Razgovarali smo s američkim profesorom o stanju medija i Interneta u suvremenom kapitalizmu i demokraciji
Robert W. McChesney profesor je na Odjelu za komunikaciju Sveučilišta u Illinoisu koji se bavi poviješću i političkom ekonomijom komunikacije s naglaskom na ulogu medija u kapitalističkom društvu. Autor je knjiga Digital Disconnect: How Capitalism Is Turning the Internet Against Democracy te, zajedno s Johnom Nicholsom, Dollarocracy: How the Money and Media Election Complex is Destroying America.
Na tragu vaših dugogodišnjih istraživanja stanja medija, zalažete se za neke oblike javnog subvencioniranja medija, pa i privatnih, sa svrhom potpore samom novinarstvu, npr. u knjizi The Death and Life of American Journalism koju ste potpisali s Jackom Nicholsom. Ista je tema odnedavno aktualna u Hrvatskoj, uz napomenu da su Hrvatska, kao i druge balkanske zemlje, donedavno imale dosta bogat javni medijski sektor. Je li se u novije doba u Americi nešto pomaknulo po tom pitanju?
Kao što ste već naveli, zagovornik sam državnih subvencija medijima i novinarstvu. Smatram da bi takvo nešto moglo biti rješenje na svjetskoj razini fundamentalne krize novinarstva koja se odvija na dvije razine. Kao prvo, komercijalni model novinarstva odumire jer oglašavanje koje je postavilo temelje komercijalnog novinarstva više nema potrebe podupirati novinarstvo što pak znači da broj novinara koji rade i dobivaju novac za svoj posao pada. U nekim je zemljama, poput SAD-a, taj pad bio drastičan.
Iako se proces odvija sporije u različitim mjestima na Zemlji, uzorak neporecivo postoji. Kako se tržište smanjuje, pitanje je odakle pribaviti sredstva za kvalitetno i nezavisno novinarstvo na što se nameće odgovor da bi tu rješenje mogla predstavljati vlada. Dakako, naglasio bih i podvukao da vlada ne bi trebala imati ikakvu kontrolu nad naravi novinarstva koje bi bilo proizvedeno zahvaljujući tom novcu. Umijeće i znanost pametnog donošenja politika konstruktivan je sistem u kojemu postoje javna sredstva za podupiranje nezavisnih i kompetitivnih medija, ali u kojemu vlada ne kontrolira tko ta sredstva dobiva i kakav će sadržaj stajati u tim medijima – to je prepušteno građanima. O tome sam pisao nadugo i naširoko u svojim knjigama i člancima, također postoje ideje koje se rađaju i drugdje diljem svijeta.
Smatram da državna sredstva ne bi trebala ići u komercijalni sektor, niti u profitne organizacije, tj. državni novac ni u kom slučaju ne bi trebao služiti kao neki oblik socijalne pomoći korporacijama jer bi to dovelo do nezamislive korupcije. Sredstva koja bi vlada dodjeljivala išla bi nezavisnim neprofitnim i nekomercijalnim organizacijama – onakvim organizacijama čiji projekti ne bi imali oglase u sebi te ne bi donosili ikakav profit – tako da javnost ne bi financirala i subvencionirala privatne ulagače koji bi stjecali profit na tome. Dakle, radi se o problemu koji se može riješiti, ali to iziskuje promišljanje na teorijskoj razini. No sve se više čini da bi rješenje moglo biti, primjerice, dodjeljivanje određene svote svakom pojedincu starijem od 18 godine koji bi zatim dodijelio taj novac prema svom vlastitom nahođenju medijima koji zadovoljavaju najosnovnije kriterije neprofitnosti i nekomercijalnosti. To se može učiniti na lokalnoj razini, ne mora se nužno raditi o nacionalnoj državi, ili čak regionalnoj ili općinskoj pa i u specifičnom gradu. Takav tip rješenja ublažio bi krizu novinarske klase, bez toga teško da bismo uopće mogli imati ikakvo novinarstvo u budućnosti.
Kao drugo, uz apsolutni pad količine sredstava, sama kvaliteta novinarstva nikada nije bila bogzna kakva, barem u Sjedinjenim Državama, već je imala svoje slabosti, čak i na vrhuncu komercijalnog medijskog sistema. Međutim, kvaliteta novinarstva je danas uvelike narušena u svijetu, tako da trebamo obnoviti svoje novinarstvo, ne samo na kvantitativnoj razini, nego isto tako stvoriti resurse i institucije kako bismo unaprijedili kvalitetu medija. Spomenuli ste da su balkanske zemlje, kao i većina zemalja Europe, imale ili imaju bogat javni medijski sektor. U Sjedinjenim Državama možemo govoriti o siromašnom javnom medijskom sektoru. Također, premda sam zagovornik javnog medijskog sektora, valja napomenuti da ne vjerujem u monopolistički javni medijski sektor.
Mislim da bi to trebao biti jedan dio cjelokupnog medijskog sektora i da bi građani mogli kontrolirati kako se koristi državni novac i odlučivati o njegovoj preraspodjeli. Ne na taj način da kontroliraju sadržaj, već da osiguraju postojanje širokog raspona mišljenja nad kojima oni na vlasti ne bi mogli uspostaviti dominaciju. Ako postoji jedno pravilo u svijetu javnih medija, onda je to da se njihova vjerodostojnost povećava što su izoliraniji od stranke na vlasti ili vlade općenito. Rekao bih da je to ključni faktor u razvijanju vjerodostojnih javnih medija.
Bogom dane medijske teme
Uzroke sve teže, zapravo višedecenijske krize novinarstva i antidemokratskih medijskih tendencija locirate u široj doktrinarnoj posvećenosti te industrije slobodnom tržištu i interesu privatnog kapitala. Možete li pojasniti kakvu to klasnu stratifikaciju podrazumijeva startno i u konačnici?
U SAD-u je oduvijek postojala napetost zbog činjenice da naš sistem novinskih medija obično kontroliraju firme u privatnom vlasništvu, štoviše u pravilu iznimno bogati pojedinci u velikim korporacijama. Oni su sastavni dio tog sistema, što znači da će postojati inherentna pristranost ili naginjanje k tome da se stvaraju vijesti koje će goditi onima koji posjeduju kompaniju. Nije logično očekivati da će osoba koja posjeduje medije u svojim medijima proizvoditi sadržaj koji je neprijateljski nastrojen prema političkim vrijednostima vlasnika. Čak i da mogu zaraditi na taj način, to bi im predstavljalo poteškoću i stvaralo nelagodu jer bi možebitno zagovarali politike koje bi ih koštale kada bi neka druga stranka došla na vlast. Takva dilema postoji gdje god postoje komercijalni mediji: između moći privatnih vlasnika, njihovog političkog utjecaja i agende koji su skoro uvijek veoma konzervativni te zagovaraju nejednakost u informacijskim potrebama demokratskog društva, društva koje treba ljude bez imovine i koji nemaju informacije potrebne da bi upravljali svojim životima. Kao što je Aristotel rekao, demokracija znači da su siromašni oni bez imovine – oni kojima se vlada u društvu, te da ta demokracija zahtijeva tiskovni sistem koji služi interesima, potrebama i vrijednostima onih koji nisu bogati i moćni. Ta je napetost u SAD-u riješena prije otprilike sto godina pojavom onoga što nazivamo američkim profesionalnim novinarstvom. Tj. idejom da vlasnici i oglašivači ne kontroliraju sadržaj vijesti, nego da postoji tzv. kineski zakon između vlasnika i redakcije tako da čitatelju novina ili, kasnije, gledatelju vijesti, nije bitno tko je vlasnik medija, odakle dolaze prihodi, npr. od oglašivača, zato što su novinari i urednici bili obučeni profesionalci koji u svojem pokrivanju neke teme ne bi odavali svoju političku pripadnost te stoga nije bilo važno tko je vlasnik medija. To je ukratko bio princip profesionalnog novinarstva u SAD-u , a mislim da je bilo isto i drugdje.
Dakle, stavljen je naglasak na činjeničnu točnost, izbjegavanje senzacionalizma i apsurdnih priča kako bi se prodale novine ili zadobilo gledatelje. Slabosti takvoga profesionalnog novinarstva je što političke elite, ljudi na vrhu Republikanske ili Demokratske stranke, imaju moć da upravljaju vijestima. Novinari koji sami sebe smatraju profesionalnima, nepristranima i ideološki neopredijeljenima vode se u proizvodnji legitimnih političkih vijesti time o čemu raspravljaju političke elite. Ljudi iz balkanskih zemalja se tako sjećaju iz 1990-ih da se sve američke elite, s time da su i republikanske i demokratske elite ujedno i korporativne elite, slažu da samo SAD ima pravo izvršiti invaziju u bilo kojoj zemlji na svijetu, bilo kada i iz bilo kojih razloga. To je neko bogomdano, prirođeno pravo koje baštine samo Sjedinjene Američke Države.
Među našim elitama se nikada ne raspravlja imamo li pravo izvršiti invaziju u Siriji, Iraku, Afganistanu ili gdjegod – uzima se zdravo za gotovo da američka vlada ima pravo na to. Stoga naši novinari rijetko povedu raspravu o legitimnom pitanju ima li SAD pravo zbaciti ovu ili onu vladu, vršiti napade bespilotnim letjelicama, jesmo li isključivo mi oni koji imamo pravo na to. Tako da to ključno pitanje, koje bi u svakoj drugoj državi bilo od veoma velike važnosti, ovdje ne dolazi na dnevni red u medijima jer elite ne raspravljaju o tome. A to je prava slabost profesionalnog novinarstva: njegova nemogućnost da propituje ključna pitanja moderne civilizacije poput pitanja rata i mira. Ako novinar počne preispitivati zašto SAD želi zbaciti neku vladu, ima li pravo na to, je li dobro što trošimo bilijun dolara godišnje na vojnu potrošnju, nuklearno oružje i nadziranje; ako novinar počne preispitivati zasade vojne države – iznenada ga se smatra ideologiziranim, neprofesionalnim, neozbiljnim novinarom; ukratko novinar koji obavlja svoj posao kako spada se smatra ne-novinarom. Američki profesionalni novinar je netko tko točno izvještava ono što nam govore elite i prenosi njihove rasprave, ali ne dovodi u pitanje postoji li konsenzus.
Također se nalazimo u teškoj poziciji jer, osim što se ne smijemo baviti militarizmom, klasna struktura i korporativna dominacija su isto tako teme u koje se ne ulazi. Nitko ne preispituje činjenicu da imamo veoma nejednako društvo u kojemu veoma malen broj milijardera i korporacija u potpunosti dominira društvom, živimo u društvu u kojemu se uzima zdravo za gotovo da skoro četvrtina stanovništva živi u siromaštvu i nema nikakvu moć, nikakvu budućnost, nikakav život. Elite nije briga za to, one ne žele mijenjati status quo. Novinari stoga usvajaju iste vrijednosti te uviđaju da njihov posao nije da osporavaju status quo, nego da samo izvještavaju kako elite njime upravljaju. Dakle, velika kriza novinarstva je prezira vrijedan neuspjeh u vršenju uloge novinarstva u slobodnome društvu. Samo bih nadodao da ne govorim o profesionalnom novinarstvu u teoriji, nego samo o novinarskoj praksi u SAD-u. Novinarska izobrazba ima veliku vrijednost jer nas uči kako istražiti neku priču, voditi razgovore, točno citirati, uobličiti priču itd. No profesionalno novinarstvo u SAD-u u praksi radi točno obrnuto od onoga što bi trebalo raditi u teoriji. Tako da držim da trebamo novi tip profesionalnog novinarstva koji bi bio nezavisniji, kritičniji prema svjetonazoru koji je stvorio SAD.
Kada se u SAD-u prije otprilike sto godina, za vrijeme Prvog svjetskog rata, pojavila ideja profesionalnog novinarstva, to se nije dogodilo preko noći: naime, borba za definiranje profesionalnog novinarstva trajala je desetljeće, dva. Za to su se vrijeme pojavili sindikati koji su predstavljali novinare, a The Newspaper Guild su vodili značajni i progresivni, mahom mlađi, novinari poput I.F. Stonea i Georgea Seldesa. Novinski sindikat je smatrao da trebamo profesionalno novinarstvo, ali da bi profesionalno novinarstvo trebalo biti nezavisno od vlasnika novinskih medija te da novinari trebaju zastupati sve ljude bez moći u opoziciji s onima koji imaju moć. Bili su nepristrani u smislu da su bili kritični prema svima te su zastupali one koji nemaju moć utoliko što su pisali o onima koji imaju moć. Upravo takvo novinarstvo trebamo danas, ali profesionalno novinarstvo koje istražuje, propituje i osporava političke elite je nepoželjno moćnim medijskim korporacijama. Vlasnici medija su bliski s elitama, prema njima ravnaju svoje odluke ne bi li povećali svoju profitabilnost.
Kako kapitalizam jede Internet
Svi kapitalisti žele minimizirati državnu regulaciju. Spomenuo sam negativnu političku reprodukciju u slučaju medija zato što je od posebnog značaja u društvu i obrazovnom sustavu.
Država ima dvosmislen i kompliciran odnos prema novinskim medijima. Primjerice u nekom autoritarnom režimu taj odnos nije dvosmislen, vlasti se pobrinu da mediji prate njihov rad onako kako oni to žele. Prije izbora lijevih vlada u Srednjoj i Južnoj Americi, te su zemlje imale i još uvijek imaju privatne medije koji su bili nezavisni od konzervativnih vlada koje su vladale tim zemljama. Prema tvojem mišljenju mediji u tim zemljama su bili totalna propaganda ili su radili na održavanju statusa quo. Naravno neki od njih su vjerojatno bili suptilni jer su očito znali što im ide niz dlaku pa su stoga zagovarali prokapitalističku, konzervativnu politiku te su donosili novac bogatim obiteljima u čijem su vlasništvu. No u demokratskim društvima je drugačije jer bi vlada trebala zastupati interese stanovništva u teoriji kako bi narod imao informacijske institucije koje su mu potrebne za nadziranje rada vlade; da bi narod upravljao vladom, a ne obrnuto. Što komplicira činjenica da vlada mora izdvajati novac za potporu novinarstva, jer nema dovoljno sredstava na tržištu, a ona koja postoje obvezuju medije i utječu na njihovu uredničku politiku. Podrazumijeva se da ni vlada ne smije imati utjecaja na sadržaj.
Iz te je dileme proizašlo najbitnije pitanje u donošenju politika koje se tiču medija. No ne vidim kako možemo zaobići javno financiranje: nema dovoljno sredstava od oglašavanja, a privatne osobe koje imaju novca obično imaju i političku agendu. Rješavanje tog pitanja iziskuje kompleksan pogled na demokratsko upravljanje i prihvaćanje činjenice da je vlada kompleksan entitet.
Danas u Europi, npr. u Francuskoj i Španjolskoj, dolazi do prvih državno-regulatornih koraka prema velikim internetskim dobitnicima poput Googlea ili Facebooka, za redistribuciju marketinškog profita na subvencije za medije. Kakva je po vašem mišljenju realna budućnost takvih intervencija i kako bi uopće one trebale konkretno funkcionirati u praksi?
Internet i digitalna revolucija su zanimljivi fenomeni jer, ironično, predstavljaju veliku ostavštinu socijalizma. U SAD-u bi ponajprije okarakterizirali moju tvrdnju kao sumanutu. Za njih je Internet ostavština inovativnosti, pohlepe i traženja profita – dakle, Internet je navodno proizašao iz tih velikih američkih karakteristika. Zapravo, ako pogledamo povijest razvoja Interneta prije svega u SAD-u, on je nastao iz javnog sektora iz kojeg je došao sav novac za njegovu izgradnju i nastanak. Ključna stvar za razvoj Interneta je bila to što se Internet u 1990-ima smatrao nekomercijalnom pa čak i antikomercijalnom domenom života; mjesto gdje se moglo izbjeći oglašavanje, traženje profita, komercijalnost uopće, mjesto na kojemu su se ljudi okupljali kao jednaki – Internet je ukratko bio javna sfera. To je prava povijest Interneta, a sve se promijenilo nakon World Wide Weba. Treba naglasiti da Tim Berners-Lee nije ništa zaradio na tome te ga je stavio u javnu domenu vodeći se duhom onih koji su razvili Internet: da to nije nešto na čemu će se ljudi bogatiti i gdje će se uspostavljati novi monopoli, na štetu naroda; Internet je nešto što se dijeli i što će poboljšati živote svih. Nakon što je prije 27 godina stvorio WWW, postalo je jasno da će Internet postati dominantna društvena institucija. Pitanje je bilo može li uistinu postojati nešto što je neprofitno, antikomercijalno i postati dominantnom institucijom u kapitalističkom društvu.
SAD je učinio sve što je mogao ne bi li komercijalizirao Internet, kako bi se smanjila državna regulacija i dozvolilo maksimiziranje profita. Sve politike koje su se doticale Interneta su išle u smjeru provođenja čistke i ukidanja nekomercijalne, javne naravi Interneta na kojoj se radilo desetljećima. Uspjeli su u tome jer je Internet postao kolektor podataka potrebnih za nadzor. Stvaratelji izvornog Interneta su željeli da sva moć bude na rubovima, da korisnici imaju svu moć, da nas nitko ne može kontrolirati i spriječiti u bilo čemu, da naš identitet ne bi bio poznat ako to ne bismo htjeli – u tome se sastojao genij Interneta. To je dakako bilo užasno za komercijalne interese jer nisu znali kako zaraditi novac na Internetu neko vrijeme. No na koncu je tijekom 1990-ih potiho promijenjen protokol, kao i pravila i regulacija, a javnost nije znala što se događa. Jednom kada su odškrinuta vrata za komercijalni i korporativni nadzor, započelo je prikupljanje i ispitivanje podataka ne bi li se uvidjelo kako zaraditi na nama. To je bitno promijenilo narav i logiku Interneta koji je postao “usisavač” podataka potrebnih za nadzor.
Drugi važan proces je učinio od Interneta centar modernog kapitalizma s tendencijom stvaranja monopola u internetskoj ekonomiji. Danas su digitalni monopoli koji kontroliraju Internet ujedno i najveće kompanije na svijetu – Google, Facebook, Apple, Amazon, eBay, Intel itd. Kada ekonomisti koriste termin “monopol” ne misle da jedna kompanija tehnički prodaje sve usluge u tom području ili proizvode koje nitko drugi ne prodaje, nego da ima toliku tržišnu moć da mogu kontrolirati cijenu proizvoda ako mogu kontrolirati svoju konkurenciju. Čak je i Rockefellerov Standard Oil na svom vrhuncu prije sto godina imao samo 80,85 posto udjela na tržištu. Bilo je i drugih naftnih kompanija, ali je Standard Oil mogao ukloniti i kontrolirati svoju konkurenciju, ali su zaključili da je bolje za njihovu profitabilnost da imaju kakvu-takvu konkurenciju. Tvrtke koje sam naveo ranije imaju toliko moć da dominiraju ekonomijom, no ne postoji neka srednja klasa manjih firmi što možemo vidjeti pogledamo li listu najmoćnijih kompanija u SAD-u: kako se spuštamo listom, broj internetskih kompanija na njoj drastično pada. Internetskim tržištem dominira nekoliko divova, sav novac odlazi nekolicini firmi i nekolicini pojedinaca. Dobar dio njihovog profita dolazi od nadzora navika korisnika (tu prvenstveno mislim na Google i Facebook) od čega naposljetku koristi imaju i Amazon i Microsoft itd. u digitalnom kapitalizmu u kojemu živimo.
Međutim, ako na to nadodamo karakteristiku kapitalizma da odvaja ekonomsku od političke moći, kako tvrde branitelji kapitalizma, dobit ćemo veliku krizu kakvu imamo danas. Prema njima, demokracija je moguća utoliko što je moć raspršena te isti ljudi ne upravljaju i ekonomijom i svijetom politike. Osvrću se i na komunistička i feudalna društva u kojima, navodno, nema demokracije jer isti ljudi upravljaju i ekonomijom i vladom. U takvom svijetu nema prostora za slobodu i preživljavanje, ako se ne slažete s vladom po svakom pitanju i ne talasate. I to bi bila ta velika obrana kapitalizma kao sistema.
Ta teorija funkcionira ako je vlada uistinu odvojena od ekonomije i ako je ekonomija veoma kompetitivna te u njoj egzistira mnoštvo manjih pravnih osoba. Ipak, u ekonomiji poput američke danas, u kojoj ekonomijom dominira nekoliko ogromnih korporacija, ti argumenti padaju u vodu. Veliki monopoli neizbježno utječu na donošenje politika i u biti vlada radi za njih, bez obzira na to koja je stranka trenutno na vlasti. Takva ekonomija je školska definicija fašističke političke ekonomije, nipošto demokracije: država radi u korist korporacija, a stanovništvo se drži na lancu propagandom.
Odbijanje demokracije
Danas u Europi, npr. u Francuskoj i Španjolskoj, dolazi do prvih državno-regulatornih koraka prema velikim internetskim dobitnicima poput Googlea ili Facebooka, za redistribuciju marketinškog profita na subvencije za medije. Kakva je po vašem mišljenju realna budućnost takvih intervencija i kako bi uopće one trebale konkretno funkcionirati u praksi?
Po meni, to je dobar način razmišljanja. Obračunavanje s internetskim monopolima, politički gledano, predstavlja najvažniju zadaću za nas. Najprije moramo osmisliti mehanizme za njihovo zauzdavanje i ograničiti njihovu dosad neobuzdanu moć. Kako to učiniti? Mislim da, ironije li, moramo ponešto posuditi od zagovornika slobodnog tržišta i političkih konzervativaca. Čak i da se te tvrtke rascijepe na više manjih jedinica, to ne bi značilo da se njihova moć ograničila ili zauzdala. U konačnici bi trebali postati nezavisne tvrtke u javnom vlasništvu koje se ne vode profitom i koje odgovaraju za svoje postupke. O tome je, što je veoma zanimljivo, najviše pisao ekonomist i zagovornik slobodnog tržišta Henry Calvert Simons sa Sveučilišta u Chicagu koji je, štoviše, bio mentor Miltonu Friedmanu. Prema Simonsu, ako vjerujemo u kapitalizam slobodnog tržišta, moramo se svakako riješiti privatnih monopola koji ne samo da preuzimaju vladu i potkopavaju demokraciju, nego i uništavaju ekonomiju pretvarajući sebe u praktički feudalne veleposjednike.
Danas ekonomisti koji zagovaraju slobodno tržište bježe od te ideje glavom bez obzira jer su slizani s političkim elitama i služe interesima najbogatijih pojedinaca i najvećih kompanija.
Intencija kapitala generalno jest njegovo okrupnjavanje i jačanje moći na tržištu kroz oligopole, a ne konkurentnost i pluralizam, pa se to zbiva i u medijskoj industriji. U knjizi Rich Media, Poor Democracy: Communication Politics in Dubious Times (1999.) opisujete kako samo nekoliko teleoperaterskih kompanija dolazi u posjed kompletne američke digitalne medijske infrastrukture. Možete li ukratko ponoviti kakve to efekte producira? Primjerice na Balkanu odnedavno imamo slučajeve da su teleoperaterske kompanije koje su distributeri telefona, interneta i kablovske televizije, postali ujedno vlasnicima proizvođača medijskog sadržaja. Kakve rizike za medije i publiku nose ovakve promjene?
Specifičan oblik monopola koji je izrodio Internet je neoprostiv i po kapitalističkim standardima. Nekolicina kompanija koje su u početku bile teleoperateri, preuzele su pristup Internetu, kao i mobilne usluge. U biti su stvorili kartel, podijelili su tržište među sobom tako da korisnici zapravo nemaju izbora. To nema nikakve veze sa slobodnim tržištem jer su sve te tvrtke nastale zahvaljujući dozvoli vlada SAD-a da uspostavi monopol na čemu počiva sva njihova moć i bogatstvo. Dok je prije 15-ak godina SAD prednjačio pred drugim zemljama, danas imamo više cijene i lošiju kvalitetu usluga zbog tog monopola. Postoji i rješenje za to: dosta malih gradova u Sjedinjenim Državama je učinilo ISP-om sam grad ili okrug. Smatram da pristup Internetu treba biti lak i besplatan, da sustav za to trebaju uspostaviti lokalne vlasti i da, kao u slučaju obične pošte, ne smije biti dozvoljeno otvarati poštu korisnika i tako uzurpirati njihovu privatnost. Poznato je da pružatelji internetskih usluga, veliki digitalni monopoli i obavještajne službe blisko (i ilegalno) surađuju. Ako bismo maknuli profit iz jednadžbe, to se možda uopće ne bi događalo.
Kao što ste pisali, mediji su se ekonomski i politički jako promijenili u 20. stoljeću, a transformaciju je prošlo i novinarstvo te pristup struci: biranje tema i sugovornika, manipulacija profesionalizmom, kreiranje željenog profila društva te isključivanje ostatka. Kako biste nam u odnosu na to opisali promjene u novinarstvu u 21. stoljeću?
Mislim da bez sumnje u 21. stoljeću imamo mogućnosti za izvrsno novinarstvo, a time i za dosad najviši stupanj demokracije u ljudskoj povijesti. Imamo ljudski talent i tehnološke mogućnosti za to, nažalost nedostaju nam institucije i resursi, kao i politička volja da se to provede u djelo. Treba imati na umu da ljudi još uvijek smatraju da je novinarstvo javno dobro. Međutim, u realnom svijetu politike interesi naftnih kompanija, banaka i dr. također su unaprijeđeni razvojem novinarstva. Elite su, rekao bih, sasvim zadovoljne trenutnim stanjem novinarstva koje ne istražuje npr. njihove odnose s vladom, ne propituje ono što moćnici tvrde, bavi se trivijalnim stvarima poput svijeta slavnih i sl.
Novinarstvo u SAD-u je tako šuplje da se većina priča o tome što i kako radi vlada, oni na vlasti i privatni sektor – niti ne pojavljuje u srednjestrujaškim medijima. Novinari su tako očajni da prežive, da i sami potkopavaju ograde koje štite novinarski profesionalni integritet: uzimaju novac zajedno s obvezama prema financijerima jer su pod velikim egzistencijalnim pritiskom. Procijep između onoga što je moguće i onoga što zaista jest veći je no ikada prije u povijesti novinarstva kao profesije. Isto se odnosi i na svijet politike.
Politička ekonomija komunikacije koju razrađujete nalazi da je pred nama odsudna borba za spas javne funkcije medija. Tehnologije su sve jeftinije, a ulaz na tržište sve skuplji. Ipak, taj se ogled zbiva na širem planu gdje sve obimniji slojevi društva propituju održivost liberalne parlamentarne demokracije kao gornjoklasne hegemonijske platforme? Kako se to reflektira na medije?
Demokracija je na neki način sistem koji su elite prevele u praksu jer je to lak način da zadrže svoju moć stvarajući privid kontrole naroda. To je možda tako u Hrvatskoj, ali mislim da se isto ne odnosi na Sjedinjene Države. Štogod smo izborili, a da je omogućilo ljudima da steknu političku moć, čak i u maloj mjeri, sve su te borbe izvojevali ljudi koji na početku te borbe nisu imali ni moć ni imovinu. Ljudi na dnu su prisilili ljude na vrhu društvene piramide da se uspostave njihova prava i slobode. Elite nisu rekle, hajdemo im dati slobodu tiska tako da ne osjećaju potrebu osporavati sistem. Demokratski mehanizmi koje su izborile mase su sada ispražnjeni od sadržaja i beznačajni.
Vodeći američki politolozi, s različitih sveučilišta, proučavali su vladine odluke fokusirajući se na to tko stvara politike i u čijem su interesu. Svi se oni slažu da praktički svaka politička odluka od važnosti redovito predstavlja interese korporativnog sektora, nikada javni interes. Javni interes ne igra nikakvu ulogu u procesu donošenja vladinih odluka. Vlada radi u korist 1 posto najbogatijih u društvu. Možemo reći da sistem naprosto tako funkcionira, da je namješten tako da predstavlja prije svega korporativne interese, a samo glupe mase to ne shvaćaju i misle da su slobodni. Ipak, osobno ne vjerujem da je tako. Sistem, prema mojem mišljenju, nije narušen jer elite znaju da ako sistem ne funkcionira, oni će izgubiti svoju moć. Ono čega se pribojavam, ako se prisjetimo situacije uoči i za vrijeme velike gospodarske krize, činjenica je da se neki pozivaju na ekonomsku situaciju kao povod za smanjenje demokratičnosti jer, kako oni drže, demokracija ograničava mogućnost ekonomskog oporavka. To odbijanje demokracije može dovesti i dovelo je u prošlosti do fašizma. U zadnje vrijeme primjećujem da ljudi počinju govoriti da je problem sama demokracija što nas dovodi na sklizak i neprijateljski teren. Problem nije u demokraciji, jer je nemamo u pravom smislu riječi, već u korumpiranom sistemu u kojemu živimo. Zapravo nam treba više demokracije. Moramo voditi račune da nam prava koja smo ostvarili nisu uručena, nego da smo se borili za njih svim svojim snagama. I ne samo da ćemo ih zadržati, već ćemo ih i proširiti. Klasna nejednakost je naš pravi problem.
S engleskog prevela Marija Ćaćić.