5.5.2005.

Iva Rada Janković  

Slučaj Beuys

Mnogi posjetitelji koji su početkom godine posjetili izložbu Enigma objekta zapazili su neadekvatnu muzeološku interpretaciju radova Josepha Beuysa. Koncepcija izložbe koja je trebala imati edukativni karakter, s obzirom na to da je prezentirala već poznate radove najznačajnijih predstavnika moderne i suvremene umjetnosti, posve je marginalizirala jednog od njezinih najznačajnijih predstavnika. Dok su ostali filmovi o pojavama i pokretima iz prošloga stoljeća uglavnom bili titlovani, najznačajniji videoperformansi ne samo da nisu imali prijevod nego su mjesto i način njihove prezentacije bili neprimjereni. Ta je činjenica pozitivno isprovocirala dvojicu posjetitelja i potakla ih na čin koji će, što zbog djetinjeg entuzijazma, što zbog plasiranja neprovjerenih informacija jedne novinarke – kako bi priča dobila na senzacionalnosti – poprimiti ozbiljnije konzekvence.

Kad se u umjetnost umiješa policija, to uvijek izaziva nelagodu. Autori akcije Enigma objekta, umjetnik Gordan Karabogdan i povjesničar umjetnosti Nikica Klobučar, obojica prilično nepripremljeni na neugodnosti koje su uslijedile, kreirali su web stranicu www.enigmaobjekta.com, na kojoj su detaljno obrazložili motivaciju za počinjeno. Tu se osim tekstova obrazloženja nalaze njihove biografije, fotografska dokumentacija i četiri dokumentarna rada o Josephu Beuysa koje su na 45 minuta posudili s mjesta izlaganja, iz Klovićevih dvora, kako bi ga umnožili i potom besplatno distribuirali. Na Likovnoj akademiji, Filozofskom fakultetu – katedri povijesti umjetnosti, te na Domu hrvatskih likovnih umjetnika postavili su oglase s kojih se mogla otrgnuti mail adresa i besplatno naručiti kopija videozapisa Beuysovih performansa.

Slučaj “posudbe” DVD-a, njegova umnažanja i distribucije vjerojatno bi uspio proći posve tiho da se prethodno nije dogodila krađa DVD-a s radovima Fluxusa, tj. da se u sve to nije umiješala poslovična novinarska nepreciznost kojom je čin krađe djela Fluxusa, bez prethodne provjere, automatski izjednačen s “posudbom” DVD-a s Beuysovim radovima. Nakon što je dvojac Klobučar-Krabogdan podvrgnut istražnom postupku Policijske uprave Zagreb, novinarka koja je svojim napisima pokrenula istragu svejedno nije našla za shodno ispričati se za neprovjerene iskaze, a slučaj su kao senzacionalistički događaj u svijetu umjetnosti ubrzo iskoristili i drugi mediji.

Relativnost koncepta originala i kopije

Spontana reakcija umnažanja Boysovih radova, sasvim u skladu s idejom naukovanja umjetnika koji je i sam proizvodio multiple, kako bi mogao učinkovitije širiti svoju misao/ideju umjetnosti, u današnjim je okolnostima posve spontano zašla u područje taktičkih medija. Sličan je “prijestup” 1997. načinio slovenski umjetnik aktivist Vuk Ćosić, stavivši cijeli katalog Documente X na novu, besplatnu web adresu. Ćosić, jedan od svjetski najpoznatijih internetskih aktivista, za tu gestu nije kažnjen. Dapače, s tim je radom pozvan da nastupi na prestižnom Venecijanskom bijenalu. U slovenskom paviljonu 2001. je u Veneciji predstavljena i talijanska skupina dugačkog naziva sastavljenog od nula i jedinica, u skraćenoj inačici: 01.org. Mladi talijanski aktivisti nekoliko su puta izveli hakerski upad na web stranice kojima je posjet uvjetovan paswordom. Virtualnu Hell.com galeriju, u kojoj su do tada mogli pristupiti samo poznatiji web dizajneri i web umjetnici, učinili su – premještajući je na svoju stranicu – dostupnom svima. Još radikalniji postupak prisvajanje je net adrese ruske web galeristice Olie Lailine Telleportacia, koja je funkcionirala kao prodajno mjesto umjetnosti na webu. Iako je već neko vrijeme tema slobode i demokratizacije cyber prostora probila institucionalne okvire i postala aktualnom u svjetskim kustoskim praksama, njome se u nas sustavno bave uglavnom samo teoretičari i praktičari okupljeni oko net.kluba mama.

Širenje demokratskih načela u umjetnosti doživljava se, međutim, ponešto drukčije kada se ono ne događa samo virtualno, makar je zapravo riječ o sličnoj/istoj stvari. Pri presnimavanju DVD-a Karabogdan i Klobučar ustanovili su da je riječ o materijalu prilično upitne kvalitete, odnosno najvjerojatnije kopiji kopije. Izražena vrijednost Beuysova rada u osnovi je simboličke prirode. Autorsko pravo muzeja koje posjeduje, čuva i prezentira Beuysov rad nije upitno. S pravne strane stvar je, dakle, jasna: posrijedi je prijestup. S idejne strane, u sredini gdje budući povjesničari umjetnosti i studenti likovnih akademija, odnosno svi oni koji se iniciraju u suvremenu umjetnost, nemaju baš nikakvu mogućnost neposrednije se upoznati s Beyusovim radovima, besplatni čin umnažanja i distribucije imao je za njih bez sumnje edukativniju funkciju od loše prezentiranih Beuysovih radova na izložbi.

Ideja “otvorenog muzeja”

“Krađa je nasilje”, pišu u obrazloženju svoga čina Karabogdan i Klobučar, “a naš čin je bio komentar na konvenciju sustava umjetnosti i rutinu izlaganja umjetničkih djela. Namjera je bila ‘osloboditi’ Beuysa i učiniti ga pristupačnim u skladu sa stavovima koje je zastupao. Neprimjerena prezentacija Beuysova rada iskrivila je prirodu njegova rada koja uključuje izravnu komunikaciju s ljudima i poticanje na dijalog. Zato smo odlučili vratiti ga tamo gdje pripada. Izvaditi ga iz tako zatečenog, tužnog konteksta izložbe u koji je bio stavljen. Smatramo da je Beuysova ideja socijalne skulpture, koliko god bile utopistička, i danas aktualna”.

U eseju Trebaju li muzeji umjetnosti, teoretičarka umjetnosti i filozofkinja Marina Gržinić instituciju muzeja definira kao ekstenziju umjetnosti, ali ekstenziju koja je artificijelna. Dok su muzeji sedamdesetih počeli zadobivati moć, muzeji u novom mileniju tu moć potvrđuju; a ona je, piše nadalje Marina Gržinić, “vulgarna, hladna, manipulativna i skoro lišena svake aure”. Simptomatičan je način na koji je nedavno preminuli kustos Harald Szeemann, upravo Beuysov prvi kustos i zagovaratelj, u svojim intervjuima u različitim razdobljima svaki put drukčije definirao ulogu muzeja. U sedamdesetima se zalagao za ideju “otvorenog muzeja”: umjetnost je u tom kontekstu osuđena na muzej kako bi se povezala s vanjskim svijetom. Glavna fraza iz tog razdoblja je: umjetnost mora buditi, muzeji su zatvor! U osamdesetima muzeji nisu više zatvor nego prikladne kuće za zaštitu umjetnosti. U devedesetima i početkom tisućljeća kada suvremena umjetnost sve češće odbija biti materijalizirana, igrajući se na najsmionije načine s pojmom prostora i vremena, nameće se pitanje: “Treba li suvremena umjetnost uopće muzeje?”. No i uz to retoričko pitanje moć muzeja raste, što se sve češće u svijetu potvrđuje i njegovom vanjštinom: bujanjem arhitektonski atraktivnih oblika.

Akcija Gordana Karabogdana i Nikice Klobučara, zamišljena kao komentar, ima svoje dvije strane. U sferi autorskih prava, ona jest kazneni čin; u sferi umjetnosti ona može biti promatrana kao umjetnost. Problematika koju su autori pokrenuli nije toliko pitanje demokratizacije umjetnosti, koja je glavnom temom net-aktivista, nego, kao što sami navode u obrazloženju – komentar na konvenciju sustava umjetnosti i rutinu izlaganja umjetničkih djela, odnosno komentar na okoštale i često smrtonosne institucionalne metode, koje su se u punom svjetlu očitovale u mehaničkoj prezentaciji Beuysa iz pariške zbirke suvremene umjetnosti.

Nerazlučivost duhovne i materijalne dimenzije umjetnosti

Dvojac Karabogdan i Klobučar posve su nepoznati mladi autori, nisu zvijezde taktičkih medija, no ovom su akcijom uspješno pokrenuli raspravu o funkciji umjetničkih institucija u 21. stoljeću, i to problematizirajući tu temu u domaćem kontekstu, u godini kada će Muzej suvremene umjetnosti Zagreb tek biti sagrađen i udomiti toliko iščekivani stalni postav.

Pojedine umjetničke institucije, nesklone dogmatizmu, spremne su zaštititi ovakve geste i odškrinuti mala vrata kako bi se valorizirala zaštita duhovne, a ne samo materijalne strane umjetnosti. Oni koji bi trebali mladim i pomalo naivnim entuzijastima olakšati muke s pravnim i kaznenim sustavom možda su upravo predstavnici Centra Georges Pompidou i Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Za takvo što potrebno je nešto malo zdrave autokritičnosti i priznanja vlastite nesavršenosti. Jesu li takve pretpostavke utopija?

Izjave u Slučaju Beuys

“Svi mi to primjećujemo, no rijetko se tko usudi reagirati. Da su o tome samo nešto napisali, bio bi to samo još jedan monološki tekst koji ne bi ništa popravio. Učinili su nešto što se može smatrati krivičnim djelom, no za mene je to moralni čin.”

Evelina Turković, urednica emisije Triptih III. programa HR-a

“Objašnjenje akcije kojom mladi umjetnici žele skrenuti pozornost javnosti na probleme u suvremenoj umjetnosti u galerijskom i muzejskom sustavu na koji se konvencionalno ne obraća pozornost, činjenica je da je akcija pravno i zakonski nedopustiva. Naime, neovlašteno kopiranje i distribucija kao i neovlaštena posudba umjetničkog djela mogu za posljedicu imati određene zakonske sankcije i počinitelji ove akcije moraju biti svjesni posljedice svoga čina.”

Martina Matić, kustosica za odnose s javnošću, MSU Zagreb

“Ova akcija nije bila usmjerena protiv Muzeja suvremene umjetnosti niti protiv Centra G.P., nego je bila svojevrsno uzimanje bez pitanja i kada se dogodi to uzimanje bez pitanja, čovjek postane svjestan da se radi zapravo o predmetima koji se izlažu i koje netko posjeduje i koje u bilo kojem trenutku može skloniti od pogleda posjetitelja. Na neki način željeli smo taj koncept vlasništva dovesti u pitanje.”

Gordan Karabogdan

“Rad je povezan s jednom ozbiljnom tradicijom koja svoje korijene ima još kod Duchampa, potom kod situacionista, a dodiruje svakako i Beuysove intervencije. Riječ je jednostavno o vraćanju umjetnosti u njezin autentičan kontekst. Galerija to definitivno nije. Ono što tu očarava jest strast stvaralaca, inovativnost u formi i naravno poetska pravda – poetic justice. Dodiruje rubove umjetnosti i zakona i time je još jedanput zanimljiv jer ispunjava ono obećanje koje smo nekada davno čuli da umjetnost mora stalno davati, a to je preispitivanje suvremenog društva.”

Vuk Ćosić, medijski umjetnik i teoretičar novih medija

“Područje tehnologije je prvo isprovociralo potrebu da se neki intelektualni rad zaštiti. Pokret koji je nastao u tehnološkom svijetu pružio je model koji se s tim može nositi. To je pokret slobodnog softvera. Model slobodnog softvera se pokazao kao uspješan i na tržištu a da se sama ideja ne pokvari. Taj model je bio inspiracija cijelom nizu inicijativa koje su ga htjele prebaciti u kulturnu sferu, sferu umjetnosti prije svega, ali i šire intelektualne produkcije. Pravo je rješenje došlo 2002., i to upravo od pravnika koji su inspirirani pokretom slobodnog softvera ponudili umjetnicima i drugim proizvođačima intelektualnog rada alat tj. pravne dokumente kojima oni mogu izabrati u kolikoj se mjeri žele zaštititi, tj. u kolikoj mjeri žele osloboditi svoje ideje na način da ih drugi ljudi koriste kao ideje koje ne nastaju u vakuumu, nego kao ideje koje su bazirane na nekoj intelektualnoj baštini. Nikica i Gordan na neki način Beuysu daju priliku da se priključi idejama pokreta slobodnih softwera i crative commons jer je to upravo ono o čemu je Beuys govorio.”

Marcell Mars, net.klub mama

“Taj smo DVD shvatili kao literaturu koja je mladim ljudima nedostupna ovdje, jer ipak su dvije različite stvari kada čitate o Josephu Beuysu ili kad gledate njegova predavanja i performanse.”

Gordan Karabogdan

“Za nešto nadobudniji dio publike ili ljude koji rado razmišljaju o tom činu ponudio bih ideju da je tu riječ o ready-made detourne. To je zabavan moment kad umjetnički rad i sam može biti korišten kao ready-made, postaje izokrenut, što ga čini dvostruko relevantnim, jer se radi o Beuysu.”

Vuk Ćosić

“Svi mi koji sad govorimo braneći ih, i sami zapravo pomalo parazitiramo na njihovoj ideji...”

Damir Sokić, umjetnik i potpredsjednik HDLU-a