Noga filologa - Slova koja ne znamo pročitati

D Noga filologa

Slova koja ne znamo pročitati

“Dobra moja máme! Ne znam hoću li joj moći ispuniti tu želju. Želje su uvijek u međusobnom ratu i svaka od njih stoga teži za stanjem primirja, za onim trenucima života u kojima se onaj čije je srce poprište te borbe nastoji oteti udarcima, postići reintegraciju i zaklon kao zaštitu od nestabilnosti svakog osobnog položaja.”

Nagrada Vladimir Nazor bila je povod publicistima da ponovo progovore o knjizi koja je među nama još od prošle godine; to je Skroviti vrt: Dnevnik Cvijete Zuzorić, plemkinje dubrovačke Luke Paljetka (Profil international, 2004.). O toj je knjizi i Zarez u prošlom broju donio jednu čitalačko-pjesničku refleksiju. No čini mi se da Skroviti vrt nudi prostor – i građu! – za više postila i popratnica. Uključujući i one s druge strane barikade koja dijeli znanost od umjetnosti.

Wie es eigentlich gewesen

Dnevnik koji je Cvijeta Zuzorić, “muza mnogih pjesnika” (i hrvatskih / dubrovačkih i talijanskih, i Torquata Tassa i Dominka Zlatarića), te “simbol renesansne ljepote” pisala od 1567. do 1648. – tijekom 81 godine, od svoje petnaeste pa do svoje devedeset šeste – jest, naime, fikcija. Izmišljaj, vizija, maštarija Luke Paljetka. To nije povijesni dokument – to nije povijest “wie es eigentlich gewesen”, “kakva je zaista bila”, ona povijest od koje za život zarađuju historičari i filolozi; to je, štoviše, njezin antipod.

Eh, kad bi stvari bile tako jednostavne.

Za početak, čim prelistate knjigu uočit ćete da Luko Paljetak zapravo ne piše dnevnik Cvijete Zuzorić. On piše znanstveno izdanje dnevnika Cvijete Zuzorić. Knjiga počinje bilješkom priređivača o tome gdje je pronađen rukopis, kako izgleda, što sadrži (posljednja rečenica bilješke savršen je pastiš iritantnih znanstvenih understatement fraziranja: “Vjerujem da će ovo neobično otkriće baciti više svjetla na lik najzagonetnije i najprimamljivije žene našega podneblja, pogotovo stoga što dnevnik sadržava i nekoliko njezinih, vjerujemo, izvornih pjesama: jedan sonet na talijanskom, tri-četiri pjesme na hrvatskom jeziku i početak triju skladbi”). Sam je tekst dnevnika opremljen fusnotama i ritmički ispresijecan upozorenjima što zapravo piše u izvornom rukopisu – mi se, znači, igramo da čitamo hrvatski prijevod talijanskog izvornika.

Akademikov gambit

Ovakav je pripovjedački gambit, dakako, star koliko i sam roman kao književna vrsta. Roman je prvobitno historia, izvještaj o nekom “stvarnom” doživljaju – i mnogo truda ulaže u izmišljanje jamstava te stvarnosti. Roman koji je samorazumljiv – roman u kojem ne treba biti motivirano “kako to pripovjedač zna” – konvencija je novijeg datuma. S druge strane, snaga je te konvencije golema; čitalački ukusi i navike promijenili su se do te mjera da nam trud koji stariji romanopisci ulažu u motiviranje pripovijedanja – izmišljanje kazivača i prigode u kojoj se priča kazuje, okolnosti pronalaženja pisama i dnevnika, priče unutar priča unutar priča – izgleda sasvim suvišan, čak nam je sve to skupa smiješno.

Međutim, možda paradoksalno, upravo zato što se čitajući roman i ne pitamo “kako to pripovjedač zna”, motivacija postaje strahovit pripovjedački adut i može nam skroz izmaknuti tlo ispod nogu. Samo neka se pripovijest predstavi kao dokument.

Luku Paljetka (ne samo pisca, već i redovitog člana HAZU-a) od totalne “mistifikacije” (kako bi rekli u Matoševo doba) dijeli samo okolnost da Skroviti vrt nije opremljen spartanski neprivlačno poput uobičajenog znanstvenog izdanja, i da je, umjesto u Akademijinu nizu “Stari pisci hrvatski”, objavljen u biblioteci “Velimir Visković bira za vas”. Čak i usprkos tome, dok čitam detalje o lokaciji i signaturi firentinskog rukopisnog kodeksa kojeg bi dio trebao biti dnevnik Cvijete Zuzorić, i protiv svoje volje mislim “A možda ipak...?” A možda taj rukopis ipak postoji? Tu sam tako poput Pavlovljeva psa. Godinama utuvljivan refleks tjera me da, zbog odgovarajućih podražaja, slinim na stvarnost čak i onda kad dobro znam da čitam djelo mašte. Tolik je među znanstvenicima autoritet znanstvenog opisa. (Stoga se ne treba čuditi jednom teatrologu koji je pred nekoliko godina za knjigu koju je sam napisao pomislio da je pravo izgubljeno djelo Marina Držića.)

Stvarnost dopušta vremenu kretanje u dvostrukim smjerovima

No, ovime smo tek zagrebli po površini. Ma koliko efektna i uočljiva bila, znanstvena stilizacija Skrovitog vrta samo je popratna vrijednost, fjoritura Paljetkova susreta s prošlošću. Temeljni je historijski problem ovdje integralan dio “mesa” teksta. Riječ je o njegovoj nerazumljivosti, ili možda nedokučivosti; o vrtoglavim “filozofskim” pasažima koji su interpunkcija standardnom pripovijedanju, uobičajenom i razgovijetnom toku radnje, ovako: “Nada mnom se ustalila neka čvrsta sadašnjost koja od mene odmiče sve ostale oblike prisutnog vremena i tako neprestano ostajem otvorena za svaki nemogući oblik događanja. Kao na starim slikama, iza mene sada stoji zlatna pozadina, ne dopuštajući svojom plošnošću bilo kakvu obliku isplanirano kretanje u dubinu, u prošlost. Preda mnom je samo hic et nunc, poput one pjene koja se polako, klizeći nam s tijela, dok smo se kupali, pretvarala u nešto neopterećeno tijelom, premještajući i nas tamo, baš zato što je tu, zapravo, stvarna želja i srh.”

Ili: “Opet se s kupijerte čuje onaj mačak. Kao da je veljača. A nije. Svako je doba doba za ljubav, za ljude i za životinje. Kada životinje žude nešto, njihova se požuda također može nazvati ljubavlju, jer ih na to navodi ono neko zajedničko dobro. Međutim, budući da životinje, po svemu sudeći, kao i onaj mačak gore na krovu, téže nekom svom pojedinačnom dobru, taj njihov osjećaj valja ipak nazvati požudom zato što u tome, valjda, nema ničega osim, kako to dokazuje Eudoks, pojedinačnog užitka tijela.”

Ili: “Na sreću, uvijek postoji nešto što bi se moglo nazvati dodatak stvarnosti otkuda je moguće promatrati vrijeme, uzimajući iz njega sve neupotrijebljene dijelove da bi se od njih mogla sklopiti sasvim nova cjelina, koju je onda lako navesti da se ponaša kao bilo što, odnosno kao potpuno reorganizirana zbilja.”

Maska koja povezuje i odvaja

Što je ovo? Poezija onkraj ritma i slika? Filozofija onkraj logike i sustava? Prikriveni citat nekog renesansnog dijaloga ili anakronično, nadrealistično, automatsko pisanje?

Ako mene pitate – ovakvi su nerazumljivi, ili izluđujuće polurazumljivi, pasaži bitan doprinos Luke Paljetka ne samo tehnici povijesno-biografskog romana nego i spoznavanju prošlosti općenito. Ovo je naše dodirivanje točaka i poljâ u kojima nam je prošlost tuđa.

S mnogo su strana ljudi prošlosti isti kao mi današnji. Bol, užitak, ljubav, seks, moć, bogatstvo, siromaštvo, bijes, odrastanje, starost, smrt, politika, priroda, grad – temeljni je koordinatni sustav oko 1600. identičan onome oko 2000, kao i onome oko 200., ili 200. prije nove ere. Nadalje, jedan život iz prošlosti Evrope – dapače, južne Evrope, s obala Jadranskog mora – još nam je bliži: dijelimo ne samo generalije ljudskog postojanja, nego i prostor, tradicije, civilizaciju. Napokon, život jedne hrvatske Dubrovčanke – mada u hrvatskom Dubrovniku provela tek 13 godina, između svoje osamnaeste i trideset prve – ta to smo Mi! Što bi tu moglo biti tuđe?

Pa eto – mnogo toga. Misaonog eksperimenta radi, dignite pogled, promotrite uokolo i pobrojite sve oko vas što u svijetu Cvijete Zuzorić nije postojalo. Znate ono: kompjutori, mobiteli, televizija, električna energija i motori s unutarnjim izgaranjem, rendgen i ultrazvuk, PET flaše i najlonske vrećice, kineske tenisice, prednapregnuti beton, neboderi, nektarine... Onda pobrojite sve što je i u Cvijetinu svijetu možda nosilo isto ime, ali nije označavalo istu stvar: vino (koje nije industrijski proizvod), šminka (koja se ne čuva u plastičnim kutijicama), igračke (koje nisu uvoz iz Kine), knjige (koje se ne mogu kupiti na kiosku i u samoposluživanju), zahodi, škole, kontracepcija, trgovina, bankarstvo...

A sad pokušajte zamisliti kako se taj miks različitog i istog, te pseudo-istog (i, vjerojatno, pseudo-različitog) odražavao – kako je oblikovao – ljudsku nutrinu, pogotovo nutrinu osobe koja bi bila izuzetna – neprilagođena – u bilo kojem vremenu i na bilo kojem mjestu (“U ovom gradu žena ne smije imati tijelo. Pogotovo ne tijelo i duh. Ako pokaže da ga ima, to je znak da ju je vrag opsjenio.”).

Ne možete?

Zec i kornjača

U tom grmu i leži zec. Luko Paljetak usuđuje se, ovim nerazumljivim, neuhvatljivim pasažima, gdje se poezija maskira u filozofiju kao što se čitav roman maskira u znanstveno priređeno izdanje, pokazati upravo tu našu nemoć. Podsjetiti koliko bi nam toga ostalo skriveno i da posjedujemo sve pjesme, skladbe, zapise i pisma Cvijete Zuzorić (podsjećajući, ujedno, koliko nam jest skriveno za sve one “velikane nacionalne kulture” čije tekstualne, vizualne i tonske tragove posjedujemo). Podsjetiti da su ljudi prošlosti radili iste stvari kao i mi danas, razmišljajući o njima drukčije – i obratno, da mi i ljudi prošlosti radimo posve drukčije stvari misleći o njima isto – i, napokon, da je i u prošlosti (jednako kao i u sadašnjosti) ono izrecivo, zamislivo i uhvatljivo nerazmrsivo isprepleteno s neizrecivim, nezamislivim, neuhvatljivim.

Aspektu prošlosti koji dotiče Skroviti vrt danas se može približiti samo zec umjetnosti. Neuhvatljivo i neizrecivo dalek su i opasan kraj do kojeg kornjača “znanstvene misli” rijetko stiže; u ironičnom obratu, tapkajući za znanošću-avangardom našeg doba, i sama umjetnost – u najmanju ruku ona “popularna”, poput “historijskih romana” – odviše se često koncentrira na dohvatljive strane prošlosti, olakšavajući nam da zanemarimo one nedohvatljive. Protiv ove struje idu Luko Paljetak, Cvijeta Zuzorić i Skroviti vrt; rezultat je obavezna lektira za svakog tko misli i govori o prošlosti.