Sloboda pobune

Polovicom srpnja ove godine u Češkoj je svečano obilježena trideseta godišnjica potpisivanja Povelje 77 (Charta 77), najglasovitijega disidentskog dokumenta današnjice, koji je iz temelja p(r)otresao tzv. socijalistički lager, a posebice komunističke režime u državama Srednje Europe, koje su uprkos svekolikoj potčinjenosti sovjetskm represivnom političkom aparatu, uspjele u tzv. političkom podzemlju sačuvati dio demokratskih tradicija. Naravno, radilo se o izrazito slabašnoj i krhkoj oporbi (neo)staljinskim režimima, ali zahvaljujući upravo tim malobrojnim, moralno odlučnim i politički hrabrim osobama, u tim je sredinama djelovalo svojevrsno paralelno društvo (paralelni polis), koje je (p)ostalo svješću i savješću totalitarnih režima.

Kada se dokument pojavio, početkom siječnja 1977., u najuglednijim svjetskim dnevnicima, poput Timesa ili Le Mondea, izazvao je kontroverzne reakcije diljem tada oštro blokovski podijeljenog i hladnoratovski suprotstavljenog svijeta. Na Zapadu, dokument je dobio bezrezervnu podršku, a na socijalističkom Istoku prokazan je kao “izdajnički i kontrarevolucionarni čin imperijalizmu prodanih duša”; potpisnici Povelje nazivani su (malo)građanskim dekadentima, koji služe interesima cionizma, masonima, Vatikanu; drugim riječima, u podmetanjima i blaćenju nije bilo ni mjere, ni ukusa, jer su tadašnje aktualne češke komunističke vlasti shvatile da su prvi glasnogovornici, tj. potpisnici ovog disidentskog dokumenta (Vaclav Havel, Jiři Hajek i Jan Patočka) dirnuli u naslabiju i najbolniju točku totalitarnog sustava, a samim time i u svekoliki soc-lager, koji je bio pod apsolutnom kontrolom i dominacijom radikalnog sovjetskog (ne)ostaljinizma. Chartisti su, ne izlazeći iz okvira pozitivnog prava aktualnog socijalističkog sustava, posvema prokazali i osudili hipokriziju i licemjerje komunističke totalitarne ideologije.

Zakonitost, objektivnost, nenasilje

Cilj Povelje 77 bio je: glasno progovoriti o brojnim tabu temama srednjoeuropske povijesti, politike i kulture; ukazati na činjenicu kako se demokracija, pravda, istina, tolerancija i ostale civilizacijske vrijednosti, u jednopartijskom sustavu artikuliraju jedino monološki, na principu čuvenog sovjetskog “jednonačalija”; te da u tom i takvom svijetu za dijalog i različitost naprosto nema mjesta. Politički temelj za djelovanje chartista bio je sadržan u tzv. završnom aktu Europske konferencije o sigurnosti i suradnji (u “trećoj košari” sporazuma koji su se odnosili na ljudska prava), izglasanom u Helsinkiju 1975. KESS je na skupu u Finskoj potvrdila politički status quo u Europi, ali je kroz zaključke u svom tzv. završnom aktu, postavila i pitanja o suradnji podijeljenog svijeta u oblasti humanitarnih djelatnosti, ekonomskih, socijalnih, kulturnih i političkih prava; a pri tomu se, prije svega, mislilo na zaštitu ljudskih i građanskih prava. Socijalističke zemlje su potpisale spomenutu “ljudskopravašku korpu” misleći da će to, kao i brojni drugi prije potpisani dokumenti, biti samo mrtvo slovo na papiru, ali disidentske grupe u srednjo i istočnoeuropskim zemljama počele su zahtijevati provođenje principa koji su u Helsinkiju bili formulirani, naprosto stoga jer su završni akti konferencije postali sastavnim dijelom zakonodavstva socijalističkih država. Komunistički lideri su smatrali da ih se nitko neće usuditi pozivati na primjenu zakona o ljudskim pravima, ali kada su disidentski, intelektualni krugovi u Češkoj 1976. prosvjedovali zbog toga što je režim počeo proganjati tada popularnu prašku underground rock grupu Plastic people of universe, bojeći se njezina prevelikog utjecaja na mlade, Husakov je režim shvatio da je vrag odnio šalu. Budući chartisti zahtijevali su od Husaka da režim poštuje tri temeljna principa: zakonitosti, objektivnosti i nenasilja; time su na prostoru svekolike Srednje Europe inicirani novi politički trendovi, posebice u Čehoslovačkoj i Poljskoj, a upravo na tom tragu je i nastala Povelja 77, koja je zagovarala, a i praktički djelovala u pravcu temeljnih promjena europske političke strukture.

U početku, težište djelatnosti potpisnika Povelje bilo je u izdavanju priopćenja o konkretnim oblicima narušavanja ljudskih prava (1. siječnja 1977. publiciran je prvi Proglas Povelje 77) i raspačavanju samizdatskih i egzilnih izdanja knjiga, časopisa i uopće različitih dokumenata, u kojima se otvoreno i kritički raspravljalo o svemu onomu što je socijalizam držao za herezu ili proglašavao prevladanim građanskim vrijednostima. Uza to, potpisnici Povelje su organizirali cijeli niz tzv. kućnih seminara, predavanja, pa čak i kazališnih predstava, u kojima su, dakako ilegalno i skrivajući se od policije, iznosili alternativne političke stavove, te se dogovarali kako ih promovirati u javnost. Prvi proglas Povelje 77 potpisale su 242 osobe, a do kraja 1989., dakle do tzv. baršunaste revolucije, chartisti su izdali još 572 dokumenta. U tom razdoblju, broj potpisnika ovog dokumenta povećao se na 1883, ali pri tomu treba naglasiti kako se tu uglavnom, u najvećoj mjeri radilo o češkim intelektualcima, dok je disidentski pokret u Slovačkoj bio izrazito slab, te je glasoviti slovački književnik, Dominik Tatarka, za dugo vremena bio jedinim svijetu prepoznatljivim slovačkim chartistom.

Informativni razgovori i uhićenja

Komunistički režim u Čehoslovačkoj je protiv potpisnika Povelje 77 organizirao oštru propagandnu kampanju u javnosti, a usporedo s tim počeli su i policijski progoni najistaknutijih chartista; prvo su bili pozivani na cjelodnevne, mučne informativne razgovore, a potom su (u)slijedila uhićenja i osude na višegodišnja izdržavanja zatvorskih kazni. Najveći teret su podnijeli: donedavni češki predsjednik Vaclav Havel, koji upravo zbog dugotrajnog boravka u zatvoru i danas ima velike zdravstvene probleme; glasoviti češki filozof Jan Patočka, nakon intenzivnog desetotjednog permanentnog ispitivanja i šikaniranja, preminuo je u ožujku 1977.; a ne tako davno preminuli Vaclav Benda, jedan od korifeja čeških demokršćana, svakako spada u političke zatvorenike s najdužim zatvorskim stažem. Kako bi pomogli brojnim pripadnicima disidentskog pokreta koje je šikanirala, fizički zlostavljala i zatvarala policija, odnosno kako bi o svim tim nezakonitim radnjama informirali domaću i međunarodnu javnost, sedamnaest potpisnika Povelje 77 u travnju 1978. formiralo je VONS (Komitet za obranu nepravedno proganjanih). U svibnju 1979. čehoslovačka služba sigurnosti uhitila je deset članova VONS-a (između ostalih: V. Havela, V. Bendu, P. Uhla J. Dientsbiera...), koji su na monstr-procesu bili osuđeni na zatvorske kazne od tri do pet godina. Usprkos svakodnevnim policijskim represijama (disidenti su bili izbacivani s posla; zabranjivano im je daljnje školovanje; morali su raditi najteže fizičke poslove kako bi preživjeli; obitelji su im bile šikanirane, stanovi pretraživani; za najmanji prekršaj bivali su izloženi sudskim perzekucijama, zastrašivanju itd.), broj članova Komiteta se povećavao, a posebice je postao neprijatan za režim kada ga je otvoreno počeo podržavati Amnesty International. Slično kao i Povelja 77, VONS (Výbor na obranu nespravedlivě stihaných) je izdao više od tisuću priopćenja u obliku samizdata, a bili su svojevrsnom dopunom publicističke djelatnosti “poveljaša”.

Čehoslovačke komunističke vlasti o slobodi tiska i govora nisu imale nikakvih iluzija; uostalom, još početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, službe državne sigurnosti su kontrolirale i čitale na tisuće privatnih pisama, kako bi navodno istražile javno mnijenje, a zapravo kako bi uočile i sagledale stupanj narodnog (ne)zadovoljstva s postojećim režimom. Krajem 1976., kada su pojedini pripadnici tajne službe infiltrirani u disidentski pokret najavljivali da se u vikendici književnika Vaclava Havela grupa intelektualaca dogovara o izdavanju priopćenja o stanju ljudskih prava u zemlji, a tada aktualan režim, na čelu s generalnim sekretarom KPČ Gustavom Husakom, nije dostatno pozorno reagirao. Naime, prema Husakovom mišljenju, nakon sovjetske intervencije 1968. i gušenja tzv. praškog proljeća, društvo je bilo “normalizirano”; najviđeniji sljedbenici svrgnutog reformatora Dubčeka u emigraciji ili u zemlji posvema pacificirani i marginalizirani, tako da čak ni agenti sovjetskog KGB-a, na ispomoći češkim kolegama, nisu uočili važnost dogovora oko pripreme za objavu disidentske peticije. Taj se propust pokazao presudnim; nakon što je peticija objavljena, dobila je neviđenu podršku u zapadnim zemljama. Primjerice, predsjednik njemačkih socijaldemokrata Willy Brandt poslao je u proljeće 1977. svoju suprugu Ruth u Prag da bi uspostavila osobni kontakt s glasnogovornicima Povelje 77, a time je istodobno i manifestirao javnu potporu oporbenom pokretu. A, poveljaši su upravo to i željeli; znali su da bez podrške zapadnih vlada i njihove javnosti dokument u samoj Čehoslovačkoj neće moći imati veći odjek zbog totalitarne naravi komunističkog režima. Danas se zna da je tekst Povelje na Zapad svojim prijateljima prokrijumčario književnik Pavel Kohout, a isto tako se zna da je među prvim potpisnicima ovog dokumenta bilo i petero ubačenih tajnih agenata češke službe sigurnosti, koji su na svaki način nastojali doći u posjed cjeline priopćenja, ali je akcija potpisivanja izjave među disidentima bila organizirana na tako vješt način, da je to bilo praktički nemoguće. Naime, tekst priopćenja i potpisana suglasnost kolali su kao izdvojeni dokumenti, tako da ni obučeni agenti StB-a nisu mogli dokazati njihovu povezanost. Dakle, Havel i društvo su bili svjesni ubačenih (dez)informatora u svoje redove, te su po svaku cijenu željeli izbjeći mogućnost da se tekst peticije nađe u rukama vlasti prije njena objavljivanja i u tomu su posvema uspjeli. Sve do 1980. češke tajne službe nisu uspjele ući u trag i prekinuti komunikaciju domaćih disidenata s češkom emigracijom, a tek kada je u prosincu iste godine otkriveno vozilo koje je krijumčarilo knjige i dokumente u Prag i iz Praga prema Parizu i Londonu, odnosno kada je uhićen Jan Kavan, koji je bio zadužen za održavanje veze s egzilom na Zapadu, poveljaši su doživjeli ozbiljan udar. Nakon toga, vladajuća komunistička nomenklatura počela se otvoreno, “bez rukavica”, obračunavati s disidentima; represije, bespravna uhićenja i na koncu montirani politički procesi, postali su čehoslovačkom svakodnevicom.

Zaklada za disidente

Kako bi potpisnici Povelje 77 mogli djelovati, bila im je potrebna i određena financijska potpora, jer su u pravilu, proganjani i otpušteni s posla, bili bez ikakvih prihoda. U prosincu 1978., u Švedskoj je češki emigrant František Janouch (napustio ČSSR 1974.) utemeljio Zakladu Charta 77, preko koje je američki milijarder Georg Sörös financirao rad poveljaša. Sam je Sörös za njihovu potporu utrošio više od dva milijuna dolara, a još oko dva milijuna dolara donirali su skandinavski PEN klubovi, raznorazne humanitarne, uglavnom ljevičarske organizacije. S druge strane, novčane nagrade koje je Havel dobio za svoj književni rad (nagrada Erazma Roterdamskog ili nagrada Olafa Palmea itd.) bile su donirane Zakladi i sva su ta sredstva bila korištena za poboljšanje socijalnog položaja i statusa obitelji proganjanih i zatvaranih disidenata. Iako je sjedište Zaklade bilo izvan Čehoslovačke, glavnu riječ o raspodjeli sredstava vodili su Havel, Benda, Hajek i Dienstbier. Tako su primjerice u spomen na svog duhovnog mentora, filozofa Jana Patočku, financirali i organizirali po privatnim praškim stanovima filozofske seminare, na kojima su sudjelovali ugledni međunarodni znanstvenici i mislioci, poput Jacquesa Derride, o čemu maestralno svjedoči Barbara Day u svojoj iznimno značajnoj knjizi Sametovi filozofove (Baršunasti filozofi). Time je bila nastavljena tradicija tzv. Patočkinog sveučilišta, a to je zapravo bila i svojevrsna “dopunska” škola srednjoeuropskog dissenta, koju su pohađali, primjerice: književnik Ludvik Vaculik, publicistkinja Petruška Šustrova, spisateljica Eva Kantůrkova, čuvena pjevačica Marta Kubišova, otac i sin, novinari Jiři i Jan Ruml, protestantski teolog Ladislav Hejdanek, rimokatolički svećenik, aktualni praški biskup Vaclav Maly, te profesori, otac i sin, Radim i Martin Palouš, da spomenemo samo neke.

Kada je 1979. češki emigrant, ekskomunist Jiři Pelikan postao zastupnikom u Europskom parlamentu, veze poveljaša sa Zapadom su se znatno intenzivirale. Češka tajna policija, svjesna nemogućnosti stroge kontrole tzv. diplomatskih kanala kojima se Pelikan koristio u komunikaciji s češkim disidentima, nastojala je, ako ne onemogućiti komunikaciju između egzila i domaćih disidenata, a ono barem maksimalno ju otežati; odnosno po svaku cijenu fragmentizirati oporbenu djelatnost, diskreditirajući najviđenije vođe tzv. podzemnog pokreta u Čehoslovačkoj. Tajna je policija osmislila projekt likvidacije oporbenog pokreta u pet faza, s namjerom da se poveljaši u javnosti denunciraju kao antidržavni, antisocijalistički i antinarodni elementi. U tom smislu, središnji partijski organ Rude pravo objavio je, neposredno nakon pojave Povelje 77, članak naslovljen Ztroskotanci a samozvanci (Propalice i samozvanci), koji je postao programatskim naputkom za rad i djelatnost tajne policije i službi sigurnosti protiv čehoslovačkog dissenta. U tom tekstu, primjerice, potpisnici su prozivani najpogrdnijim imenima (Havel “nepopravljivim antisocijalističkim elementom”; Patočka “reakcionarnim profesorom”; Hajek “propalim političarom”, nestor češkog egzila Vaclav Černy “notornim reakcionarom”, a bivši predsjednik parlamenta i istinski heroj Praškog proljeća František Kriegl “međunarodnim avanturistom”), te se zahtijevalo od svih “klasno svjesnih” pripadnika društva da se svim mogućim sredstvima obračunaju s tim i takvim protivnicima režima.

Antipovelja

To je bio otvoren poziv na linč, a pogrdni epiteti samo su trebali biti formalnim opravdanjem eventualnog pogroma nad disidentima. Srećom, do toga nije došlo, jer je javnost jednostavno znala da se radi(lo) o pukoj političkoj propagandi, koja sa stvarnošću nema nikakve veze. Najviše do čega je komunistički režim uspio doći bilo je organiziranje tzv. Antipovelje (28. siječnja 1977.), koja je bila javno potpisivana u Narodnom kazalištu, a na čelu cijele operacije nalazila se tada popularna glumica Jiřina Švorcova (poznata po ulozi u kultnoj seriji Žena za pultom), kojoj su se pridružili, što silom što milom, brojni uglednici čehoslovačkog kulturnog života. Između ostalih, sramni dokument potpisali su i čuveni pjevač Karel Gott, slavna glumica Jitka Molavcova, skoro cijela ekipa u svijetu iznimno popularne serije Bolnica na kraju grada, oskarovac Zdeněk Svěrak itd. Sve u svemu, nakon neviđene medijske hajke i kampanje, dokument je potpisalo oko deset tisuća ljudi iz javnog života, a o čemu se zapravo radilo možda najbolje ilustriraju riječi Jane Patočkove, kćeri filozofa Jana Patočke: “Bilo je to doba sramote svih nas. Ovu sramotu osjećam do danas. Ne može se reći da su ljudi to dobrovoljno činili, jer na njihovim licima se vidjelo što stvarno osjećaju i o čemu je zapravo riječ. Ali, većina tih u javnosti uvažavanih velikana morala je biti ponižena, jer se preko kulturne elite zapravo želio poniziti svekoliki narod. To je bio svjesni akt terora”. Ali, ipak, malobrojni, poput uglednog kazališnog redatelja Otomara Krejče; Jiřia Suchog, osnivača čuvenog teatra Semafor, te glumca Eduarda Cupaka, usprkos pritiscima, nisu željeli staviti svoj potpis pod (bez)sramnu Antipovelju, iako su bili posvema svjesni da se time svrstavaju na stranu prokazanih poveljaša i izlažu, u najmanju ruku brojnim neprijatnostima. Dakle, nisu kao većina pristali na poniženje i kolaboraciju s režimom.

Potpisnici Povelje 77 bili su svjesni društvene realnosti (u)temeljene na strahu i političkoj manipulaciji, te su javno odbijali na sebe (pre)uzeti ulogu “loše savjesti naroda”, o čemu je tako nadahnuto pisao Jan Patočka u dokumentu Čim je a čim neni Charta 77 (Što jest, a što nije Povelja 77). Međutim, i mimo svoje volje to su postali, a upravo oko toga danas se vode brojne polemike; odnosno, postavlja se pitanje: zašto je Povelju 77 do pada komunističkog režima potpisalo samo necijelih dvije tisuće ljudi; zašto je nije potpisao svaki građanin; odnosno, zašto je ogromna većina naroda ostala u tim vremenima pasivna? Odgovor se vjerojatno krije u činjenici da je Husakov režim nakon nasilnog gušenja Praškog proljeća svim protivnicima nove vlasti dozvolio (do konca 1969.) slobodan odlazak iz zemlje, a oni koji su ostali, u strahu od terora, jednostavno su politici okrenuli leđa. Osim toga, stasala je mlada generacija kojoj je odlazak stotinjak tisuća Čeha i Slovaka u emigraciju oslobodio brojna lukrativna radna mjesta, a to je siguran put u konformizam i politički karijerizam. U tom kontekstu valja razumjeti zašto sve do nedavno u Češkoj nije bila objavljena niti jedna kritička studija o djelatnosti i dokumentima Povelje77; tako da je tek ove godine istaknuti povjesničar Vilim Prečan (osnivač glasovitog Dokumentacijskog centra češkog egzila u njemačkom Scheinfeldu, čije je dokumente, po padu komunizma preuzela novoformirana biblioteka Libri prohibiti, koju je u Pragu osnovao Jiři Gruntorad i koja danas skrbi o većini materijala vezanih uz Povelju 77) pripremio dvotomnu knjigu o povijesti pokreta, koja će, nema sumnje, izazvati nove polemike i razbuktati stare strasti, a da je to već na djelu, pokazuju i diskusije koje su se u češkom tisku rasplamsale nakon teksta bivšeg disidenta Bohumila Doležala, koji je poveljaše prozvao za glavne krivce što je u vrijeme tzv. komunističke normalizacije češki narod ostao bez alternativnog, realističkog političkog programa. Naime, Doležal proziva Havela i društvo što su pristali na “lažni povijesni kompromis”, kojim su građanske intelektualne elite počele zajednički djelovati s ekskomunistima (uglavnom pristašama A. Dubčeka), te su tako već u startu abolirali brojne staljinističke čistke i zločine.

Nepolitička politika?

Prema Doležalu, Havelova ideja “nepolitičke politike”, koja je postala spiritus movensom Povelje 77, pokazala se pogubnom, jer je s jedne strane promovirala moralni radikalizam, a s druge strane, uoči i nakon tzv. Baršunaste revolucije, nije imala potrebnu snagu u procesu izgradnje demokratskog političkog sustava. Drugim riječima, Doležal je okrivio češki dissent za elitizam, koji se s prezirom odnosio prema većini naroda, te je smatrao kako je češka javnost sklopila svojevrstan nepisani pakt s Husakovim režimom. Iznesene teze su, dakako, diskutabilne, ali jedno je činjenica: poveljaši i njihova široka politička fronta otpora komunizmu, objedinjena u OF-u (Občanský For), nakon prevrata u studenom 1989. i preuzimanja vlasti, nisu uspjeli monopol moći iskoristiti za radikalnu transformaciju češkoga društva. U tomu je Doležal svakako u pravu.

U kontekstu polemika o tomu tko je dobrovoljno a tko prisilno potpisao Antipovelju, formalno naslovljenu Za stvaralački čin u ime socijalizma, glazbeni kritičar Jan Rejžek prozvao je popularnu češku pjevačicu Helenu Vondračkovu, kao potpisnicu tog sramnog dokumenta, koja je to, dakako, zanijekala. Potonja ga je tužila sudu, gdje je tijekom procesa na vidjelo izašlo nekoliko interesantnih stvari. Između ostalog, policijska tehnologija prisile prikupljanja potpisa za Antipovelju, a do svojevrsnog šoka je došlo kada je sutkinja spomenutog spora, Lobotkova, iščitavala imena “antipoveljaša”, među kojima se našla i današnja supruga češkog predsjednika Havela, poznata glumica Dagmar Veškrnova.

Uoči i nakon “baršunaste revolucije” 1989., u Čehoslovačkoj su se aktivisti Povelje počeli politički organizirati, te je upravo zahvaljujući njima, bio i utemeljen Građanski forum (OF), kao politička pretpostavka rušenja komunizma, odnosno radikalnog povratka temeljnim vrijednostima građanskog demokratskog društva i političkog pluralizma. Skoro sve aktualne, demokratske političke stranke suvremene Češke rodile su se iz Građanskog foruma, a većina vodećih političara upravo je i došla iz redova chartista. Međutim, ipak, najveći broj glasnogovornika Povelje 77 okrenuo je leđa politici i vratio se svojim profesijama, kojima se u totalitarnom režimu nisu mogli, niti smjeli (barem ne javno) baviti (primjerice: Ludvik Vaculik, Ladislav Klima, Eva Kantůrkova, Pavel Kohout vratili su se književnosti i kulturi; Jan Sokol se vratio prosvjeti i postao dekanom Karlovog sveučilišta, a svećenik Vaclav Maly ponovo je mogao slobodno ordinirati, ali sada imenovan u statusu biskupa).

Rizik odgovornog djelovanja

Nakon što je uspješno završena preobrazba češkog društva, u studenom 1992., Povelja 77 je kao neslužbena i otvorena alternativna udruga, formalno prestala sa svojim postojanjem, iako se jedan dio chartista suprotstavio ovom samoukidanju, smatrajući da i u novim demokratskim uvjetima mora postojati jaka nadstranačka udruga koja će u uvjetima divljeg kapitalizma i nadalje imati zadaću obrane temeljnih ljudskih i građanskih prava. Osamdesetak bivših chartista i danas nastavlja s tradicijama Povelje 77, te usko surađuje s češkim Helsinškim odborom, kojem se na čelu nalazila legendarna Dana Němcova, svojedobno jedna od prvih potpisnica, te najustrajnijih i najhrabrijih glasnogovornica Povelje.

Unatoč spomenutim polemikama, kojih će dakako biti još i više nakon što javnosti postanu u cijelosti dostupni arhivi bivšeg CK KPČ, Povelja 77 ima svoje neprijeporno mjesto u suvremenoj europskoj povijesti. Ona je bila ne samo iskaz građanske hrabrosti nego i svojevrsni duhovni i politički poziv porobljenim narodima istočne i srednje Europe, za rušenje Berlinskog zida, podjednako onog stvarnog i onog koji je oblikovao isključive duhovne matrice totalitarnog političkog ponašanja i djelovanja. Ili, kako je duh i djelovanje Povelje formulirao Jan Patočka: “Pokušali smo kao slobodni ljudi u teška i mračna vremena prihvatiti odgovornost za opće dobro; djelovati kao odgovorne osobe u državi i sustavu koji je bio sve drugo, samo ne demokratski”.