Luka Ostojić  

Slow food

Sieranevada (r. Cristi Puiu, 2016.)

Film Sieranevada dio je programa "Ponovno s nama" na Zagreb Film Festivalu koji se odvija od 12. do 20. studenog.

***

Rumunjski redatelj Cristi Puiu je 2005. predstavio iznimno uspješnu Smrt gospodina Lazarescua, a tada je krenuo cijeli niz hvaljenih rumunjskih filmova koji se ističu sporim ritmom, realističnim pristupom i temama rumunjske svakodnevice. U tih jedanaest godina autori tzv. "rumunjskog novog vala" postali su prepoznati i prepoznatljivi u svijetu, čime su dobili zasluženo priznanje, ali i polako došli do faze u kojoj njihov stil prestaje biti inovacija, a postaje konvencija. Toga je svjestan i Puiu koji u novom filmu nastavlja istim stilskim i tematskim stazama, ali uz dozu autoironije.

Iza naslova Sieranevada ipak se ne krije uzbudljivi western, nego trosatni film o svakodnevici rumunjske obitelji. Umjesto pustara Divljeg zapada, Puiu nas već u prvom kadru spušta u prometni čep snijegom zametenog Bukurešta. Saznajemo da je otac familije Emil umro, što znači da se šira obitelj mora okupiti na karminama, pomoliti za pokojnika, pojesti ručak i na kraju dana opet otići svatko svojim putem. Da bi stvorio napetost, Puiu ne koristi pištolje i kauboje – dovoljno mu je u jedan stan postaviti petnaestak osebujnih likova te načeti sve njihove osobne i obiteljske potisnute probleme. 

Glavni lik je Emilov sin Lary (Mimi Branescu), dobrodušni liječnik. Već u uvodnom razgovoru, u kojem Lary s dozom podsmijeha sluša svoju ženu kako iznosi detalje o kazališnoj predstavi njihove kćeri, destinaciji za godišnji odmor i namirnicama koje treba kupiti, shvaćamo da je Lary tip koji pristaje na svakodnevne rituale, ali zapravo ne mari za njih. Ni ritual karmina mu ne predstavlja povod za tugovanje za ocem, nego prije svega obvezu koju treba odraditi iz poštovanja prema obitelji, ali uz što manje stresa i otezanja. Zbog njegove dobrote i strpljenja, Lary se nalazi u središtu radnje kao posrednik između svih članova obitelji. No, zbog njegove otuđenosti od rituala i neiskazane reakcije na smrt oca, u fokusu se ipak nalazi pitanje hoće li (i kako) Lary artikulirati svoje emocije i svjesno prihvatiti gubitak oca.  

Mjesto radnje uglavnom je stan Laryjevih roditelja. Njegova uža obitelj, članovi šire obitelji, svećenik i pokoji gost iznenađenja defiliraju kroz kuhinju, blagovaonicu, dnevnu sobu i malu spavaću sobu. U uskom prostoru, svaki član obitelji nužno je usmjeren na druge, što dovodi do intenzivne bliskosti, napetosti i padanja maski koje je inače lakše držati. U fokusu filma se stoga nalazi i pitanje koliko su obiteljske veze doista stabilne, pouzdane i pozitivne.

Da bismo dobro upoznali i osjetili puls svih članova ove velike obitelji, nužno smo smješteni u uzak prostor i prepušteni dugom trajanju filma (173 minute). Stoga je izvedba priče vrlo zahtjevna: kako u tri sata održati pažnju gledatelja unutar jednog stana? I kako ih potaknuti da zapamte petnaestak likova? Dodatan uteg je i činjenica da Puiu ne servira informacije o likovima na pladnju, nego moramo stalno paziti i povezivati tko su i kakvi su likovi. To je u jednu ruku stvar čiste uvjerljivosti (jer se likovi međusobno dobro poznaju, pa nemaju ni potrebu govoriti rečenice poput "Oho, pa to su moj nećak, nećakinja i šogor!"), ali i dobar poticaj da gledatelj dođe do razumijevanja suptilnih specifičnosti tipičnih odnosa. No, takav pristup zahtijeva visoku koncentraciju gledatelja.

Puiu se s ovim izazovima nosi jako dobro, i kao scenarist i kao redatelj. Likovi su redom arhetipski, ali svaki ima svoje originalne "mušice" koje ih čine upečatljivima. Razgovori su zanimljivi i duhoviti. Naročito je važno i stanje filmske kamere. Ona nije statična, nego se slobodno kreće iz prostorije u prostoriju. U razgovoru o filmu, Puiu je stanje gledatelja (tj. kamere) pomalo pretenciozno usporedio s pozicijom duše pokojnika koji ostaje na Zemlji vidjeti svoju sahranu. Prije bih rekao da se radi o poziciji daljeg rođaka kojeg svi pripuštaju u društvo, ali nitko mu ne posvećuje pozornost. Zbog toga možemo lako "minglati", kretati se od lika do lika, od prostorije do prostorije, od teme do teme, što čini film dinamičnim. Također, dobivamo opipljivi dojam da se život odvija stalno, a ne samo unutar okvira kadra. Naravno, zasluge u tome ne nosi tek režijsko-scenaristički koncept, nego i odlična izvedba. 

Mnogi gledatelji će u filmu prepoznati situacije iz vlastitih obiteljskih okupljanja: trenuci bliskosti i razumijevanja izmjenjuju se s momentima nelagode, sukoba i potrebe za iznošenjem prljavog veša pred "sud" cijele familije. Manje vješti autori postavili bi takve ekscese kao vrhunce dramatičnosti i središnje momente filma, no Puiu ih tretira jednako kao i sve druge situacije. Time uviđamo da konflikt, netrpeljivost i popuštanje živaca nisu neviđene pojave koje prijete stabilnosti familije, nego očekivani, zapravo sastavni dijelovi obiteljske dinamike, jednako kao i trenuci sreće i mira. Članovi obitelji ne žive u međusobnoj idili, ali ne žive ni u stalnom sukobu.

Shodno tome, ni ritual karmina koji je potpuno izmakao kontroli ne predstavlja eksces. Čini se kao da su svi problemi koji prekidaju ritual zapravo logični i neizbježni. Posebnu ulogu pritom ima motiv ručka, koji ne samo što označava formalni kraj ceremonije i trenutak opuštanja, nego i biološki utječe na raspoloženje i ponašanje likova. "Kada krenemo jesti, svi će se smiriti", naivno govori Lary u prvoj trećini filma. Do kraja, novi izgredi konstantno odgađaju početak ručka, a frustraciju likova osjećaju i gledatelji koji se naposljetku pitaju kad će autor više dopustiti sirotim likovima da pojedu sarmu, a gledateljima da napuste kino. 

No, premda nedostižni ručak dovodi karmine do apsurda, a bilo kakvo prisjećanje na pokojnika postaje podređeno eskalaciji drugih obiteljskih sukoba, ritual na kraju ipak dobiva iskupljenje kroz lik Laryja. Ne samo što se Lary uspijeva (nekonvencionalnim putem) rasplakati i prisjetiti uspomene na oca, nego u zadnjoj sceni vidimo kako Lary kroz suptilno poštivanje običaja iskazuje ljubav prema obitelji: sarma je napokon na stolu, kasni ručak bi trebao početi, Lary gleda puni tanjur kao da će ga odjednom progutati, no - opet se u kupaonici događa neki incident, opet polovica članova obitelji ustaje od stola. Premda svim srcem želimo da Lary prekine cijelu šaradu i pojede zasluženi obrok, on uz smiješak strpljivo prebire vilicom po tanjuru i čeka da se ostali pridruže. Tom tradicionalnom gestom Lary nam uspijeva prikazati svoju ljubav prema obitelji.

Na kraju, iako Puiu uspijeva povezati stil i sadržaj, postavlja se pitanje je li za njegove ambicije forma dugometražnog filma najprikladnija. Na kraju dugotrajnog, sporog i zahtjevnog filma tek smo stigli upoznati likove, a film je već gotov, čime pripovjedni svijet gubi mogućnost daljnjeg razvoja. Stoga imamo osjećaj da smo pročitali jedno poglavlje romana, a ne cijelu priču. I u prethodnim filmovima Puiu je pokazao da njegovi pripovjedni svjetovi imaju potencijal nadživjeti trajanje jednog filma (pa makar trajao tri sata). Stoga bi sada bilo zanimljivo vidjeti što bi Puiu napravio u formi romana ili, recimo, televizijske serije. Vjerujem da je Puiu dovoljno dobar, samosvjestan i ambiciozan autor da svoje tematske preokupacije nastavi istraživati u drugim formama i stilovima, a ne samo u formi koja ga je proslavila.