježbavali u zatvoru. Joseph Cesarini, koji je bio naš gost na festivalu, istaknuo je da su upravo zatvorenici bili ti koji su svima bili stalni poticaj u radu. Ovakav projekt pokazuje da je moguće, tamo gdje postoji volja i infrastruktura, otvoriti zatvor na van i ljudi “izvana” prema onima “unutra”.
Lieux Fictifs te Španjolska transFORMAS, čije smo predstavnike također ugostili u sklopu ovogodišnjeg HRFF-a, posjeduju vlastite prostore za rad u zatvoru te uživaju veliku potporu zatvorskog sustava. Takvo stanje stvari sigurno je i rezultat činjenice da je važnost rada sa zatvorenicima u Francuskoj i Španjolskoj neupitna, što nije slučaj kod nas.
Možeš li najaviti neke buduće projekte Skribonauta?
U sljedećih godinu dana Skribonauti će nastaviti raditi sa zatvorenicima – od proljeća planiramo novi ciklus radionica u zatvorima, koje će pored književnih ovaj put uključivati i radionicu dokumentarnog filma i animacije. Prošlog ljeta napokon smo uspjeli realizirati i dugo planirani festival “Zgodne žene spašavaju stvar”, u sklopu kojeg smo održale radionice kreativnog pisanja i stripa za djevojke s problemima u ponašanju i štićenice doma za nezbrinutu djecu. Ovog ljeta planiramo drugo izdanje festivala koje će se baviti ženskim iskustvom u međugeneracijskom kontekstu, pa će osim djevojaka novo izdanje festivala uključivati i umirovljenice.