Slobodni penjači hrvatskog kazališta

Uza sve prednosti učenja, razvoja i stvaranja unutar institucije, nemoguće je izbjeći prokletstvo njenog levijatanskog odnosa prema svojim štićenicima. Odricanje od svog prirodnog prava na sve kako bi nam bila pružena mogućnost bržeg i jednostavnijeg ili čak uopće mogućeg umjetničkog samoostvarenja ima dakle svoje opravdanje, no, ipak, toliko razvikano područje umjetničke slobode čini pomalo krnjim. Kompromis je naravno u temeljima življenja, ali sloboda se sastoji i u odabiru onih na koje želimo pristati. Četrdeset i šesti festival hrvatskih kazališnih amatera pokazao je kako je upravo amaterska kazališna scena na tom planu u prednosti jer joj kompromisi rijetko prijete, i poetički i politički i financijski. No, na žalost, zato jer je na svim tim područjima više-manje ignorirana. Razlozi su različiti, od neinformiranosti do predrasuda ili vlastite kreativne nesigurnosti, ali rezultiraju istim stavom – brojni amateri (vjerujem informaciji da je riječ o gotovo polovici ukupnog hrvatskog kazališnog djelovanja) smatraju se uglavnom cijepljenima od stvaralačke kvalitete te se njihov rad izjednačava s nedjeljnim ubijanjem vremena. Posljedica ovakva zanemarivanja ima svoj negativ i pozitiv. S jedne strane tu je, na žalost, kontinuirani rad u kazalištu na rubu nestajanja – bez vlastitih prostora, novca, zapaženosti u kritici, pa dakle i većeg broja ljudi u gledalištu (itd.) – te slabo arhiviranje važnih trenutaka amaterske tradicije. S druge, pak, kazalištarcima amaterima dano je ono što njihov rad čini doista posebnim: sloboda individualiziranog učenja zanata, umjetničkog razvoja i stvaralačkog procesa. U nizu posebnosti o kojima se može pisati, ovaj se tekst okreće toj najuzbudljivijoj vrlini amaterskog teatra i njezinim rezultatima jer slobodu (kao što kaže jedan splitski mural) treba tražiti pod svaku cijenu, pod cijenu života…

Mojaš

Trinaest amaterskih predstava koje je, po kriteriju izvrsnosti, za ovogodišnji festival u Kastvu odabrala Ranka Mesarić, naknadno su podijeljene prema četiri nazivnika: kazalište koje u svom okruženju zamjenjuje profesionalni teatar, odgojno kazalište, ono koje se okreće čuvanju baštine, te eksperimentu. Tragajući za natuknicama iz posljednjeg područja, ovdje ću sigurno izostaviti neke ne manje vrijedne sudionike, ali i uvrstiti one koji se prema svom temeljnom opredjeljenju ne bave eksperimentiranjem iako, zaboravljajući pravila, u njega zadiru. Kako je upravo relativnost norme jedini uvjet koji suvremeno kazalište, zasićeno posljednjom velikom mainstreamskom odrednicom dramskoga, postavlja svojim istraživačima na nesigurnim terenima, i dio se amaterske scene, koji pati od slične bolesti, može uvrstiti u njihove redove. Pokazavši kako, uz one koji se bave solidnim dramskim teatrom, tu opstaje velik broj istinskih slobodnjaka neopterećenih regulama, festival hrvatskog amaterskog kazališta počastio nas je tako nizom inovativnih izvedbenih postupaka, prisutnih djelomično ili u bazi gotovo polovice prikazanih predstava.

Poetička izdvojenost koja je dosljedna i izgrađena svakako je osobina s kojom se započinje intrigantni niz projekata realizirane ili tek nagoviještene izvedbene suvremenosti. Takvom se prepoznatljivošću predstavila Kuntrata iz Sv. Filipa i Jakova predstavom Herbarij noći. U pomalo vilsonovskoj režiji Davora Mojaša preplavljene glazbom pretapale su se polako slike iščekivanja i usamljenosti, simboli malomišćanskog življenja i bezizražajna bijela lica-maske koja nisu izustila niti riječi. Iako je nedostajalo glumačke angažiranosti, a iskliznuće u stereotipe oduzelo originalnost, publika je, zavedena u trans-atmosferu drukčijeg osjećanja svijeta, doživjela dojmljiv otklon od uobičajenog protjecanja vremena te redateljski fokus na jednostavnu simboličnost.

Inspektori i kraljevi

Istupanje u kazališnoj tehnici, također iznimno rijetko u hrvatskom kazalištu (posebno kad se istražuje razigrano i s mnogo smisla), pokazalo je zagrebačko kazalište sjena Ikako – Nikako predstavom 6 pod šeširom. U izvedbenoj mješavini s mračnim kazalištem i glumom na prosceniju demonstrirali su spretnost ili pak svjesnu kvrgavost izvedbe koja pojačava noir ton pomalo komične triler priče o inspektoru u potrazi za pet čula. Pojačati ovu atraktivnim vizualnim trenutcima bogatu priču uspjelo im je lucidnim asocijacijama i referencama koje i najzahtjevnija kazališna publika svakako mora pogledati još koji put kako bi uživala u svim značenjima. Za supostavljanje izvedbenih različitosti odlučio se i dramski studio Eho u predstavi Kokoške umiru od ljubavi redateljice Svetlane Patafte, pa je promišljenim teatrom sjena i fizičkim teatrom oplemenio dramsku bazu izgrađenu prema tekstu Mirjane Ojdanić. Dorađenost i studioznost zrcalila se u brojnim scenama nadrealne priče o okrutnim i hirovitim carevima i njihovoj peradi, pokazujući veliki individualni kreativni raspon i komplementarnost harmoničnog ansambla.

Sustvaralaštvo

U kontekstu ljubavničkog odnosa izvedbenih teorija i suvremenog teatra zanimljivo je opisati i jedno integriranje drugog medija u kazalište. Naime, KUD Izvor iz Generalskog Stola započeo je svoju predstavu Stari svadbeni običaji našega kraja polusatnim filmom (u osnovi videoradom) na čiji se sadržaj vezala kasnija izvedba. No ova teorijski neosviještena odluka o normativnom prekršaju (koji nije više nov, ali se još ne viđa često na hrvatskim scenama) ipak nije bitna zbog implikacija kojima su okovani mnogi izvedbeni umjetnici (pa izgubljeni u dokazivanju i obaranju hipoteza gube snagu komuniciranja). Njezina je, naime, važnost u često zaboravljanom iskonskom umjetničkom postupku – neopterećenom posezanju za onim alatom kojim će se riješiti stvaralački problem (prema objašnjenju ansambla bilo je prekomplicirano prikazati selidbu na sceni). U nastavku, ovaj folklorni čuvar starih običaja – kolaž pjesme, plesa i dramskih fragmenata, potvrdio se kao materijal za proučavanja kazališne antropologije, pozvavši i publiku na sudjelovanje u kolu tradicionalnog drmeža i slavlju uz jelo i piće.

Više je opisanih iskoraka prema suvremenom izvedbenom razmišljanju bilo rezultat kolektivnog procesa stvaranja, vrlo prisutnog u amaterizmu, kojim isti ulazi u svijet suradničkih projekata postdramskog kazališta. Izostajanje apriorne podjele uloga redatelja, izvođača, dramaturga (itd.) ili uvjetno doživljavanje istih na poseban križa pojedinačne kreativne kapacitete ansambla te proizvodi i drugačije kazalište. Stavljanjem na kušnju ovih višestoljetnih zadatosti, projekti skupina poput Ikako – Nikako ili Dramskog studija za mladež GKM-a iz Splita, zračili su tako posebnom dosjetljivošću, asocijativnošću, individualnošću i u konačnici skladom upisujući i kolektivno kreiranje u slobode amaterizma. Predstava Tajni jezik mladih Splićana (redatelj je Goran Golovko), ocrtala je, primjerice, u tom dinamičnom duhu niz ironičnih krokija svijeta ozbiljnih tinejdžerskih problema, negativnog natjecateljstva i stvarnih detalja iz života samih sudionika progovorivši karikirano i izvještačeno, ali i stvarnim urbanim slengom izvođača. Primjer je i odličan šlagvort za napomenu o bogatstvu jezika amaterske scene koja standardu ravnopravno pridružuje dijalekte i žargone.

Izolacija

Ostavljajući po strani detaljniju karakterizaciju amaterizma, s ovih nekoliko primjera može se tek skicirati njegova sklonost stvaranju vlastitih izražajnih sustava, procesa ili momenata. Ta endemska osobina trebala bi potaknuti sve osim marginalizacije ugroženog stvaralačkog područja, no status quo amaterskog teatra (blagoslovljenog impresivnom motiviranošću za rad) jest razvijanje tarzanskih sposobnosti opstanka u kazališnoj džungli, u nedostatku nužne ekonomske podrške i razmjene iskustva s kolegama. Kako bi se izuzetnim trenutcima amaterizma produljio i poboljšao život, nužno je prije svega osvještavanje predrasuda (najčešća je ona o uvjetovanosti kvalitete diplomom odgovarajuće institucije) i traženje pravih informacija (predlažem iz gledališta). Slijedeći princip globalnog razmišljanja i lokalnog djelovanja, s tim volontiranjem u službi izvedbene evolucije moglo bi nas zadesiti čak i brušenje kazališnih standarda i razvoj konkurencije. Brechtovim riječima: više dobrog sporta.