O neobično snažnom proboju marksističkih i socijalističkih stavova u slovenski medijski mainstream, njegovim uzrocima, protivnicima i zadacima
Možda najvažnija značajka medijskog izvještavanja o krizi u Sloveniji njegova je izrazita nekoherentnost. Ona proizlazi iz antagonizma između društveno kritičnih i zvaničnih, mainstream interpretacija krize na jednoj strani, i pokušaja novinara i urednika da ih nekako sastave u koherentnu sliku “društvene stvarnosti”, na drugoj. Međutim, pokušaj sastavljanja društvene stvarnosti – koja je u kapitalizmu uvijek nužno kontradiktorna – u medijsku simulaciju koherentnosti nije posebna značajka slovenskog medijskog prostora, nego je univerzalan način funkcioniranja medija. Ono što je u slovenskom slučaju možda posebno, prisutnost je neobično velikog dijela kritičkih, odnosno antisistemskih sadržaja u toj “montaži”. Dok je obično funkcija “montiranja” medijskih izvještaja o inače kontradiktornoj i antagonističkoj društvenoj stvarnosti pacifikacija i politička neutralizacija realnih društvenih sukoba, koji se medijski prezentiraju na način koji prešućuje upravo njihov antagonistički karakter, u slučaju kad se u medijski prostor uspiju probiti istinski kritički sadržaji, ta logika prestaje i medijski prostor može postati, barem privremeno, “objektivan” prikaz društvene stvarnosti u smislu da više ne prešućuje realne društvene antagonizme nego ih adekvatno reprezentira ili čak potiče.
Ideologija stručnosti
Budimo nešto (ali ne pretjerano) konkretniji: kakav je uobičajen način medijskog izvještavanja o ekonomskom stanju u nekoj zemlji, bez obzira radi li se o vremenu krize ili vremenu rasta? Riječ obično dobivaju (po redu važnosti) ministri, državni sekretari, “stručnjaci”, MMF, OECD, ECB, uspješni poduzetnici, Eurostat, državni statistički ured, profesori lokalnog ekonomskog fakulteta, “analitičari”. Rijetko sindikalisti, gotovo nikad radnici ili intelektualci čiji su stavovi eksplicitno antikapitalistički. Sukob mnijenja, koji tobože objektivno i dijaloški prikazuje “različite poglede” na ekonomsko stanje, u toj je situaciji prividan jer se temelji na konsenzusu o tome da je tržište najracionalniji alokator društvenih resursa, da konkurencija znači meritokraciju na ljudskom i kvalitetu na robnom planu, da je javno ili zajedničko vlasništvo jednako korupciji itd. Kada vlada konsenzus o onome što bi tek trebalo biti predmetom kritičke refleksije, sve su medijske “polemike” efemerne i svode se na sitničava neslaganja o tehničkim mjerama provođenja idealiziranog tržišnog sustava.
Realni društveni antagonizmi u kapitalizmu obično nisu medijski reprezentirani. Umjesto toga imamo simulaciju i ideološko premještanje društvenih antagonizama na način traganja za aferama. Kada se istinski kritički glasovi ignoriraju ili marginaliziraju, “polemike” u novinama ili u TV-studijima svode se na međusobne optužbe za inkompetenciju ili korupciju. Kada ne postoje istinski antagonistički stavovi, jedina razlika koju možemo naći u medijskom diskursu razlika je između vrlih, etičkih, poštenih na jednoj strani, i lažljivih, korumpiranih ili nesposobnih poduzetnika ili funkcionara na drugoj. Drukčije rečeno: kada se u medijskom prostoru ne može reći istina o kapitalizmu ili je to barem nepoželjno, na njezino mjesto stupa simulacija istine u obliku etike/poštenja/sposobnosti/europskih vrijednosti/poduzetničkog duha i njezina suprotnost: nekompetencija i korupcija, koja se obično veže uz djelovanje državnih institucija i poduzeća.
Osnovna metoda djelovanja ideologije masovnih medija jest sakriti da se radi o ideologiji. To se postiže “stručnošću”. Stručnost je ono što u masovnim medijima premješta politička neslaganja i antagonizme na odgovarajući način. Stručnjaci su medijske ličnosti iz akademskog svijeta, biznisa ili politike, koji pristaju na osnovne ideološke koordinate slobodnog tržišta, europskih integracija, odgovornih javnih financija i sl., koji su o tome spremni i sposobni govoriti na autoritativan “no-nonsense” način i pri tom koristiti pokoju stranu riječ. Kao suprotnost stručnosti prikazuje se upravo ono što bi svojim ulaskom u medijski prostor omogućilo da taj počne zaista reprezentirati realne društvene antagonizme – bilo kakav diskurs koji problematizira spomenuti ideološki konsenzus praćen serioznom i pompoznom aurom stručnosti. Svaki takav pokušaj brzo se diskreditira kao “politiziranje”. Dakle, za razliku od odgovornih i ozbiljnih stručnjaka koji rješavaju konkretne probleme u korist društva kao cjeline, postoje i neodgovorni i neozbiljni “kritičari” koji propituju osnovne koordinate ideologije na čijoj podlozi stručnjaci rješavaju svoje “konkretne” zadaće. Sama gesta, koja bi mogla ukazati na činjenicu da je stručno znanje, onako kako nastupa u masovnim medijima, zapravo ideološki diskurs, unaprijed se diskreditira kao ideološka. Ideološko je, navodno, ono što bi moglo razotkriti da je i stručnost sama ideološka. Važi i obratno – stručnost je talisman koji masovne medije štiti od razotkrivanja njihovog diskursa kao ideološkog, iako je stručnost sama najvažniji medij reprodukcije dominantne ideologije.
Heterodoksija ulazi u mainstream
Sve dosad navedeno u nekom općenitom smislu važi za medije u kapitalizmu bez obzira na geografsku lokaciju. Ono što je zanimljivo konkretno kod medijskog izvještavanja o ekonomskoj krizi u Sloveniji jest da donekle odstupa od izloženog “modela”. Prve medijske interpretacije krize 2008. i 2009. godine bile su, doduše, očekivane – do krize je došlo zbog prevelike rastrošnosti države i neodgovornog zaduživanja, prevelikih plaća zaposlenih u javnom sektoru i lijenosti mediteranskih naroda. Kritička javnost to je isprva prihvatila s rezignacijom – tko o čemu, mediji o zlu državne regulacije i blagodatima slobodnog tržišta, samo ovog puta apliciranima na kontekst krize u eurozoni. Međutim, 2010. ili 2011. godine sve više prostora u novinama i na televiziji počeli su dobivati alternativni i kritički pogledi na krizu, i to manje zbog napora kritičke javnosti, a više zbog toga što su novinari sami počeli aktivno tražiti alternativna objašnjenja, prekinuvši dotadašnju praksu rutinskog reproduciranja umotvorina s Ekonomskog fakulteta, MMF-ovih izvještaja ili protržišnih think tankova. Moglo bi se čak reći da je iznenadna otvorenost kako novina, tako i radija i televizije za kritične poglede na krizu iznenadila ljevičarsku inteligenciju u Sloveniji i izazvala određenu paniku po pitanju brze izgradnje “medijske strategije” kojom bi se moglo što bolje iskoristiti tu neočekivanu priliku. Dok su mediji počeli oprezno, s prijevodima Krugmanovih kolumni i drugim kejnzijanskim kritikama rješavanja krize mjerama štednje i interpretacijama prema kojima “poput dobre domaćice ni država ne smije trošiti više nego što zaradi”, relativno brzo su počeli objavljivati i marksističke i socijalističke tekstove, barem za vrijeme eskalacije masovnih protesta krajem 2012. i početkom 2013. godine.
Bitno je pitanje ovdje: kako je moguća i što je izazvalo tu iznenadnu otvorenost novinara za diskurs koji ne samo da nije “stručan” u uobičajenom smislu te riječi, nego i eksplicitno priznaje da je političan? Djelomično se, zasigurno, radilo o šoku koji je izazvala kriza poslije perioda visokog rasta do 2007., kada je izgledalo, da će se “slovenska priča o uspjehu” nastaviti u beskonačnost. Reakcija u smislu pojedinačnih retoričkih pitanja u stilu “je li Marx ipak bio u pravu?” nije bila ograničena na Sloveniju, nego je bila značajna i za New York Times i The Economist. Posebnost je slovenskog medijskog prostora u tome da se prostor za kritičke poglede nije samo održao nakon kratkog perioda u kojem se Marxa moglo vidjeti i čitati i u svjetskim mainstream medijima, nego da je s vremenom naglasak na kritici i alternativama čak eskalirao. Na primjer, u posljednjih nekoliko mjeseci teško da je prošao tjedan bez velikog intervjua s nekim marksističkim ekonomistom u Delu ili Dnevniku, najvećim dnevnim novinama, ili kojeg marksističkog teksta u Mladini, lijevo-liberalnom časopisu. I nedavni novi prijevod prvog toma Kapitala uspio je pridobiti neuobičajenu medijsku pažnju.
Napadi lijevih liberala
Možda nije preoptimistično reći da je situacija ovakva zbog kombinacije dva faktora: prvo, sve snažnije klasne svijesti samih novinara, koji su jedan od najeksploatiranijih i najprekarnijih segmenata slovenske radničke klase, i drugo, popuštanja ideološkog legitimiteta kapitalizma kao garancije razvoja i društvenog blagostanja. Po pitanju ovog drugog, Slovenija je vrijedno i ponizno slušala sve upute Europske komisije i njezini su političari napravili sve da bi od Slovenije stvorili egzemplarni primjer suvremene, ekonomski otvorene i dinamične europske zemlje. Kada je, unatoč tome, 2008. došlo do ekonomsko-socijalnog kolapsa i recesije, kojoj se još ne vidi kraj, ranije pretpostavljana, automatska veza između liberalizacije ekonomije, fleksibilizacije tržišta radne snage i privatizacije s jedne strane, i društvenog razvoja i blagostanja s druge, toliko je olabavila da su se u medijski prostor mogli probiti drukčiji, kritičniji sadržaji, koje narušavaju ono što je prije dvadeset godina važilo za objektivnu istinu.
Kako je izgubio ideološki, a time i politički legitimitet, neoliberalni diskurs nije uspio potući sve prisutnije marksističke i općenitije antikapitalističke stavove, iako su urednici radili sve da bi “uravnotežili” medijski sadržaj – tako je u jednom broju subotnjeg priloga Dnevnika “Objektiv” kritika političke ekonomije eurozone stajala rame uz rame s poetičnim zagovorom tržišta u reportaži s meksičke gradske tržnice. Ali, za razliku od tih komičnih pokušaja ponovnog uspostavljanja hegemonije neoliberalne ideologije, ozbiljna je prijetnja novim kritičkim interpretacijama krize došla s lijevo-liberalne strane. U dosad neviđenom iskazu cehovske solidarnosti, lijevo-liberalni komentatori i akademici u seriji su tekstova sistematično, s tobože lijevih pozicija, napali marksizam i prijedloge za socijalizam za 21. stoljeće. Tako je profesorica Filozofskog fakulteta Ksenija Horvat-Vidmar pisala da problem nije u kapitalizmu i da marksisti griješe kriveći ga za sve, jer je problem u nedostatku građanske svijesti i ukorijenjenom kolektivizmu, tobože karakterističnom za Slovence. Profesor s Fakulteta za socijalni rad Srečo Dragoš napao je marksizam kao fundamentalistički i politički ekstreman, dok je profesor Pedagoškog fakulteta Janez Krek za neoliberalno uništavanje socijalne države i napade na javni sektor okrivio ostatke samoupravno-marksističkog mentaliteta, jer marksisti navodno vide javni sektor kao neproduktivan i time njegovo rezanje kao legitimno. Lijevi liberali su u borbi protiv nemani komunizma ponovno aktivirali politički imaginarij i ideološki instrumentarij osamdesetih i na novoj ljevici je da na to nađe adekvatniji odgovor od stare, koja je borbu za hegemoniju u osamdesetim izgubila i kapitulirala pred liberalizmom.
Prema socijalističkoj medijskoj hegemoniji
Drugi problem s kojim se suočavaju neočekivano medijski uspješni i rašireni radikalni pogledi na krizu i kapitalizam generalna je opasnost miješanja cilja i sredstava. Ako je cilj uspostaviti socijalističku hegemoniju, onda nije dovoljno samo plasirati marksističke sadržaje u mainstream medije, nego je potrebno – koliko je to moguće – pokušati utjecati na samu formu medijskog izvještavanja; dakle, iskoristiti danu priliku za medijski proboj također i za kritiku medijskog senzacionalizma, sklonosti aferaštvu, površnosti i antiintelektualizmu. Stajalište prema kojem je dovoljno samo probiti se radikalnim sadržajima u medije bez mijenjanja medijske forme ili načina produkcije vijesti zapravo je ždanovsko i vodi prije u kultivaciju specifične ljevičarske medijske supkulture nego socijalističke medijske hegemonije