7.4.2005.

Lance Olsen  

Složena imaginacija čovjeka-mozaika

tema broja

Kao što mnogi od vas već znaju, Ron Sukenick, jedan od utemeljitelja Fiction Collectivea 2, umro je osam dana nakon svog sedamdeset i drugog rođendana, 22. srpnja 2004., od komplikacija uzrokovanih rijetkom degenerativnom bolešću mišića s kojom se borio godinama.

Njegova rečenica koja će mi uvijek biti najdraža objavljena je, ne u jednoj od njegovih jedinstvenih disonantnih parapripovijetki ni u nekom od njegovih vatreno i mudro samostalnih eseja, nego u intervju iz 1982. u odgovoru na pitanje što ga je o moralnoj vrijednosti antimimetičke fikcije postavio mađarski kritičar Zoltán Abády-Nagy.

Ako se ne koristite svojom maštom, odgovorio je Ron, netko drugi iskoristit će je umjesto vas.

Ta savršena fraza sadrži upravo ono što je poučavao nekoliko generacija inovativnih pisaca fikcije i čitatelja onoga što smo jednom davno nazivali “postmodernizmom”. Ron nam je pomogao da postanemo to što jesmo podsjećajući nas da hvalimo složenu imaginaciju – onu koja je odana otporu automatizmu, istraživanju sadržaja teksta kao sredstva istraživanja teksta o tekstu i teksta o svijetu te pokušaju da iznova napišemo (i tako, nadamo se, počnemo iznova ispravljati) opasno banalne estetske, političke i iskustvene priče smišljane za nas i kroz nas svake sekunde za koju mislimo da smo budni.

Jedan od mnogih načina na koji je to Ron ostvarivao, a koji me uvijek bodrio, bio je ispitivanje granica tehnološke stvarnosti stranice, kako je on to rekao, osnovne pretpostavke u zapadnjačkoj književnosti da se riječi moraju redati od gore lijevo do dolje desno u urednim i sintaktički skladnim odlomcima.

Možda je to razlog što su moje omiljene stranice u njegovu opusu, njih sedam u romanu 98.6 (jednom od istinski velikih romana sedamdesetih godina, takvom koji biste trebali pročitati večeras ako već niste), sastavljene ponajprije od kolažiranih odlomaka ukradenih iz drugih izvora što ih je sam Ron složio u prekrasan brikolaž koji oblikuje subverzivni spoj formalizma, politike i neprekidnog remećenja prostora mogućnosti što smo ga jednom davno zvali “romanom”.

Te su mi stranice tipične za Ronovu frankenštajnovsku viziju, njegov Zakon mozaika, životnu potragu, apsolutno vrijednu divljenja, za (kako je zapisao kada je imao 43 godine) načinom obrade fragmenata u odsutnosti cjelina.

To je, u osnovi, radikalna, neplanirana i nepovezana ničeanska gesta: željeti filozofiju fragmenata za fragmentiranoga sebe u fragmentiranome svijetu.

Teorija je delirij intelekta, napisao je Ron u aforističkom eseju objavljenom prošle godine u Electronic Book Reviewu. To život čini zanimljivijim. Uzbuđuje me iznenađivati samoga sebe, zapisao je.

To bi trebalo biti očito: nema unutarnje vrijednosti u brojnosti čitatelja, zapisao je.

Prepoznavanje je jedna stvar; slava je drugo, napisao je. Prvo se odnosi na ono što zaista postoji, a kod drugog je to nevažno.

Rona sam posljednji put vidio jednog vlažnog i kišnog utorka poslijepodne travnja 2003. u njegovu stanu u Battery Park Cityju. Neobično je bilo to što smo obojica znali da će to biti posljednji put i obojica smo znali da za takav susret nema društvenih konvencija. Uznemiravajuća posljedica je bilo to da je svaka od naših deklarativnih rečenica naizgled bila sve samo ne to. Kao da je svaka u sebi sadržavala tri ili četiri značenja zbijena unutar još tri ili četiri.

Razlog moga posjeta bio je zahvaliti Ronu, iskazati mu poštovanje, jednostavno mu dati na znanje koliko je mnogo ljudi cijenilo ono što je učinio za njih, za nas – od pisanja para-pripovijetki i eseja, njegove karijere učitelja koja se protegnula na više od četrdeset godina, do njegova utemeljenja American Book Reviewa i sudjelovanja u osnivanju FC2 te, naravno, da mu kažem zbogom.

Najviše smo razgovarali o povijesti i budućnosti FC2 i o njegovu nedavno dovršenom posljednjem rukopisu, Last Fall, njegovu djelu vezanom za 11. rujna, i koji će FC2 objaviti 2005.

Svako malo Ron bi prestao govoriti i pomaknuo bi se u svojim električnim invalidskim kolicima te na trenutak pogledao kroz prozor rijeku Hudson, a zatim bi se vratio natrag i mi bismo opet nastavili naš razgovor tamo gdje smo stali.

Pio sam bourbon, a Ron čaj na slamku. Bio je očito da teško guta i očito se vrlo brzo umarao. Nakon malo više od sat vremena shvatio sam da bi bilo bolje da odem. Bilo je teško točno znati što reći, kako se ponašati u tako složenom, izrazito tužnom trenutku.

Mislim da nikada nisam osjetio veću nelagodu zatvorivši vrata za sobom.

Jer, vidite, vrata su se i zatvorila i ostala širom otvorena.

Zato što jedini pravi završeci dolaze u mimetičkoj fikciji.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.