Smijanje smrti u lice

Kad je početkom davnih šezdesetih godina talentirani gitarist ušao u lokalni studio u Winnipegu kako bi pokušao snimiti neke od svojih ideja, studijski inženjer uputio mu je dobronamjernu prognozu: “Dečko, dobro sviraš gitaru, ali s takvim glasom nema šanse da dođeš do ploče”. Tako kaže jedna od legendi o Neilu Youngu, koji je, eto, demantirao prognozu i u međuvremenu zaradio status jednog od najvećih autora rock glazbe uopće. I ne posustaje, pred nama je – ako nas statistika ne vara – studijski album broj 33, ne računajući višekratno sudjelovanje u projektima Crosbya, Stillsa i Nasha. Dapače, s Praire Wind Neil Young se uspio još jednom snažno ritnuti, te po tko zna koji put dokazati iznova svoju autorsku snagu, često dovođenu u sumnju. S potpunim pravom, jer u svojoj ćudljivosti, inzistiranju na vlastitom ćefu, s malo osjećaja što o njegovoj glazbi misli publika ili upravni odbor diskografske kuće, Young je nakon snažnih djela znao ponuditi katastrofalna. U osamdesetima je nanizao glazbenu grozotu za grozotom, pa se rehabilitirao potpuno u devedesetima, a u novom mileniju nastavio šarati žanrovski autoritativno, s više pogodaka nego promašaja.

Deset pjesama – jedan testament

Praire Wind drugo je izvrsno djelo u nizu nakon Greendalea, iako po atmosferi ekstremno različito. Greendale je bio konceptualni album, rock-novela kako je to okarakterizirao sam Young – deset pjesama povezanih u jednu veliku priču o obitelji Green, kao prilično ljuta politička metafora Amerike danas. Sasvim u skladu s temom, i glazba je bila opora, a, uz pratnju dugogodišnjeg pratećeg benda Crazy Horse, Young je ponudio nabrušen, gotovo primitivan rock zvuk, bazičan u maniri White Stripesa.

Novih deset pjesama sasvim su nova priča, s mnogo osobnijom pozadinom. Young je teške životne situacije oduvijek znao pretvoriti u glazbeni ekvivalent po načelu – što gore, to za pjesmu bolje. Tako je početkom sedamdesetih godina gitarista Dannyja Whittena na drugi svijet, nakon predoziranja heroinom, otpratio divnim naricaljkama Tired Eyes i The Needle And The Damage Done, a ništa lošije stvari ne funkcioniraju ni sada, kada je riječ o njegovoj vlastitoj koži.

Naime, Youngu se prošlo proljeće počeo zamućivati vid, obavio je određene neurološke pretrage, a dijagnoza je bila potencijalno fatalna. Otkriven je mali ugrušak u mozgu, što je zahtijevalo hitnu operaciju, koja je zakazana za četiri dana. Young je pozvao svoje prijatelje, odletio isti tren u Nashville i na staroj gitari, koja je nekad pripadala Hanku Williamsu – svjestan da bi mu to moglo biti posljednje – počeo skladati neku vrstu testamenta u omiljenom mu hotelu Hermitage. Kako su pjesme dolazile, tako je odlazio u studio, i ovaj put bez Crazy Horsea, te uz pomoć starog suradnika Bena Keitha u četiri dana zgotovio devet pjesama.

Stihovi filozofske težine

Ne treba niti spominjati da je album retrospektivnog karaktera. Young je uglavnom tih i skrušen, svjestan ograničenog roka trajanja života. Nema bahatosti koja bi mogla značiti prikrivanje straha, a nema ni gorčine – s mnogo kilometara u nogama, taj šezdesetogodišnjak odaje čovjeka koji je vidio i napravio sve što se u životu treba vidjeti i napraviti, pa Praire Wind djeluje smirujuće poput Prozaca. Govorio je kroz stihove o neugaslom optimizmu (“... it’s a long road behind me / it’s long road ahead...” – The Painter), pokvarenim političarima (No Wonder), prisjećanju na mladost i nedavno preminulog oca (Far From Home), ili Elvisu (He Was The King), ne može ga se uhvatiti u trivijalnosti ili patetici. Na korak do kraja, zagrebao je ispod površine stihovima filozofske težine. Nije da je pokazao srednji prst smrti, ali joj se svakako nasmijao u lice. I preživio. Naime, operacija mozga četiri dana kasnije uspjela je u potpunosti.

Glazbeno gledano, Praire Wind je u globalu ono što se danas obično naziva alternativnim countryjem, iako bi u Youngovu slučaju možda bilo ispravnije reći da je riječ o folk-rocku, elegantnom i uglađenom kao rijetko dosad u gotovo četrdeset godina velike karijere. A vokal, kojem su davne prognoze predviđale neslavni kraj na samom početku? Ne može se to nazvati falsetom – Youngove glasnice i dalje proizvode ton sličan otvaranju vrata s nepodmazanim šarkama. Takav se glas ili voli, ili se slušatelju ježi koža od neugode. Ali, jedno je sigurno: kad ga čujete jednom na sekundu, ne možete se više nikad zabuniti kod određivanja vlasnika. To je Neil Young, jedan i jedini.