Slomi, sruši, sprži

Ralph Pomeroy

Ugao

Murjak naliježe na motorkotač budno

Oslonjen na nogu poput kakve kožnate rode.

Pogled me njegov optužuje za skitnju.

Oči mu vidim kruže poput ribe.

U zelenoj dubini zelenih naočala.

Lažno je opušten. Znam.

Lažno sam opušten. I on to zna.

Oklopljeni rukavicama njegovi prsti

Pružaju se i stežu, bride od želje da štogod mijenjaju.

Kao da je on neprijatelj moj ili smrt moja,

Samo stojim i gledam.

Pljunem žvakaću koja je izgubila okus.

Puknem novu cigaretu van –

U tome je hrabrost moja.

Sve je neprimjetno:

Kako prebacujem težinu,

Kako on škripi u svom sedlu.

Promet je rijedak no teče.

Sunce me okruži, između nas podijeli ulicu.

Njegova je kaciga bjelja u sjeni.

Nalik areni kakva je, kažu, pred borbu s bikovima.

Ne mogu uzmaknuti. Tu sam.

Sve me drži u mjestu.

U opasnosti sam da nestanem u osunčanoj prašini.

Peku se levisice moje i znoji se majica moja.

Peku me oči od cigarete.

Ali ne mogu je baciti.

Tko ga stvori mojim neprijateljem?

Princ kuliranja. Kralj straha.

Zašto ja ovdje naslonjen čekam?

Zašto on ovdje dangubeći gleda?

Sunčeva svjetlost postajem.

Gori mi kosa. Čizme se tope kao smola.

Prikovan sam na čisti zrak.

Prolomilo se nešto iznenada,

I on odjuri, brzinom onoga koji stremi,

Uživljen u svoju moć; gleda me kako ga gledam.

Prepjevali Vivijana Radman i Simo Mraović

itez, samuraj, kauboj, matador: policajac motorist zaustavljen pred semaforom na uglu čini da pred pjesnikovim očima prolete arhetipovi junačke muškosti. Je li taj napeti prizor uličnog kazališta nastao prema stvarnom događaju? Bez obzira na podrijetlo, pjesma postoji za sebe. Mjesto radnje je vjerojatno San Francisco u kojem je Ralph Pomeroy, započevši karijeru kao slikar, živio u vrijeme beat naraštaja. Ono što ovu pjesmu čini pjesmom, a ne, primjerice, pismom ili pripovijetkom jest njezina čvrsta, ritualna struktura i ritam bajanja. Stil je halucinatorni realizam u kojem se prepliću konkretni opisi i proročanska otkrivenja onog što oči ne vide.

Pod bijelom kacigom i u visokim kožnim čizmama, nedokučivi policajac koji pjesnika pogledom zadržava u mjestu vjerojatno je pripadnik elitne kalifornijske cestovne patrole, u to vrijeme poznate po crnim kožnim jaknama, njihovu zaštitnom znaku. Pjesma je napisana prije Stonewalla: do nemira u Stonewall Innu u New Yorku 1969. iz kojih je izrastao pokret za prava homoseksualaca, policija je u dijelovima grada u kojima su se homoseksualci okupljali, često i proizvoljno na njima provodila općinske odredbe protiv skitnje donesene da bi se stalo na kraj prostituciji i prosjačenju. Tu je nedvosmisleno riječ o “skitnji” koja se kažnjavala na razne načine, počevši od jednostavnog i ponižavajućeg “marš odavde”, do masovnijih čistki uz pomoć crne marice (3).

Priča je već započela. Oslonjen o svoj motorkotač, policajac vreba pjesnika koji je zastao na sunčanoj strani ulice možda samo da bi zapalio cigaretu. (Kako ga sunce “okružuje”, vjerojatno se naslonio na stup ulične rasvjete; 19, 30.) Najprije uznemiren, a potom i paranoičan, pjesnik osjeća da ga murjakov optužujući pogled prikiva za tlo. Postavši odjednom onaj kojemu se sudi, on mora prizvati i zadnju mrvu snage kako bi se odupro neočekivanoj poplavi krivnje i srama. Unatoč vozilima koja povremeno prolaze, ulica se čini praznom poput pustinje. Dva su muškarca nalik vitezovima kojima su se usred šume ukrstili putovi (murjakovi su prsti “oklopljeni”) ili revolverašima sučeljenim pred obračun u filmu Točno u podne (murjak “škripi u svom sedlu”, tlo je “osunčana prašina”; 8, 17, 24). Ali oružje se ne povlači; to je iskušavanje volje, borba očima.

Policajac, “kralj straha”, živa je sila zakona, i sudac i onaj koji zakon provodi utjelovljujući hladni autoritet (29). Tomu unatoč, on je, kao i kentaur, napola životinja. Mutna zelena dubina njegove svevideće zelene naočale čini uznemirujuće izvanzemaljskim ili amfibijskim (5). Njegove oči “ribe” i noga “kožnata roda” podsjećaju na životinjske ambleme sa samurajskih oklopa (4,2). Nemirno se pretvarajući iz pandži u šaku, njegovi gušteru nalik prsti “pružaju se i stežu, bride od želje da štogod mijenjaju”: kako ga Pomeroy opisuje, muški poriv da se uđe u sukob i dominira, nagonski je i stoga amoralan (9). Preobrazivši tu nijemu razmjenu u jezik – pjesmu koju čitamo – pjesnička će ruka izvojevati premoć.

Sukob je turnir maski. Pjesnikova je poza ona “princa kuliranja” – tip mladog buntovnika kakve su predstavljali Marlon Brando i James Dean (29). Ali “lažno sam opušten”, što otkrivaju njegove oči bolne od dima cigarete (7, 26). Nije baš tako čvrst. Ali i murjak igra ulogu: “Lažno je opušten” (6). Potpomognut službenim regalijama, murjak se stopio s funkcijom; samo se u podmorskom treperenju njegovih očiju može nazrijeti dvojba. Združen sa svojom mašinom, posjeduje neku robotsku nemilosrdnost ratnika konjanika poput kakvog plaćenika ili konkvistadora željezno čvrste čeljusti.

Vrijeme se zaustavlja. Pjesnik tvrdoglavo brani svoj komadić pločnika. “Ne mogu uzmaknuti. Tu sam” (22). Pjesnik prolazi egzistencijalnu krizu; murjakov prijezir gotovo da mu može poništiti postojanje.”U opasnosti sam da nestanem”: njegov identitet postaje propustan, iščezava, jedva ga na okupu drže uzavrele traperice i vlažna majica kroz koju se znoji kao kroz drugu kožu (24-25). “Hrabrost” iskazuje preciznim govorom tijela – neotesanim pljuvanjem žvakaće gume (koja je “izgubila okus” u njegovim suhim, nervoznim ustima), (tipično muškim) izbacivanjem nove cigarete iz kutije udarcem prsta i prebacivanjem težine na drugu nogu kako bi se bolje ukopao (12-16). Od tog stanja nametnute pasivnosti skoro da gubi svijest. “Prikovan na čisti zrak”, osjeća se razapetim, proboden murjakovim pogledom koji ga razdire (34).

“Sunčeva svjetlost postajem./Gori mi kosa. Čizme se tope kao smola”: zapeo u mjestu, topeći se poput Ikara, gubi obličje i spol (32-33). Metafora vrelih čizama koje se tope poput katrana priziva obrise paklenoga grada od uzavrela asfalta, Sodomu u plamenu.

Pokušavajući jedan drugog pročitati, protivnici su fizički zarobljeni u električnoj jasnovidnosti, njihovu mržnju nije moguće razlučiti od privlačnosti.

Hoće li se razdvojiti ili spojiti? “Uživljen u svoju moć” murjak se povlači, poštedio je svoju žrtvu (37). (“I on odjuri, brzinom onoga koji stremi”, moguće je da je onaj koji stremi zapravo tiskarska pogreška, umjesto koje je trebalo stajati vrana; 36.) Tu je ovlaš dodirnuto božansko: bog-roda svoj plijen ispušta u brzace ulice kao žabu. Murjak kao ptica grabežljivica podsjeća na Yeatesovog Zeusa kao labuda koji žrtvu pregazi i pobjegne ili na orla koji otima ljupkog Ganimeda. No ovdje pljačkaš svoj plijen, mladića, hirovito napušta.

“Ugao” je drama muškog vezivanja – ili, točnije, neuspjeha tog vezivanja. Nedokučivi murjak stapa se sa suzdržanim ocem koji negoduje. (Druga Pomeroyeva pjesma Odavde do Illinoisa pripovijeda o nesporazumima radi kojih je propustio očev sprovod na drugom kraju zemlje.) Upravo je na uglu, ili raskrižju, Edip susreo i ubio oca kojeg nije poznavao. Murjakova kaciga kao “arena za borbu s bikovima” sugerira očev nepristupačni um, samopouzdanu muškost usred emocionalne suše (21). Ali tko je matador, a tko bik? Pjesniku život prolijeće pred očima (prikovanost se odnosi i na neuroze; 34). On prepoznaje ranjivost i nerazrješivu varavost muškosti. Murjak kao očinska figura pjesnikov je superego koji prati njegov lutalački id. Mrtva točka u kojoj su se zatekli podsjeća na odnos još jednog princa i kralja – Hamleta i oklopljenog duha njegova oca koji sina kori zbog kolebanja. Pomeroyeva je pjesma sva u oklijevanju. Je li murjakova neizrečena optužba za “skitnju” preostatak nezadovoljstva Pomeroyeva oca sinovljevom navodno ispraznom i nemuževnom umjetničkom karijerom ?

Murjak odjeven u kožu također je i smućujuća materijalizacija fantazije: muškarac u uniformi idealizacija je stereotipa homoseksualne kulture od satira jurišnika Toma Finlanda do likova policajaca, motorista i vojnika iz Village Peoplea, pop grupe iz sedamdesetih čija je himna bila Macho Men. “Neprijatelj moj ili smrt moja”, Pomeroyev murjak zamamno je prijeteći poput paklenih anđela u filmu Orphee (1949.) Jeana Cocteaua, u kojem su motoristi koji iz zasjede nasrću na pjesnika zapravo glasnici smrti (10). I ova pjesma kao i Dragi Georgea Herberta parodira mehaniku seksa: na početku ovješena “naliježe”, potom je ukrućuje pjesnikovo nastojanje da ju podigne i održi – njegov stav, njegova odlučnost, njegova zabranjena žudnja kao kičma pripovijedanja (1). Murjak “dangubi”, oteže, prije nego eksplodira kao raketa na promjenu svjetla na semaforu (31). Obrazac je mlohavost do ejakulacije, uzbuđenje izazvano voajerizmom (“gleda me kako ga gledam”, 37). Buka, poput grmljavine (Prolomilo se nešto iznenada), oslobađa ili otpušta murjakove vlastite nejasne porive (35).

Napisana u sadašnjem vremenu, pjesma je metodično intenzivna poput S&M scenarija, ona seksualno nadražuje. Murjakovu ruku stisnutu oko ručice gasa, može se, primjerice, tumačiti kao kastrirajuće milovanje. Pomeroy otkriva iracionalne energije koje kipte ispod budne svijesti: “Nezamjetno je sve” (15). Njegov ples zastrašivanja i prkošenja pokazuje kako ljudi mogu biti surovi jedni prema drugima. “Tko ga stvori mojim neprijateljem?”: osjeća se dirljiva žudnja za pomirenjem i uzajamnim oprostom (28). Ali završava prekidom spoja. Čitava se epizoda odvija u manje od minute. Ili je sve tek san? Murjak je muška muza, i to ne blaga njegovateljica, nego protivnik koji sputava i jača. On hrani stvaralački duh, a potom iščezava u drugi svijet.

S engleskoga prevela Vivijana Radman