Slobodno kradite – ali platite harač!

Djelatnost Hrvatske gospodarske komore obično nije nešto što bi osobito zanimalo, a kamoli uznemiravalo širu javnost. No, dokument kojeg je ta institucija nedavno potpisala sa ZAMP-om (agencijom Hrvatskog društva skladatelja za zaštitu autorskih muzičkih prava) uzburkao je duhove, a polemika oko njega ne jenjava. Dokument o kojem je riječ nosi običnom smrtniku ne posve razumljiv naziv Sporazum o osnovnim načelim i uvjetima za ostvarivanje prava na naknadu za reproduciranje autorskog djela za privatno ili drugo vlastito korištenje. Prevedeno na nešto jasniji jezik, riječ je o propisu koji određuje da se na sve prazne nosače zvuka, slike ili teksta, kao i na uređaje za tonski i vizualno snimanje (dakle, CD-e, DVD-e, memorijske kartice, USB stickove, računala, kamere i slično) pri kupovini plaća namet kojim se financira “nadoknada” autorima zakinutima zbog neovlaštenog kopiranja njihovih djela. U svjetskoj praksi to je ono što se naziva blank tape levy (“porez na praznu vrpcu”), a postoji već dulje vrijeme u nizu zapadnih zemalja. Oko ovog dokumenta zainteresirane su se strane odmah podijelile – neki autori (ne svi) ga prihvaćaju s oduševljenjem, dok su ga IT zajednica (proizvođači i uvoznici praznih medija), ali i pobornici slobodnog sofvera i slobodne razmjene informacija dočekali na nož.

Kulturni namet?

Što je, dakle, proklamirana svrha ovog dokumenta? Njegovi predlagači i donositelji ispravno konstatiraju da se na prazne medije vrlo često neovlašteno kopiraju, a potom i distribuiraju autorska audiovizualna djela (prvenstveno glazba i filmovi). Jednako ispravno konstatira se i da zakonski propisi koji bi trebali spriječiti i/ili sankcionirati takvo kršenje autorskih prava u praksi ne funkcionira. Blank tape levy stoga bi imao služiti kao “pravedna naknada” na taj način oštećenim autorima.

Među pobornicima ovog sporazuma dosad je najglasnije istupio predsjednik Hrvatskog društva filmskih radnika Hrvoje Hribar, nazivajući inicijativu protivnika sporazuma - “magarećom peticijom”. Namet o kojem je ovdje riječ on naziva “prvim kulturnim nametom koji su umjetnici u nas uspjeli nametnuti profitu”, i to “boreći se protiv proameričkog lobija”. Kaže Hribar i da je “namet na nosače slike i zvuka prva stvarna antikolonijalna odredba donesena u Hrvatskoj”, te da je stoga “prirodno da toliko smeta korporacijama i diplomatskom osoblju gospodina Busha”. Hribar, međutim, kao da previđa jednu “sitnu” pojedinost – blank tape levy postoji već odavno i u sâmim Sjedinjenim Američkim Državama.

S druge strane, protivnici ovog nameta uglavnom su oni koji i inače već pušu na hladno kad je riječ o bilo čemu što ima veze sa ZAMP-om – i kad treba, i kad ne treba. Jer, činjenica je da ZAMP često vrlo proizvoljno određuje visinu nameta za, primjerice, puštanje glazbe na radijskim postajama ili u ugostiteljskim objektima, kao i paušal koji se plaća za različite koncerte. No, koliko god ti nameti bili nepopularni, kritiziranje sâmog njihovog postojanja zapravo je pucanj u prazno. Jer, autori imaju pravo dobiti naknadu za izvođenje svojih djela, i nepoštivanje toga nepoštivanje je i elementarnih civilizacijskih normi o intelektualnom vlasništvu.

Pravedna namjera i nepravična realizacija

Ovaj najnoviji namet (koji su njegovi protivnici već prozvali haračem), međutim, otvara neka ista, ali i neka nova pitanja. Za početak, njegova visina uistinu jest problematična (o retrogradnoj primjeni na prošlu godinu da i ne govorimo). Naime, u prijelaznom razdoblju, koje bi trebalo završiti koncem 2009. postupno će se uvoditi sve više i više tarife, koje će u konačnici dovesti do toga da će se, primjerice, za memorijske kartice do 5 GB plaćati namet od čak 32 kune. A to, s obzirom na trend stalnog pada cijena informatičke opreme, znači da bi u jednom trenutku namet mogao postati gotovo jednak, ako ne i veći od osnovne cijene proizvoda na koji se odnosi.

Drugi problem jest i distribucija iz tog nameta prikupljenih sredstava – a nije riječ o nekoj bezazlenoj sumi, nego o, prema sadašnjim procjenama, oko tri milijuna kuna godišne. Jedno je što, barem zasad, kriteriji raspodjele tih sredstava “oštećenim” autorima nisu poznati javnosti. No, još više zabrinjavaju dvostruki kriteriji, prema kojima se, kako sada stvari stoje, jednu skupinu autora (glazbene i filmske) smatra vrijednima “obeštećenja”, a druge (primjerice, pisce) ne – iako se, naravno, i njihova djela neovlašteno kopiraju putem spornih medija.

Naposljetku, pak, dolazimo do ključnog problema novog ZAMP-ovog najnovijeg nameta. Jer, njegova namjera jest pravedna (nadoknaditi štetu oštećenim autorima), iako, kao što je upravo pokazano, njegova primjena nije, a vjerojatno niti ne može biti pravična. K tome, taj namet plaćaju svi koji koriste prazne medije, a ne samo oni koji ih zloupotrebljavaju. A to, u prijevodu, znači da se sve korisnike praznih medija a priori smatra kršiteljima zakona, kojima, dakle, treba naplatiti kaznu. Takvim pristupom ilegalno se kršenje autorskih prava uopće neće spriječiti, nego, zapravo, samo potaknuti. Naime, ako nam je već naplaćen namet za nešto što još nismo učinili, teško da ćemo osjetiti ikakvo grizodušje ako to nešto, nakon plaćanja nameta, stvarno i učinimo.