Slovenski impresionisti i njihov položaj u lokalnoj povijesti umjetnosti

U povodu devedesete godišnjice osnivanja Narodne galerije, kao središnje galerijske i muzejske ustanove u Sloveniji, kao i prigodom slovenskog predsjedavanja Evropskoj uniji, kustosi te institucije i puno uglednih vanjskih stručnjaka priredili su veliku preglednu izložbu Slovenski impresionisti i njihovo vrijeme (1890 - 1920). Ta monumentalna izložbena produkcija jedan je od najvećih takvih projekata u Sloveniji nakon osamostaljenja, kako po opsegu obrađenoga područja tako i po udjelu u proračunskom kolaču, koji se približava sličnim manifestacijama u zapadnim umjetničkim institucijama. Država Slovenija tako je preko svoje centralne javne ustanove stavila na ogled ono što velik dio stručne i laičke javnosti shvaća kao tzv. nacionalnu umjetnost, s kojom se može poistovjetiti najširi krug i onih krajnje neredovitih potrošača kulturnih dobara. Iz toga proizlazi teza da su ti umjetnici s početka 20. stoljeća postali nekakav mainstream domaće likovne umjetnosti i njezin glavni zaštitni znak. Njihovi motivi otisnuti su bilo na nekadašnjim tolarskim novčanicama, bilo upotrebljeni u posve tržišne svrhe promocije domaćih poduzeća i njihovih proizvoda. Tokom 20. stoljeća u Ljubljani su slovenski impresionisti, Ivan Grohar, Rihard Jakopič, Matija Jama i Matej Sternen, već više puta predstavljani, svaki put u važnim simboličkim prigodama i na obljetnicama – kao što je primjerice otvorenje Moderne galerije, osnovane prije šezdeset godina. Najčešće je predstavljanje tih umjetnika bilo povezano baš s trenutnom političkom i društvenom situacijom ovoga prostora, koji slično kao i na svim ostalim područjima i u kulturnoj produkciji traži svoj nužno potreban identitet. Ovaj put izložba ima za svrhu najšire moguće osvijetliti djelovanje slovenskih impresionista te predstaviti cjelokupan kontekst izabrana tridesetogodišnjeg razdoblja, koje obilježavaju brz ekonomski i tehnološki razvoj, društvenopolitičke promjene i dinamičnost kulturne ponude. U to vrijeme osnovane su i izgrađene mnoge nacionalne ustanove, kao što su Zemaljsko kazalište godine 1892, prvi izložbeni prostor za modernu umjetnost – Jakopičev paviljon, kao i Slovenski univerzitet, Glazbeni konzervatorij (1909) i Narodna galerija (1919). Izložba tako predstavlja glavne kulturno-umjetničke pravce i protagoniste toga vremena, na području likovne umjetnosti, uključujući fotografiju i njena glavnog protagonista Augusta Bertholda. Isto tako pruža se na područja filma, arhitekture i urbanizma te glazbe, koje na muzejski način predstavlja s ključnim djelima i bogatom dokumentacijom. Glavni naglasak, usprkos raširenoj osnovi, ostaje usmjeren baš na četvoricu slikara, koji su pod uplivom izvornog francuskog te posebno njemačkog i austrijskog impresionizma pošli osobenim putem likovnog izražavanja. Izložba se u tom smislu čini možda suviše široko postavljenom da bi mogla u (pre)malene prostore Narodne galerije smjestiti relevantan izbor autora i pojava toga važnog razdoblja.

Reakcija na romantiku

Na području Slovenije kulturni je identitet u zadnjih dvjestotinjak godina u prvom redu obilježila literatura, neposredno povezana s čuvanjem uvijek ugrožena jezika maloga naroda, dok se na području likovnih umjetnosti, sve do druge polovice 19. stoljeća, takva specifična i kondenzirana djelatnost nije afirmirala, jer slovenske zemlje nikada prije toga nisu imale doličniji i napredniji umjetnički centar. Pobude, a često i autori, sve od srednjega vijeka, i nadalje, dolazili su ponajprije iz tuđine. Pogotovo je prva polovica 19. stoljeća značila vidljivo zatišje, nakon prilično živahna razdoblja baroka. To je zatišje konačno i stvarno odlučno prekinuto tek negdje na prijelomu s 20. stoljećem. S nastupom slovenskih impresionista, njihovih prethodnika, suvremenika i nasljednika vrlo je usko povezano i vrijeme ostvarenja utopijske ideje udruženja svih slavenskih, odnosno južnoslavenskih naroda u zajedničku državu, što se konačno i ostvarilo 1918. Impresionizam se u evropskoj umjetnosti razvio kao posljedica društvenog, ekonomskog i kulturnog napretka, koji je zbog industrijske proizvodnje boja slikarima između ostaloga omogućio mobilnost i izlazak iz ateljea, te prvenstveno drugačija htijenja u umjetnosti, odmaknuta od ustaljenih uzora iz prošlosti. Svako veliko razdoblje ili pokret najlakše se i najbrže razvije uz pomoć revolucije, no pokret impresionista u Parizu u tome je nesumnjivo iznimka. Tamo je skupina umjetnika u drugoj polovici 19. stoljeća fundamentalno preinačila kako samu umjetnost tako i cijelu struku. Sve to događalo se kao reakcija na razdoblje romantike, koja je s velikim patosom slavila prošlost, njene slavne događaje i različite mitologije. Impresionisti, počevši od Claudea Maneta, koji vrijedi za njihova neposrednog prethodnika i uzor, okrenuli su se u posve drugom pravcu: s velikom inspiracijom i zanosom uključili su motiviku svakidašnjeg života i ostavili velike idealizirane priče prošlosti. Većinu svojih zamisli posvetili su upravo likovnoj formi, koju su stalno okretali, s njom eksperimentirali i svagda istraživali, dok je sadržajna strana umjetničkih djela bila od drugorazredna značenja. Pokret se na početku 1870-ih razvio u francuskoj prijestolnici, koja je tada vrijedila za nesporno umjetničko središte svijeta. Dojam njihovih slikarskih radova bio je nevjerojatno realan, ostvaren bez ukrasa, prisutni su bili krupni potezi, debeli nanosi boja i nedorađen osjećaj cjeline. Djela impresionista u svome su vremenu većini nenaviknutih konzumenata uzrokovala poteškoće, pa su bila shvaćena kao nekakvi poluuradci. Konceptualna i formalna inspiracija impresionista izvirala je iz prirode, gdje su promjenljive nijanse svjetla davale motivsku podlogu za beskonačne kolorističke studije. Impresionizam i njegove derivacije za samo nekoliko godina s velikim su se zanosom raširili po Evropi i prilično brzo postali institucionaliziran temelj daljeg umjetničkog razvoja. U slovenskim zemljama taj je vjetar zapuhao tradicionalno kasno, pa ipak je i tada naletio na gluhe uši i slijepe oči lokalne javnosti, koja je sa zgroženošću i neodobravanjem probavila prvu umjetničku izložbu 1900, a koja je bila potpuno rastrgana i od kritike. U zemljama Austro-Ugarske u tome se razdoblju afirmirala secesija, koja je isto tako značila odmak od tadašnjeg historicizma te je zahvaćala primarno dizajn i arhitekturu, ali i likovnu umjetnost. Usporedo sa secesijom pojavio se, za današnje vrijeme s velikim vremenskim kašnjenjem od gotovo trideset godina, nastupom četvorice umjetnika, smjer koji je kasnija domaća struka ustoličila kao slovenski impresionizam. Naravno da se Ivan Grohar, Rihard Jakopič, Matija Jama i Matej Sternen jako razlikuju od glavnog prvotnog toka francuskog impresionizma, pa se zato još više okreću uzorima koje su poznavali. A to je bio impresionizam njemačke i austrijske provenijencije, gdje je pokret našao put već puno prije negoli u vječno zakasnjelu i konzervativnu podalpsku zemljicu. Svi su se slikari toga kruga više ili manje redovno školovali kod pedagoga i umjetnika Antona Ažbeta u Münchenu, koji je slovio za vrlo formalno načelna i tehnički odlično potkovana majstora i učitelja, dok je München u tome trenutku vrijedio za živahno umjetničko središte. Tako su od godine 1890. nadalje, u intervalima, toga čovjeka iz pozadine, a ipak jednog od najcjenjenijih slovenskih umjetnika svih vremena, kod kojega se između ostalog školovao i Vasilij Kandinski, posjećivali nadobudni studenti iz Ljubljane i okolice.

Vjesnici modernizma u domaćem prostoru

Mada Ažbet nije djelovao u duhu brzih impresionističkih formalnih istraživanja, svojim je stilom otvorio put domaćim nasljednicima, slično kao Manet svojim pariškim sljedbenicima nekoliko desetljeća ranije. I on je u svome stvaralaštvu težio realizmu, a ipak je u duhu tadašnjeg vremena upotrebljavao čiste boje, nanoseći ih vidljivim potezima jednu na drugu. Spomenuta četiri mlada slikara razvila su vrlo raznolik odnos prema tom guruu. Tako su ga Rihard Jakopič i Matej Sternen redovito posjećivali niz godina, dok je Matija Jama tamo rjeđe boravio te je češće dolazio u stručne sukobe sa svojim učiteljem. Najudaljeniji od toga centra bio je siromašni Ivan Grohar, koji je između četvorice dobio vjerojatno najslabije formalno obrazovanje, iako po mišljenju mnogih stručnjaka baš njegova djela znače vrhunac kratkotrajna razdoblja slovenskoga impresionizma, koje se nekako završilo njegovom preranom smrću.

Među domaćom, tada još sa svih strana sabranom kritikom, u prvim godinama 20. stoljeća pravoga oduševljenja impresionistima nije bilo. Pa baš se ona zaklinjala na starije tradicije te je često bila ideološki opterećena, bilo kršćanstvom bilo nacionalnim idejama. A u svoje vrijeme impresionisti nisu prezentirali ništa od toga dvoga, već su našli svoj sadržajno neopterećen put, u istraživanju formalnih zakonitosti crteža i slike. Najveći debakl doživio je upravo kasnije najopjevaniji među njima, Ivan Grohar. Na izložbu njegovih zaplijenjenih slika, s kojima bi taj boemski umjetnik pokrio dug Slovenskom umjetničkom društvu, mamili su posjetitelje sloganom da se Groharove slike prodaju po najnižim cjenama, na totalnoj rasprodaji. Usprkos uspjehu na njihovoj bečkoj izložbi godine 1904, gdje su se predstavili u uglednoj galeriji Mietke i pobrali velike pohvale tamošnjih kritičara, trenutak za prodor u Ljubljanu tek je slijedio, dok su se tada zbog slaba odaziva ti umjetnici radije predstavljali u inozemstvu. Istom ih je status i bogatstvo novoga umjetničkog gurua Riharda Jakopiča, koji je svoje bogatstvo još osnažio vjenčanjem, dovelo do zaslužene pažnje. U tome kontekstu postavlja se značajno pitanje, kakva bi sudbina zadesila slovenske impresioniste da među njima nije bilo Jakopiča, koji se kasnije iskazao i kao odličan organizator, menadžer, lobist i velik umjetnički autoritet. Godine 1900. Rihard Jakopič organizirao je prvu slovensku umjetničku izložbu, koja je pokrenula kišu negodovanja zbog predstavljanja na području Slovenije novih, ali u međunarodnom prostoru već odavno afirmiranih načela slikarstva. Godine 1904. pomagao je organizirati značajnu, ako već ne i ključnu bečku izložbu, a osim toga proslavio se kao poveznik skupine i ustanovitelj umjetničkog društva Sava 1903, koje je udruživalo nove i napredno misleće umjetnike nove ere. Godine 1907, zajedno s kolegom Matejem Sternenom, osnovao je posebnu slikarsku školu u Ljubljani, a najveći doprinos domaćoj umjetnosti nesumnjivo znači izgradnja umjetničkog paviljona. Godine 1908, naime, vlastitim sredstvima, koja su do kraja gradnje gotovo u potpunosti potrošena, po nacrtima arhitekta Maksa Fabianija dao je postaviti tada prvu i jedinu pozornicu za predstavljanje suvremenih smjernica u umjetnosti u slovenskom prostoru. Slovenski impresionisti, slično kao i njihove francuske kolege trideset godina ranije, postali su prvi vjesnici modernizma u domaćem prostoru. Kao što kaže Tomaž Brejc, autor vjerojatno najbolje i svakako najdetaljnije studije s naslovom Slovenski impresionisti i evropsko slikarstvo, s impresionizmom slikarstvo prestaje biti mehanička umjetnost te se zbog veza s idejom nacionalnog identiteta, s literarnim simbolizmom i psihološkim subjektivizmom jednakopravno smješta uz bok literaturi. Baš su Ivan Cankar i Oton Župančič, glavni predstavnici slovenske literarne moderne, svojim naklonjenim kritikama impresionistima konačno priznali njihovu ulogu u slovenskome kulturnom životu, dok je Rihard Jakopič, kao organizator likovnog života, afirmirao likovnu izložbu kao javnu instituciju, a isto je tako radove prodavao na slobodnom tržištu. Kao što to vrijedi za francuske impresioniste, i njihove su, nazovimo ih tako, slovenske kolege doživjele odbijanje, prišivanje porugljivih nadimaka i grube uvrede od tadašnjih likovno-kritičkih krugova. Oni su se uzdigli na profesionalni nivo malo kasnije, nastupom u Beču školovanih Izidora Cankara i Francea Stelea. 

Naboj narodne budnice

Tako da dandanas djela impresionista čuvaju najprestižnije javne ustanove, slike iz privatnih kolekcija na tržištu dosežu najviše, za slovenske odnose zapravo već vrtoglave vrijednosti. Isto je tako zanimanje za izložbu Slovenski impresionisti i njihovo vrijeme prilično veliko, iako bi se takvu izložbenu produkciju moglo još bolje i atraktivnije promovirati, iako je zbog nedostatka financijskih sredstava i takve tradicije u domaćem prostoru to gotovo nemoguće. Nažalost, nisu se ostvarila obećanja autora izložbe o dodatnim promotivnim aktivnostima koje bi obuhvaćale informacijski centar u zapuštenu paviljonu na Kongresnom trgu u središtu grada te maketu tlocrta Jakopičeva paviljona, koji je 1961. podlegao urbanističkim planovima Ljubljane, grada u razvoju. Izložba tako ponovno prikazuje, predstavlja, smješta i veliča dosege slovenskih impresionista te ih smješta u širi kontekst njihova vremena. Kao što je rečeno, taj je kontekst ograničen prvenstveno na slovenski prostor, koji su u opširnu katalogu izložbe obradili gotovo svi ugledniji domaći stručnjaci, dok jedina suradnica međunarodnih dimenzija, Elizabeth Clegg, nije uspjela pouzdanije i detaljnije ocrtati pozicije umjetnika u širem evropskom kontekstu, što je nekada puno bolje i opširnije učinio Tomaž Brejc. Postav radova tako ponajprije prikazuje cjelovit pregled stvaralaštva u razdoblju od trideset godina, između 1890. i 1920, ali ne pojašnjava dovoljno utjecaj na kasnija razdoblja i pokrete u likovnoj umjetnosti, status impresionista i širu društvenu perspektivu toga važnog razdoblja u slovenskoj umjetnosti. Utjecaj slovenskih impresionista na daljnje umjetničko zasnivanje u geografskim i kulturnim okvirima Slovenije bio je, naime, ogroman: sve do pedesetih godina dvadesetoga stoljeća gotovo svi slikari polaze od prirode, a vrlo rijetko od neke načelne ideologije ili refleksije historijske tradicije; u tom smislu iznimka su samo, nikada u potpunosti prihvaćeni, osobenjaci u domaćem umjetničkom kontekstu kao što su Avgust Černigoj, Gabrijel Stupica ili Marij Pregelj.    

U kontekstu djelovanja slovenskih impresionista potrebno je naglasiti političku i društvenu situaciju toga vremena, u kome je dozrela nacionalna ideja o osamostaljenju od tisućgodišnje austrijske prevlasti te kada je potraga za vlastitim izrazom domaće kulture i umjetnosti doživjela svoj prvi vrhunac. Kod slovenskih impresionista ključnu je ulogu odigrala upravo motivika, koja je sažimala tzv. intimni i simbolički značaj u uobličavanju najomiljenijeg predjela. Prizori seljačkog života i idilične slovenske pokrajine, prikazani s velikom dozom melankolije, s vremenom su dobili naboj narodne budnice iako ga spomenuti slikari u svome stvaralaštvu nisu naglašeno tražili. Spomenutu popularnost impresionista u svim, iznimno razvijenim, razdobljima u međuvremenu moguće je pripisati ponajprije njihovoj neproblematičnoj motivici, koja nije uspjela prevariti nijednu ideologiju ni društveni sustav. Slovenski impresionisti zato još ostaju nedodirljivi, naravno puno više od u datome momentu službene politike negoli povjesničarsko-umjetničke struke, koja se pak, radije nego li samim protagonistima i njihovom širom društvenom ulogom, bavi formalnim pitanjima njihova rada.

Sa slovenskoga preveo Srećko Pulig