21.4.2005.

Gordan Duhaček  

Slon/Elephant

tema broja

Što uraditi kad se u sobi nađe slon?

Prvo ćemo ga pokušati otjerati, na neki način ukloniti, ali u pitanju je slon, a oni su veliki i teški. Ljudi im ne mogu ništa.

Kada se pomirimo s činjenicom da u sobi imamo slona, onda ćemo pokušati organizirati život oko njega, praviti se kako ga ne primjećujemo. Poslije nekog vremena ćemo se toliko naviknuti da će nam se činiti kako slona uopće nema. Da je sve u redu.

Ali jednog dana slon će se ritnuti, podivljati i uništiti sve naše dragocjenosti. Onda će se opet smiriti, te će nam se činiti kako i dalje možemo živjeti zajedno u miru. Zapitat ćemo se što smo učinili da iznerviramo slona, tko je kriv. Smislit ćemo lagane odgovore na teška pitanja, ne želeći shvatiti kako smo mi pravi krivci. Dopustili smo slonu da bude tamo gdje mu nije mjesto. Čak štoviše, mi smo stvorili slona i ne znamo što nam je činiti kada se okrene protiv nas.

Slon Gusa Van Santa, zasluženi dobitnik Zlatne palme 2003., prikazuje traumatični trenutak kada slon podivlja. Iznenađujući za sve, a strahovito neizbježan i jasno predvidljiv. U filmu, dakle, vidimo jedan običan dan u životu jedne obične sveameričke srednje škole, koji završava krvoprolićem.

Van Santov film očito je inspiriran masakrom u Littletonu, Colorado, iz 1999., kada su dva učenika, Eric Harris i Brian Klebold, naoružani do zuba, ušli u srednju školu Columbine i nasumično ubili dvanaest ljudi, a brojne ranili.

Amerika je bila u kolektivnom šoku, no mogući kandidati za javni linč su brzo pronađeni: Marilyn Manson, nasilni filmovi i kompjutorske igrice. Malograđani su se time umirili, jer sad su imali u koga uperiti kažiprst.

Stvar, naravno, nije tako jednostavna, što je pokazao čak i uvijek površni Michael Moore u svom Oscarom nagrađenom dokumentarcu Ludi za oružjem, ostavljajući nas bez konačnog odgovora. Ali s dosta zanimljivih, iako često nategnutih, pretpostavki.

Moore je za najvjerojatnijeg krivca proglasio američki tipičnu kulturu straha, potpomognutu osjećajem ugroženosti, koji su proizveli mediji sa svojom fiksacijom na izvještavanje o nasilju.

Van Sant istoj tematici pristupa induktivno, ograničavajući se prostorno i vremenski, no Slon je film koji ipak vrvi informacijama.

Dok kamera prati učenike kako hodaju beskrajno zavijenim školskim hodnicima, mi saznajemo njihov položaj u školskoj hijerarhiji, odnose koje imaju s kolegama i primjećujemo rutinsku nezainteresiranost s kojom ih promatraju profesori. Stiliziranost fotografije, začinjena i povremenim slow motionima, jedan je od elemenata što nas dovodi do realnosti. Direktor fotografije Harris Savides svoj tehnički tour-de-force provodi zbog obogaćivanja priče i stvaranja pamtljive atmosfere, iako se ponekad teško ne oduševiti savršeno dizajniranim višeminutnim kadrovima.

Nasuprot kompliciranoj tehničkoj izvedbi, stoji nekoliko jednostavnih, svakodnevnih priča. John kasni u školu, jer se mora brinuti o ocu-alkoholičaru, Elias bezbrižno razvija fotografije za svoj portfolio, Michelle pokušava ignorirati dobacivanja tzv. popularnih djevojaka, Acadia ide na sastanak Gay-Straight Alliance, Nathan i Carrie dogovaraju večernji izlazak, itd.

Van Sant je za likove tinejdžera uzeo naturščike iz Portlanda, Oregon, gdje je i smještena radnja filma i tako osigurao Slonu nezamjenjivu notu autentičnosti. Otpisati glumačku ekipu, jer navodno ionako glume sami sebe, bila bi neoprostiva pogreška: Slon ne bi mogao funkcionirati bez njihove suzdržane, a istovremeno naturalističke glume.

John (likovi u filmu nose imena glumaca koji ih igraju) se na početku čini kao onaj koji bi mogao posegnuti za ubijanjem. On je sa šesnaest godina primoran preuzeti roditeljsku ulogu, ne samo za sebe, nego i za alkoholom uništenog oca. Kada zbog toga zakasni u školu, profesor ga, bez pitanja za razloge, kažnjava. Ali John nas konstantno iznenađuje. On je jedini lik koji otvoreno izražava svoje emocije i jedini koji unaprijed shvati što se događa, te pokuša spriječiti ljude da ulaze u školu. Interpretacija plavokosog, anđeoskog Johna Robinsona je istovremeno impulzivna i smirena, prirodna i maniristična, baš kao i ponašanje svakog tinejdžera.

Johnov antipod je Alex, pametniji od dvojice ubojica, koji stoički podnosi kad ga ponižavaju sportaši. Van Sant to prikazuje samo u jednoj sceni, ali nam je jasno da se to redovito odigrava već tri godine. To je i jedina scena u Slonu koja se događa u učionici, sugerirajući nam kako se zlostavljanje učenika događa pred očima profesora.

Alex, za razliku od svog partnera u zločinu Erica, jasno shvaća nečovječnost njihovog čina, ali to mu se čini jedinim ispravnim odgovorom na svakodnevnu nečovječnost kolega, roditelja i profesora.

Slon je nešto što se može dogoditi svugdje na svijetu, no neki detalji su nezamjenjivo američki: Alex i Eric oružje naručuju putem Interneta, a FedEx im ga isporučuje na kućni prag. Dostavljač od njih samo zahtjeva potpis i poručuje im dobar dan. To što je upravo dvojici tinejdžera predao u ruke automatske puške ga ne uznemiruje, jer i on je jedan od onih koji samo rade svoj posao.

Van Santa ne zanimaju suho posloženi sociološki uzroci; njegov pristup je duboko ljudski, te zato u filmu paradira uobičajenim stereotipima kako bi razotkrio njihovu apsurdnost. Alex i Eric gledaju dokumentarac o nacistima, s tim da Eric uopće ne prepoznaje Hitlera, igraju videopucačinu, poljube se pod tušem, no jasno je kako nisu u pitanju gay nazis, kako to voli plakatirati američka kršćansko-fundamentalistička desnica. Nego suprotno, jer sve to može značiti mnogo toga.

Van Sant naslućuje kako su Alex i Eric dva otuđena mladića, koji su potonuli zahvaljujući društvenoj ravnodušnosti i hipokriziji. Oni su dio svijeta, u kojem su Nathanovi touchdowni više vrijedni od Alexove Mondschein-sonate, u kojem se ljudi već u srednjoj školi, dijele na manje i više vrijedne, manje i više važne.

Utjecaji Kubricka i Altmana su očiti, ali uklopljeni u estetiku Gusa Van Santa. Neizbježni su smireni kadrovi oblačnog neba, Van Santov trademark još od My Own Private Idaho iz 1991. Nasuprot tome, imamo duge kadrove, snimljene Steadycamom, koju je Kubrick proslavio u Isijavanju, lutanja po hodnicima, što stvara atmosferu jeze i bolnog iščekivanja neizbježnog masakra, kao u filmu strave i užasa. Od Altmana Van Sant preuzima mozaičnu strukturu i mnoštvo karaktera, kao i preklapajuće dijaloge, tako da često čujemo samo fragmente razgovora, koji nam približavaju atmosferu ravnodušja i površnosti. Ono što Van Santa odvaja od dvojice starih majstora je toplina, koju pokazuje prema likovima, za razliku od cerebralnog Kubricka i ciničnog Altmana.

Likove u Elephantu koji odbijaju podržavati status quo, kao Alex i Eric ili John, većina percipira kao losere, a in su tri bulimičarke koje nakon doslovno dva zalogaja idu povraćati, ili Nathan, koji na vijest o mogućoj trudnoći svoje djevojke počinje pričati o organiziranju partyja.

Alex svojim nasilnim činom amoralnost svakodnevice dovodi do ekstrema, ali ne shvaća da se tako ne bori protiv slona, nego ga samo još više podržava. Njegov čin bit će kooptiran od društva, kao još jedan razlog za više represije, a manje slobode, za više kontrole, a manje razumijevanja.

John je jedini koji život sa slonom pokušava učiniti podnošljivim. On je, bez obzira na osobnu tragediju, pristojan i obziran, bori se običnom, a tako neobičnom i rijetkom dobrotom, kako bi svijet oko sebe učinio malo humanijim.

Ni Alex ni John ne uspijevaju. Slon je još u sobi.

Može li ga netko maknuti?