Sloboda se ne može narediti proglasom

Ne mogu odgovarati u ime Thimothyja Gartona Asha ni u ime “Anglosaksonaca” pa ću govoriti samo u svoje. Ako je gospodin Bruckner bio toliko ljubazan da pročita moju knjigu, ne znam kako je zaključio da je ona napad na Ayaan Hirsi Ali. Posljednje dvije rečenice u Murder in Amsterdam su: “I Ayaan Hirsi Ali morala je napustiti prizorište [Nizozemsku]. Moja mi se zemlja bez nje čini manjom”.

Pobunjenici koji nam se sviđaju

Divim se Ayaan Hirsi Ali i slažem se s većinom onoga što ona predstavlja. Liberalna demokracija mora se braniti od nasilnog ekstremizma, a žene moraju biti zaštićene od zlostavljanja. Ne može biti religijskog opravdanja za zlostavljanje. Moj skepticizam tiče se njezine analize društvenih problema u europskim društvima izazvanih priljevom velikog broja ne-zapadnjačkih izbjeglica i useljenika. Revolucionarni islamizam, koji se širi s Bliskog istoka zaista jest prijetnja svim slobodnim društvima. Ono u čemu se razlikujem od Hirsi Ali jest možda pitanje naglaska. Preobrativši se od predane islamistice u ateisticu, sklona je religiju, a osobito islam, vidjeti kao korijen svih zala, a osobito zlostavljanja žena. Kulturne tradicije, plemenski običaji, povijesne prethodnice, koje su sve izrazito raznolike, čak i unutar muslimanskog svijeta, izjednačene su u monolitnu prijetnju. Islam, kakav se prakticira na Javi, nije isti kao onaj u nekom marokanskom selu, Sudanu ili u Rotterdamu. U svojoj autobiografiji Hirsi Ali i sama opisuje znatne razlike između svoje rodne Somalije i Saudijske Arabije.

U Europi, čak se ni pitanje vela ne može tretirati jednostavno kao simbol vjerskog fanatizma. Neke ih žene nose da bi odbile mušku agresivnost, ostale zato što njihovi roditelji insistiraju na tome, a neke vlastitim izborom, kao prkosan simbol identiteta, pa čak i pobune. Bruckner se divi pobunjenicima. Trebamo li stati na stranu samo onih pobunjenika čija nam se stajališta i postupci sviđaju? Ili život u slobodnom društvu također podrazumijeva da bi ljudi trebali imati mogućnost izabrati kako žele izgledati, govoriti ili moliti, čak i ako nam se to ne sviđa, sve dok ne čine zlo ostalima? Građanin slobodnog duha tolerira drukčije običaje ili kulture ne zato što drži da su predivni, nego zato što smatra da vjeruje u slobodu.

Biti tolerantan ne znači dopuštati sve. Ni u snu ne bih branio diktaturu u ime tolerancije spram drugih kultura. Nasilje prema ženama, ili zapravo i prema muškarcima, nedopustivo je i treba biti kažnjeno zakonom. Ne bih branio sakaćenje genitalija djeci, a kamoli udaranje supruge, bez obzira na to kako racionalizirano bilo. Ritaulna ubojstva su ubojstva i tako se treba prema njima odnostiti. No, to su pitanja provođenja zakona. Složenije je otkriti kako spriječiti nasilne ideologije da utječu na mainstream muslimane, a time prijete i slobodnim društvima. Nisam uvjeren da su javne izjave, kakve je Ayaan Hirsi Ali davala, da je islam općenito “nazadan” a njegov prorok “perverzan”, korisne.

Ona, naravno, ima pravo govoriti takve stvari, baš kao što gospodin Bruckner ima pravo opisivati muslimane kao “okrutne”. Nisam ni najmanje “osramoćen” njezinom kritikom islama niti sam joj ikada osporavao pravo da “se poziva na Voltairea”. No, ako je cilj reforma islama, tada takva prokazivanja nisu najbolji način da se to postigne, osobito ako dolaze od proklamiranog ateista. Osuda islama, bez uzimanja u obzir mnogih varijacija,  pretjerano je diskriminirajuća. Nije svaki musliman, pa čak nije ni svaki ortodoksni musliman, sveti ratnik in spe. Prepoznavanje boraca džihada i borba protiv njihovih opasnih dogmi previše su važni da bi se vodili grubim polemikama.

Galski šovinizam

Bruckner je važan francuski intelektualac, pa sam siguran da mu sve to nije potrebno govoriti, baš kao što ni on meni ne treba držati predavanja o opasnostima relativizma. No, čini se da njega manje zanima složena rasprava od lakih retoričkih trikova. Jedan je upotreba logičke greške ili blaćenje povezivanjem. Uzmimo primjer kada je Ayaan Hirsi Ali uspoređivana s fašistima ili čak s nacistima. Ja je barem nikada nisam optuživao ni za jedno od toga. Primjer nizozemskog kritičara što ga citira Bruckner, “koji ju je nazvao nacistom” iz moje je knjige. U stvari, nizozemski pisac Geert Mak nikada je nije nazvao nacistom. Usporedio je ton njezina filma Submission s nacističkom propagandom i ja sam ga zbog toga kritizirao. No, Bruckner iskorištava taj usamljeni primjer da bi dokazao kako ja, kao i ostali “salonski filozofi”, nazivam “branitelje slobode” fašistima, a fanatike prikazujem kao žrtve.

Zanimljiv je osjećaj, kada smo već kod toga, biti nazvan salonskim filozofom od  gospodina Brucknera. A ovdje mogu također govoriti u ime Thimothyja Gartona Asha; dok je provodio godine s disidentima iz srednje Europe, a ja s kineskim i južnokorejskim pobunjenicima, Bruckner bi, barem koliko ja znam, rijetko odlutao daleko od središta Pariza. No, to je slučajnost.

U još jednom tipičnom napadu pretjerivanja, osmišljenom da ocrni povezivanjem, Bruckner spominje otvaranje Islamske bolnice u Rotterdamu i plaže rezervirane za muslimanke u Italiji. Ne uspijevam uočiti zašto je to toliko strašnije od otvaranja košer restorana, katoličkih bolnica ili plaža rezerviranih za nudiste, ali za Brucknera su ti ustupci slični segregaciji u južnjačkim državama SAD-a, pa čak i aparthejdu u Južnoj Africi. Nije, dakle, čudo da sam i ja, među ostalima, povezan s inkvizicijom i srednjovjekovnim lovom na vještice. Zašto? Zato što je Tim Garton Ash istaknuo neosporivu ljepotu i glamur Ayaan Hirsi Ali. Možda to nije trebao istaknuti on, nego inkvizicija?

Pitanje je što učiniti s radikalnim islamizmom. Bruckner, u neobičnoj varci, vjeruje da se Garton Ash i ja “slažemo” s američkim i britanskim politikama, čak iako “ne odobravamo te politike”. Nisam posve siguran što time misli. No, onda nastavlja dalje te napada Busha i Blaira zbog “usredotočivanja na vojna pitanja na štetu intelektualne rasprave”. Zaista i jesam bio protiv tog “usredotočivanja”, osobito u slučaju drugoga Iračkog rata, dok je Bruckner zaposleno pisao peticije koje su rat promicale. On je ovlašten da promijeni mišljenje, naravno, ali nije odmah jasno zašto su gospoda Blair i Bush krivi za “romantičnu naivnost”, ako to nije sam Bruckner. U svakom slučaju, sada misli da bi naša vlada trebala “udariti na područje dogme, na tumačenja svetih spisa i religijskih tekstova”.

Ovdje smo stvarno možda nabasali na kulturalnu razliku. U čudnovatom napadu galskog šovinizma Bruckner objavljuje “superiornost francuskog modela”. Ima nešto privlačno staromodno pa čak i osvježavajuće kod te vrste nacionalnog ponosa. Ali što je to što Bruckner smatra toliko superiornim? Laicité, pretpostavljam, i republikanstvo. Odmah bih priznao da ima mnogo toga vezanog za Francusku čemu se treba diviti, a i kod njezina “modela”. No, Brucknerova predodžba da se država treba baviti dogmama ili tumačenjem svetih spisa, može imati utjecaja na povijest postrevolucionarne Francuske. U svakom slučaju, mislim da je to loša ideja. Ima mnogo razloga zašto bi bilo poželjno za muslimane, ili bilo koga drugoga, da se osjećaju slobodnima proučavati i različito tumačiti svoje religiozne tekstove, i za sve nas da osporavamo dogme. No, to sigurno nije posao države jer to otvara put autoritarnosti.

Ah, taj diskurs o obrani Europe

Što, uopće, Bruckner predlaže da se učini s milijunima muslimanskih vjernika koji žive u Europi? Da im se kaže kako će tumačiti svoje svete spise? Prisiliti ih da slijede primjer Ayaan Hirsi Ali i odreknu se svoje vjere? Možda bi bilo bolje kada bi oni to učinili svojom slobodnom voljom, ali očekivati od države da ih prisili na to nije sasvim u skladu s Brucknerovom slikom o sebi kao prosvijetljenom borcu za slobodu.

Opće obilježje Brucknerove vrste polemike jest česta upotreba riječi “popustljivci” i “suradnici”. To se rijetko čini nevino. Zamisao je stvoriti dojam da su ljudi koji traže udešenje odnosa s većinom muslimana slični nacističkim suradnicima. Osim ako nije samo zloban, to može značiti samo da Bruckner vidi uspon islamizma kao nešto jednako pojavi Trećeg Reicha. Ako je tako, nije usamljen. Iako uočavam opasnosti islamizma, takvo stajalište držim pretjerano alarmističkim.

No, ovdje stižemo do konačne Brucknerove prevare, jer nakon sveg njegova bješnjenja o ne prepuštanju ni pedlja muslimanima, o obrani Ayaan Hirsi Ali od “neprijatelja slobode”, poput mene, on odjedanput zaključuje kako “ne postoji ništa što nalikuje na grozne strahote Trećeg Reicha” pa čak i da je “vlada mula u Teheranu papirnati tigar”. Sad smo mi, salonski filozofi, ti koji su panični alarmisti koji su izgubili hrabrost da “brane Europu”. A gdje smo ono već bili čuli takve riječi? O potrebi za obranom Europe od tuđinskih prijetnji; o umornim, samosumnjičavim, slabim intelektualcima... ali, ne, sada padam na razinu Pascala Brucknera, pobunjeničkog kralja Lijeve obale.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Engleska verzija (objavljena na http://www.signandsight.com/features/1161.html) teksta izvorno objavljenog pod naslovom Die Freiheit kann nicht staatlich verordnet warden u njemačkom online časopisu Perlentaucher  29. siječnja 2007.

Oprema teksta redakcijska.

Ian Buruma povjesničar je i novinar nizozemskog podrijetla. Trenutačno je profesor na Bard Collegeu u državi New Yorku gdje predaje o demokraciji, ljudskim pravima i novinarstvu.