Smiješak dnevno

Jutro je svanulo prekrasno nad ravnicom i činilo joj se da ljepše jutro nije vidjela otkad se vratila, otkad je bez muža, ili barem od jučer. Voljela je jutra i sve što ona nose. Nikad ne bi priznala svojim suplemenicima koliko ona ustvari voli ta krhka jutra dok se sunčeva svjetlost probija po tami i izgleda da nema šanse, da je tama prevelika. Ta su joj doba, prije no što samo sunce dođe, bila najdraža. Podsjećala su je na njezin život i sva svitanja što su došla i prošla. Uostalom ne bi nikom priznala za svoju ljubav prema jutru jer bi im morala reći i da voli to jutarnje pješačenje prema gradu. Da ne čeka autobus, zbog zadovoljstva te šetnje kroz pustopoljinu i travu, čekanja na sunce da se rodi, a ne zbog kašnjenja, buke ili gužve, premda nije voljela nijedno. Ne bi se ni tu mogla zaustaviti, već bi im rekla da voli i odlazak na taj prividno prisilni posao, da voli zidove svog ureda, da voli smirenost bijelih papira i crnih slova. Uopće im ne bi rekla da voli grad jer je ionako previše sumnjiče za to, a i bez sigurnog znanja o tim ljubavima bila je sasvim dostatno opterećenje svojoj djeci, svojoj prekrasnoj djeci koja su već na vratima i odlaze od nje.

Ovo jutro bilo je stvarno prekrasno i nadahnulo ju je da se ne boji ni zvijeri, ni ljudi, ni pušaka, možda čak ni kleveta… ali ne, tog se uvijek bojala, čak i u ovako predivno jutro. Jedan progon joj je bio sasvim dovoljan za cijeli život. Ne bi je ni primili nazad da nije bilo djece, djeca su dužnost plemena.

Došla je na posao rumena od zadovoljstva. Premda je to rumenilo bilo teško uočiti na njezinom licu Charles ga je uočio, kao i sve ostalo u vezi s njom. Nasmiješio joj se i uzvratila mu je osmijeh. Standardan ritual bez riječi između njih dvoje, koji su prvi dolazili na posao. Ostali su imali naviku kasniti. Ustvari kašnjenje je bilo ustaljeno u ovom vrućem svijetu.

Možda su njih dvoje dolazili tako rano na posao samo zbog tog jutarnjeg smiješka i pozdrava bez riječi. Charles je svakako znao da on zato dolazi. Zato i ostaje ovdje usred ničega s tako malo svog. Ona to naravno ne bi priznala ni sebi, to je Charles vidio i zato nije ništa poduzimao, nije progovarao hraneći se od dana do dana tim širokim osmijehom koji bi samo on vidio, jer bi se ugasio čim bi netko treći ušao kroz vrata.

Možda bi ih kolege i sumnjičile da se nešto odvija među njima da su uhvatili ijedan razmijenjen pogled, ijednu riječ ljubaznosti. Međutim, toga nije bilo, jedini pogled i osmjeh su bili oni jutarnji. Na odlasku se ona ne bi ni osvrnula na njega, dapače činilo se da ni jedno ni drugo ne primjećuju, kao da si ni imena ne znaju, a znali su, znali su oni i više od toga.

Naime, prije previše godina da bi se Charles toga lagodno sjetio, dijelili su klupu na putničkom brodu. On je išao na svoj privremen posao arhitekta u luci, trebao je projektirati novi dok, a možda i pokoju zgradu, te se s iskustvom vratiti doma na dobro plaćen posao što mu ga je otac čuvao. Međutim, upoznao je nju na tom putovanju. Tužnu, visoku, ponosnu ženu s dvoje malene djece, bez suza na licu. Imala je kožu boje ebanovine, ali to nije primijetio, trebalo mu je dosta dugo da uopće obrati pažnju na tu pojedinost njezina prekrasno isklesanog nosa i velikih očiju. Naravno da se upoznao s njom, nije bio posve mlad, ali još ništa nije znao. Sjeo je s njom na palubu treće klase s drvenim klupama, dok su joj djeca spavala glava naslonjenih na krilo.

Slušao je njezinu priču isprva ne vjerujući da su ta djeca doista njezina, a poslije uvučen dramom, izgonom, nevjernim mužom, stranom zemljom, školovanjem, radom, sve se više divio toj ženi postojane snage i htio joj je biti blizu. Vraćala se k svom plemenu znajući da će morati prihvatiti njezinu djecu, ali isto tako da će ona i dalje biti na rubu, izopćena, na milosti svoje djece i suplemenika.

Nije to mogao zamisliti, sav taj ponos, tu ljepotu bez zaštite. Naravno daj joj je ponudio posao, nije znao kakav, ni koliko plaćen. Gledala ga je odjednom sumnjičava, prvi put pogledavši tog blijedoputoga gospodina s previše labavom kožom lica, posumnjavši u njegove namjere. Radije će živjeti od milodara nego se prodati na tako podao način. On se zacrvenio od ruba kragne do ušiju, još nije vidjela tako crvenu boju na licu, tako je i uspjela dokučiti osjećaj na tom blijedom licu. Šutjeli su i odmjeravali se, on je poniknuo pogled.

– Nisam vas mislio uvrijediti – protisnuo je i njoj ga bi žao, bila je gruba, otresita, jer je naviknula samo na jad i poniženje.

Posegnula je i stavila svoju ruku preko njegove, a on je bio nesposoban činiti išta drugo do zuriti u njezinu sjajnu kožu, duge prste. Želio je da je smije uhvatiti, privući bliže, ali sada je znao da ne smije.

– Ispričavam se, ne znam što mi bi – rekla je svojim pijevnim glasom – posao bi mi koristio više od ičega na ovom svijetu.

Kimnuo je, povukla je ruku. Pročistio je grlo prije nego je progovorio.

– Dođite onda u ponedjeljak, naći ću nešto za vas – zapisao joj je adresu na papirić.

Presavinula ga je i stavila u svoju sandalu. Zurio je u njezino stopalo pa skrenuo pogled. Ovo je samo privremena fascinacija, rekao si je, učinit ću dobro djelo i neću je viđati često.

Naravno da joj je, kad je došla u ponedjeljak točno u osam, zatekavši ga samog u uredu, dodijelio stol nedaleko od svog, ne baš da je izravno gleda, ali da može neprimjetno baciti pogled prema njoj. Dodijelio ju je valjda jedinoj ženi u uredu kao tajnicu. Njih dvije su se složile i to je funkcioniralo ostavivši ga nasukanog na stolu malo desno od nje i nekoliko glava dalje.

Prvi dan je prošao da nisu pogledali jedno u drugo, on zato da ne prestane raditi, ona jer je bilo toliko novoga za naučiti. Na kraju dana izašla je kroz vrata. Prije toga je bacila pogled na njegov stol, nije bio tamo. Tako se uspostavio njihov ritual jednog pogleda dnevno. Ostali kolege su ubrzo zaboravili da je on imao išta s njezinim dolaskom na posao, zaboravili su da joj on zna ime.

Prošla je godina dana njegova naukovanja i on je trebao otići doma. Mislio je otići, mislio se oprostiti od nje, ali taj dan je došla na posao, nasmiješila mu se kao i obično, te ga ostavila bez riječi. Baš kad je mislio ustati i otići do njezina stola da se oprosti, u ured je neobično rano upao kolega prekinuvši ga. Nije se otišao oprostiti pred njim, to bi bilo neumjesno. Tako je prošao drugi dan, pa treći, četvrti je preuzeo novi projekt i godine su se stale nizati dok je on sjedio nasukan za svojim stolom s malom plaćom, hraneći se jednim smiješkom dnevno. Otac ga je zvao isprva bijesno, pa očajno. Na kraju je odustao vjerojatno ga razbaštinivši u korist brata, ali on nije mario dok god se smiješak redovito pojavljivao na vratima svako jutro.

Ona bi rekla, kad bi je pitali koji joj je najdraži dio radnog dana, jutro kad je tišina i prisnost i nema buke i napasnih kolega. Ne bi spomenula da joj se tad nasmije blijedoputi muškarac čija se koža, premda je potamnjela, s godinama još malo omekšala, a oči rastužile. Ne bi to priznala jer bi tad morala objasniti tko je taj netko i zašto joj se smije, a možda bi im rekla i da je zabrinjava njegova tuga koja nikako da prođe.

Charles je katkad razmišljao o njihovom razgovoru na brodu. O njoj dok je gledala preko ograde u more i njemu kako upija njezin profil. Razmišljao je o brodu kao nekakvom međuprostoru u kojem joj je bio dopušten govor i izražavanje, osjećanje, žaljenje, zahtijevanje. Kopno ju je okružilo, zarobilo, smanjilo, ušutkalo i njezine iskre bi samo jutrom izlazile van, stidljive, smjehuljive. Tad je mislio da bi uvijek bila otvorena kad bi pobjegao s njom, odveo je s kopna, ali čim bi to pomislio, stao bi. Sjetio bi se njezine čelične odlučnosti, njezina odbijanja da ima išta s njim zbog ikakva razloga i opet bi se posramio kao da ju je doista pokušao kupiti poslom, a ne osloboditi.

Naravno da je ispalo kako je posao nije oslobodio, nego dao samo još jedan razlog za oprez, još jedno mjesto gdje može napraviti krivi potez i ponovo ostati bez svega. Samo ovaj put više nije bila tako mlada i bojala se da se ne bi snašla, da nitko ne bi htio njezinu djecu. Ono što je cijelo vrijeme propuštala primijetiti je to da njezina djeca više nisu djeca, te da su našla mjesto u svijetu koje je sasvim njihovo. Uskoro će kćerin obred vjenčana, a sin se već davno odselio u kolibu mladih lovaca, samo što je njoj to bilo teško prihvatiti.

Ona se ustajala jutrom, hodala bosa po zemljanom putu dok je sunce izlazilo, i sanjarila o ljepoti i nježnosti. Vraćala bi se s večeri u selo u kojem su njezini suplemenici provodili ispunjene dane radeći, družeći se i pjevajući, nisu zamrznuti čekali na nju da se vrati. Onda bi s večeri sjedila malo sa svojom kćeri, pripremale su večeru i sin bi došao do njih. Mogla je i dalje misliti o njima kao o djeci, jer ih nije viđala u njihovim svakodnevnim ulogama, udvaranjima i ogovaranjima. Da je to vidjela, morala bi prihvatiti da njezina propast više nije i njihova, ali ovako je i dalje robovala njihovoj budućnosti koja je već došla.

Istina je ustvari bila ta da njezini suplemenici nisu bili tvrda srca i da bi je već odavno vratili iz izgnanstva da je tražila, da im je stalno bila na oku. Zadali bi joj rituale pročišćenja i spalili bi njezinu prošlost kao da je nije ni bilo, kao i porijeklo njezine djece. Vjerojatno bi se našao i neki muškarac bez žene, udovac ili ostavljeni, te bi je uzeo u kućanstvo za ženu. Tada bi se prilagodila načinima plemena, zaboravila na škole, bijele papire i uspravne zidove. Vratila bi se u zadane obrasce i rituale, disala bi kroz pleme. Ne bi išla jutrom ususret zori sanjareći o nečem novom, nego bi ustajala po vodu, gradila kuće i pjevala. Ovako je ostala izvan svega i dalje nepovezana, izopćena, i dalje sama, ustrajući u svom izboru koji ju je udaljio iz plemena.

Nikad nije o tome ni razmišljala jer je ustvari bila zadovoljna svojim statusom i životom. Odgovaralo je njezinom ponosu što se nije morala prosuti pepelom po glavi i pokajati se što je voljela, što je pogriješila. Zato se i toliko iznenadila kad ju je njezina kćer pozvala da živi s njom u kućanstvu njezina muža, preuzme ulogu starije žene, ostavi posao i opet postane pleme. Zurila je u nju postavši svjesna da gleda u mladu ženu, a ne dijete. Kćer ju je stala uvjeravati da neće biti teret i da neće više morati hodati svaki dan do grada, a sve o čemu je ona mislila je bilo to kako nije tako stara, da vrijeme nije proteklo, da još ima vremena… za što?

Do jutra je prihvatila to novo stanje stvari kao pokoru, obavezu. Nije joj ni palo na pamet da odbije kćer, koja je mislila dobro, jer je živjela u uvjerenju da je njezina majka usamljena i nesretna žena. Zato je sva sretna razglasila da se majka vraća u selo, da je pristala.

Ujutro je opet ustala sa zorom i krenula na posao ovaj put teška srca.

– Zar to neće biti divno – rekla joj je kćer – nećeš više morati putovati.

Samo je kimnula glavom u odgovor, nespremna govoriti, osjećajući se starijom deset godina nego dan prije. Osjećala se toliko loše da nije otišla pješice kroz travu, nego je stala čekati bus. Naravno da je zakasnila. Gotovo se rasplakala u prepunom autobusu okružena životinjama i ljudima u onom trenutku kad je bilo vrijeme za ulazak i osmijeh.

Charles je sjedio zureći u vrata koja se nisu otvarala. Nije vjerovao da ona nije ušla. Samo je sjedio i zurio očekujući najgore, zamišljajući zvijeri i oluje, gromove nad ovom zemljom bez kiše. Nedostajala mu je kiša, nedostajala mu je magla, čak mu je i smog nedostajao. Vratit će se u sve to ako se ona ne pojavi. Ovdje na ovom suncu i spaljenoj zemlji nikad ne bi mogao sakriti svoju tugu, nedostatak svog srca. Pod kaputom se svašta može sakriti, čak i… neće razmišljati o tome, čekat će.

Zurio je u vrata dok su kolege ulazili pogledavajući ga s čuđenjem, nenavikli na takvu odsutnost i stravu. Kako se nije micao, ubrzo su ga zanemarili misleći da je čudni bijelac napokon puknuo od sunca i zemlje.

Nije dugo kasnila, ali znala je da se svijet promijenio za to vrijeme. Ušla je, pogledala nakratko njegovo izbezumljeno lice bez osmijeha. Brzo je skrenula pogled podsjećajući se na kolege u uredu.

Srce mu se nije oporavilo kad je ušla. Naprotiv, potonulo je još dublje vidjevši na njezinu licu predaju, vidjevši starost što je došla preko noći. Zurio je u nju ništa ne radeći prestrašen tom promjenom.

Ona je sjela na svoje mjesto s osjećajem gubitka, kao da već nije ovdje, već je izgubila. Kasnije je ušla k šefici i rekla da odlazi.

– Dugo smo se družile – rekla joj je – žao mi je što odlaziš, ali kad djeca zovu, mi se odazovemo – zagrlile su se.

Charles je u međuvremenu pokušavao raditi.

– Eto – došao je šef odjela do njegovog stola – ti si i dalje tu sa svim svojim kvalifikacijama i mogućnostima za bolje, a zašto? To mi nije jasno.

– Čekam – odvratio je Charles kao i uvijek, ne trudeći se objasniti bolje. Ni sam sebi to nije mogao objasniti bolje.

– Da, a niže rangirani službenici misle da mogu bolje.

– Tko odlazi? – trgnuo se Charles.

Šef je samo mahnuo glavom prema njoj i odšetao. Charles se posve prestao truditi raditi. Zurio je u nju šokiran, a onda bacio olovku na stol zavalivši se u stolicu.

– Kakva sam ja budala! – rekao je dovoljno glasno da ga svi mogu čuti.

Ona je poskočila na zvuk njegova glasa koji se rijetko dizao iznad graje ureda. Podignula je pogled i zatekla ga kako pilji u nju pred svima, izgubivši svu svoju suzdržanost.

– Budala Charles? – pitao ga je zabavljen kolega. – Zašto?

– Jer čekam nešto što očito neće doći – nije skidao pogled s nje.

– A što bi to bilo?

– Ljubav očito, ljubav.

Spustila je pogled i počela se praviti da radi, a ustvari je samo premetala jednu hrpu papira na drugu.

Nastavio je zuriti u nju ne obazirući se na žamor koji se pronio kroz ured.

Ljutila se u sebi zbog njegove drskosti. Nakon sveg njezina truda, svih odricanja, označit će je netko posve, posve stran, posve nevažan, posve, posve neželjen. Dok je tako prevrtala papire grizući se u sebi, šefica joj se nagnula preko ramena.

– Jesi li vidjela onu budalu kako zuri u tebe – posprdno se nasmijala – muškarci su baš budale.

Stala je usred pokreta, šokirana. Oni će njega izvrgnuti ruglu, a ne nju. Podignula je pogled osvrnuvši se po uredu. Svi su bacali poglede prema njemu, podsmjehivali su se njemu, ne njoj. Opet se odvažila pogledati u njegovom smjeru i odjednom joj nije bilo jasno zašto se oni njemu smiju. Ta on je samo gleda tužno i nježno, kao da će mu nedostajati kad ode. Nedostajat će i on njoj, ali to nije važno, ona nije važna, ona ima obaveze. Vratila se papirima sad se pokušavajući koncentrirati na njih da ih baš posve ne ispremiješa prije odlaska.

– Možeš li zamisliti kako je glup – govorila joj je kolegica koja je odjednom osjetila povezanost s njom – on je odgađao put nazad doma sve ove godine misleći da će te osvojiti, a nije ti to ni natuknuo. Stvarno, pa vi se ni ne poznajete – završila je s usklikom nastavivši vrtjeti glavom nad tim.

Ona se ugrizla za obraze s unutrašnje strane ne želeći se odati, pokazati, išta reći, jer ako otvori usta zasigurno će ga braniti pred njima. Zasigurno će im reći da je on poznaje sasvim dobro i da nikome nikad nije rekla sve što je njemu ispričala. Nikome se nikad nije tako otvorila. Tada je mislila da je to samo zbog broda i nevolje, ali kako je vrijeme prolazilo i jutarnji osmijesi se redali, potajno si je priznala da to nije bilo zbog broda već zbog njega i njegove tihe pažljivosti, zbog tog brižnog pogleda, nečeg mekanog u rukama. Nikad nije previše razmišljala o tome, kao što nikad nije predugo gledala u njega. Jednostavno ne smiješ predugo gledati u sunce, jer ćeš oslijepiti, zauvijek će ti ostati urezano u mrežnice. Odjednom joj se opet plakalo jer će ostati bez tog kratkotrajnog jutarnjeg sunca zauvijek, a sve zato jer je stara, ostarjela je prije vremena… djeca su joj odrasla prije vremena.

Taj dan je on otišao prije nje. Nije više mogao podnositi svu tu učmalost i propale nade. Gledao ju je dok je mogao, ni ne primjećujući kakva je zabava postao, a onda se otišao doma spakirati. Vrijeme je, ne duguje im ništa, nikakav otkazni rok. Sigurno sutra isplovljava neki brod koji će ga odnijeti doma.

Nakon što je izašao, zabava se ubrzo ispuhala, a ona se zatekla kako otvoreno zuri u ispražnjeno mjesto, u nedostatak topline.

Krenula je doma uobičajenim putem, pješke, nije htjela ponoviti putovanje autobusom. Krajolici joj nisu zadržavali pogled, mogla je misliti samo kako se nije oprostila od njega, nije mu objasnila, ipak mu je dugovala nešto za sve te osmijehe što su je hranili u godinama suše. Noge su joj same pronašle put nazad i obrela se pred njegovom kućom. Čudila se svom pamćenju, toj usputnoj sitnici koja joj se upekla u um. Davno na brodu joj je rekao gdje će živjeti, tako da mu se obrati ako bude trebala. Tad se zacrvenila od bijesa i krivog shvaćanja njegovih želje, ili ispravnog shvaćanja što želi, ali ne i zašto. Dugovala mu je, to je bilo sve na što je mogla misliti.

Pokucala je i čekala uvjerena da je on iza tih vrata, tu je iza, a ne negdje vani, čeka na nju. Nije se pokolebala kad nije otvorio, već je pokucala opet.

Otvorio je u košulji raskopčanog okovratnika i u kratkim hlačama. Samo je zurio u nju kao u duha. Napokon se pomaknuo usranu propustivši je unutra. Ušla je bez oklijevanja, noge su imale svoju volju, a i nije ga se bojala više, nije očekivala stupicu, zatvor. Stupila je unutra i ipak naišla na neugodno iznenađenje druge vrste.

– Odlaziš? – šokirala se glasno, i to je bila prva riječ koju mu je uputila nakon jako dugo vremena. Srce mu je nakratko poskočilo od zvuka njezinog glasa.

Pokazala je na otvorene ispunjene kovčege.

– Kamo da ti ovo… – niska tamnoputa žena je ušla u sobu.

– Ostavi nas nasamo – obratio joj se nestrpljivo – dalje ću sam.

Žena je bez riječi bacila pogled na nju i izašla.

– Sluškinja – ispričao se kad je izašla, a ona se zaleđeno pitala zašto ju je toliko pogodilo prisustvo druge žene u njegovoj kući. Zar je zamišljala da on živi u celibatu sve te godine. Gorko se nasmiješila sama sebi i krećući se opuštenije prišla prozoru pogledati more, krasno je izgledalo. Precijenila je svoj utjecaj na njegov život, ali to je poznata situacija i nije se više osjećala tako iskorijenjeno.

Divio se njezinoj gracilnosti gazele izgubljenog pogleda među njezinim lopaticama.

– Kćer mi se udaje – rekla je polagano prozoru, čekao je znajući da će se to nekako nadovezati, uostalom kod nje se sve zavrtjelo oko djece kad ju je muž ostavio samu.

Okrenula se prema njemu i otkrila da on čeka nastavak priče. Nasmiješila mu se blago odjednom, sretna što će mu ispričati taj zadnji dio njezine sage koju je on jedini i čuo.

– Zato odlazim – nastavila je – pozvala me je u kuću svog supruga da preuzmem ulogu starije žene… opet ću biti dio plemena.

Šutio je, ali oči su mu se ispunile dubokom bolju i tugom.

– Što je? – uskliknula je tiho i prišla posve nesvjesno korak bliže. – Zar to nije dobro? Neizvjesnost se završava za mene. Uspjela sam, dovela sam ih do zrelosti, imaju svoje živote. Zar to nije dobro? – prišla je još jedan korak tražeći njegovo odobrenje. Odobrenje stranca koji ne razumije.

– Starija žena? – bilo je sve što je rekao.

Skrenula je pogled i pokazala mu svoj isklesani profil koji je vrijeme neznatno označilo. Ona je bila još toliko mlada, toliko lijepa i živa. Nije mogao podnijeti tu budućnost u sumračnoj kolibi koju nije sama sagradila, gdje nju nitko neće gledati, gdje će njezina kćer voditi ljubav, gdje će njezina kćer rađati djecu.

– Da – prošaptala je – ostarjela sam.

– Možda od jučer do danas – odvratio je grublje nego je to čula od njega.

Podignula je pogled i susrela njegov sad pun čemera i gorčine.

– A što bi ti htio od mene? – naljutila se povisivši glas. – Ti ionako odlaziš u svoju zemlju među zidove. Što tebe briga za mene?

– Ali briga me je – pristupio je korak bliže smirivši ruke – zar ne vidiš da je sve to zbog tebe? Zbog tebe sam ostao, zbog tebe odlazim. Sve je zbog tebe.

– Ne vjerujem da si samovao sve ove godine, ni zbog mene – u glasu joj se javila oporost starije žene.

– Ne – pogled mu se stvrdnuo – nisam, ali ne ponosim se tim pokušajima da tijelom izbrišem ljubav, ionako nije uspjelo.

Pokrila je usta i okrenula se bočno od njega.

– Ovo je oproštaj – rekla je – ne moram to stvarno znati.

– Moraš znati – rekao je žestoko i prišao bliže – moraš znati da te volim ljubavlju koja nikako da uvene.

– Kako i bi – nasmiješila se pogledavši si vrhove stopala – kad smo je svako jutro zalijevali.

Nasmijao se glasno na to. Iznenadio ju je taj zvuk, bio je grlen i dobar, dao je naslutiti da on možda zna i pjevati. Predugo nije pjevala.

– Da, jesmo. Zalijevali smo je – rekao je.

Zapjevala je tiho oproštajnu pjesmu. Zaljuljao se na stopalima.

– Ne pjevaj tu pjesmu – prošaptao je.

– Zašto? – pogledala ga je i iznenadila se kako joj blizu stoji, samo dva koraka daleko. Na brodu su sjedili na klupi odijeljeni samo sinom što je spavao, tad joj je ta blizina bila prirodna.

– Jer je to nepovratna pjesma.

– Zar ovo nije nepovratno? – mahnula je glavom prema torbama.

– Nije – reče tiho – pođi sa mnom, nemoj biti stara žena, još je rano za to.

Zjenice su joj se raširile od šoka.

– Zašto bi to učinila?

– Jer i ti mene voliš.

Obuhvatila se rukama i znala da mu oko toga ne bi mogla lagati, to saznanje on zaslužuje. Ta ljubav je jedna od stvari zašto šuti, zašto ne pjeva. Da počne pričati i pjevati morala bi to svima reći, tu nježnu i neiskorjenjivu ljubav.

– Tvoja djeca su sad dobro – reče joj dalje – zar ćeš im zauvijek robovati.

– Već sam jednom napustila sve zbog ljubavi…

– Nisi – prekinuo ju je.

– Nego zbog čega onda? – pogledala ga je ravno u oči odlučna čuti svoju sagu iz njegovih usta.

– Zbog svijeta, pustolovine, laske, lijepih očiju, mladosti, obećanja, to nije bila ljubav.

Blago se nasmiješila.

– Da, dobro si me slušao, nije to bila ljubav, ali već sam pobjegla jednom.

– A kome bi sad pobjegla? Djeca te ne trebaju, roditelji su ti mrtvi, pleme te je izopćilo.

– Zasitio bi me se.

– To nikad.

– Drugi bi me odbacili.

– Onda bi odbacili i mene skupa s tobom.

Disala je tiho, nečujno.

– Ali ne bih te smio ni nagovarati na to. Pođi sa mnom ako hoćeš. Dođi sutra na brod u zoru, imat ću kartu i za tebe.

– Da se nikada ne vratimo? – prošaptala je.

– Ne, nego da nađemo tvog muža i dobijemo razvod.

– Učinio bi to za mene? – nabrala je obrve iznenađena.

Da, on je znao što bi joj značilo više od života. To daj je taj muškarac, to pijano čudovište, ne posjeduje više ni na jedan način.

– Što bih morala učiniti za to? – ispružila je još jedan štap ispred sebe očekujući stupicu koja bi je osakatila.

– Ništa, baš ništa ne bi morala učiniti.

Okrenula se opet prema njemu.

– I ti bi se pomirio ni s čim?

Slegnuo je ramenima.

– Imao sam i manje – predao se i napokon je vidjela da tu nema stupica, da čak ni ona nespretnost na brodu nije bila stupica već iskrena naklonost… privlačnost.

– Ne znam, moram pričati s djecom.

Kimnuo je.

– Čekat ću… brod neće.

Oklijevala je trenutak.

– Idem sada – rekla je, prišla mu korak bliže, pa kad se nije pomaknuo već prestao disati prešla i taj drugi korak. Sad je disao duboko, ali i dalje je mirovao. – Dobro onda – okrenula se da će otići, ali tada se pokrenuo i zgrabio je, odgovorila je na njegov zagrljaj obuhvativši ga oko vrata, spojivši svoje usne s njegovima.

Ostali su tako nemjerljivo dugo, a kad su se odvojili otkrio je da je sva starost izašla iz nje. Nasmijala se zvonko poput djevojke.

– Kad žena predugo samuje, um joj se pomuti – rekla je.

Pomilovao ju je po licu. Nasmiješila se i izvukla iz njegovih ruku.

– Ako dođem sutra – okrenula se u dovratku – doći ću k tebi.

Iskliznula je van. A ako ne, nastavila je misao u sebi, ostarjet ću prije vremena.

Charles se ushodao po stanu nemiran, neuzemljen, oživljene nade, ali i razmahanog straha. Možda, rekao si je, možda ne isplovim ako ne dođe, ali znao je da to nije opcija. Prošlo je vrijeme čekanja. Bacio se na kovčege i pakirao se posve sam do dugo u noć.

Već je pao mrak kad je došla do kolibe koju je dijelila s kćeri. Kćer ju je čekala ispred sva treperava od brige.

– Mislila sam da ti se nešto dogodilo, majko – uskliknula je.

– I je – odvratila joj je čvrsto kako je još nije čula – prošeći sa mnom.

– Po mraku?

– Da, dalje od koliba.

Kćer ju je poslušno slijedila priviknuta pokoravanju izravnim naredbama. Hodale su dok im se kolibe nisu izgubile iz vida.

– Što je, majko? – progovorila je kćer prva.

– Jesi li ti sretna?

– Sretna, majko?

– Sretna. Voliš li tog momka.

– Sretna sam. On je dobar, brinut će se za mene, a i – tu su joj zubi bljesnuli u tami – pošteno se namučio da me zadivi.

– I ti si sretna s tim?

– Naravno.

– Ne želiš nešto drugo? Znaš možeš otići u grad u školu, štedjela sam za to.

– Zašto bih to htjela, majko? – čudila se kćer.

– Ne znam, možda misliš da si mlada za brak.

– Nisam, već sam posve stasala, uostalom bit ću među svojima i ujak koji mi je poočim moći će me štititi – ponos joj se čuo u glasu.

– A ujina, pomajka, savjetovati – nadopunila je majka.

– Tu su i njegove tete, djeca će nam imati puno ljubavi.

– Ne sumnjam u to.

– U što sumnjaš, majko?

– Da sam ti potrebna.

– Nemoj to nikad misliti, ti si nas uvijek stavljala prve – žestoko se branila kćer.

– Jesam, zar nisam, ali zar ne bi i ti htjela i meni sreću.

– Bi, zato sam te i zvala sa sobom, da ne ostaneš sama.

– Ali zar ne vidiš – majka ju je nježno dotakla po ruci – da bi to meni bilo gore od samoće, da bi to bila objava moje starosti, kraj.

– Da, ali zar nije vrijeme za to, majko?

– Nije – odvratila joj je odlučno.

– Nego, za što je vrijeme? – pitala je kćer zbunjeno.

– Za ljubav je vrijeme.

– Ljubav? – šutjela je kratko na to. – Zar se ocu vraćaš?

– Ne – odmahnula je majka glavom u mraku. – Idem se razvesti od njega.

– Ali onda te pleme nikad neće uzeti nazad – užasnula se kćer na to.

– Možda ja to ni ne želim. Davno sam otišla. Vratila sam se samo zbog vas.

Nakon toga je nastala šutnja.

– Dobro si učinila – progovorila je najzad kćerka – treba selo da se odgoje djeca.

– Da.

– Ali zar baš moraš bijelog čovjeka voljeti, to je i moja sramota, majko – molećivost joj se uvukla u glas

– Kako znaš? – prenula se majka.

– Visoki čovjek s broda, nikad ga nisam zaboravila, on ti je dao posao – rekla je ravno.

– Ali nije zato – majka je čvrsto stisnula kćerinu ruku.

– Nego?

– Jednostavno me ispunja mirom i srećom, osjećam se lagano kad je on blizu – usrdno je govorila majka.

– A unuci?

– Nemoj mi slamati srce – zajecala je majka u tami, i to je napokon smekšalo kćerino srce.

– Što tražiš od mene? – tiho je upitala svoju majku.

– Blagoslov, ne mogu opet pobjeći – molila je majka

– A brat?

– On ne bi shvatio.

– Ne, ne bi – priznala je kćer.

– Shvaćaš li ti, kćeri moja?

– Ako se sjetim kako mi zaručnik skakuće po žeravici, onda te shvaćam – kapitulirala je nakon kratkog krzmanja.

Zagrlile su se.

– Hvala ti – rekla je majka suznih očiju.

– Kad ideš? – zanimalo je kćer.

– Ujutro. Smijem li ti pisati?

– Svakako, majko – podragala ju je po kosi dajući joj blagoslov kao da je majka kćer, a kćer majka – a možda nam se putevi opet isprepletu – glas joj se smekšao. – Široko je nebo – kćer je podignula ruke u pozdravu.

– I prostrana zemlja – uzvratila je majka ispreplevši svoje prse s njezinima. – Objasni bratu – zamolila ju je za kraj.

– Pokušat ću.

Krenula je prije nego je svanulo, prije nego se itko probudio, bez oproštaja. Kćer je otišla spavati k ujaku koji ju je posvojio i koji će je provesti kroz vjenčane obrede, koji bi to činio umjesto majke čak i da je ostala. Njezino izopćenje joj je sad bilo blagoslov, jer je mogla nestati tek tako. Nikakvi obredi neće biti provedeni, nikakve suze prolivene. Sa sobom je ponijela samo zavežljaj stvari i ušteđevinu. Ušteđevina ju je tješila više nego išta drugo, jer joj je pružala nekakvu neovisnost, samostojnost dok se ne snađe u tom novom svijetu.

Čekao ju je na mostiću koji je spajao zemlju i brod. Stala je nakratko motreći ga, upijajući taj prizor, uspoređujući ga s onim otprije kad su se opraštali silazeći s broda. Tad je bio mlađi i mršaviji, ali nekako joj je sad bio privlačniji. Vrijeme je izgladilo neobičnost njegovog izgleda. On je mirovao i dalje nesiguran hoće li ona zakoračiti nogom s tla i opet ući u nesputanost govora. Čim je stupila nogom na mostić pohitao je prema njoj, ponudio joj lakat i poveo je gore. Izazivali su poglede, ali nijedno nije marilo za njih. Ona je gledala u pod ispred svojih stopala nesigurna da se neće spotaknuti i pasti, a on u nju nesiguran da neće nestati.

– Uzeo sam ti odvojenu kabinu – progovorio je. Na to je napokon podignula pogled.

– Takav obzir neće biti potreban – rekla je odlučno – možda nismo stari, ali prestari smo za takvo pretvaranje.

Otvorila je njegovu kabinu i povukla ga unutra. Nisu ni primijetili kad je brod isplovio. Bili su već daleko na pučini kad su napokon progovorili.

– Ti si, Sheihali – izgovorio je njezino ime nježno – moja proljetna kiša.