Uz knjigu Peti red, parter: Kazališne kritike, osvrti, razgovori autorice Kim Cuculić, objavljenu u izdanju Društva hrvatskih književnika – ogranak Rijeka, 2012. godin
Na početku knjige kritika Peti red, parter, njihova autorica, Kim Cuculić, skromno bilježi kako je prije svega “redovita gledateljica kazališnih predstava”, a bila je to i prije no što je službeno počela pratiti riječku scenu za Novi list. Zatim jednako mirnim glasom dodaje kako ipak postoje neke razlike između profesionalnih i neprofesionalnih gledatelja: ova prva skupina zna izazvati jake reakcije i kazališnih uprava i glumačkog ansambla. Cuculić: “Sumnjam da je pravi kazališni kritičar onaj koji se nikada nikome nije zamjerio”. Još uvijek u prostoru uvodnog, manifestnog teksta, autorica nastavlja: “Samu sebe svrstavam u one nešto umjerenije kritičare, premda iskustvo govori da čak i mali kritički žalci znaju jako pogoditi one kojima su upućeni. No, ima i rijetkih trenutaka kad kritičar od nekoga iz glumačke ili autorske ekipe predstave dobije potvrdu da je bio u pravu. Bilo je i perioda krize, kad sam se pitala što će mi svi ti sukobi izazvani mojim pisanjem. Ali to brzo prođe, jer je kazališna kritika nešto što se naprosto zavuče pod kožu.” Na tu bih temu imala štošta za dodati, ali svakako je činjenica da kritičarski tekst, čak i kad “nije u pravu”, uspostavlja upravo onu zajednicu prema kojoj usmjerava svoj pogled, pamteći njezine izvedbe. U slučaju Kim Cuculić, uspostavljena je i institucionalna i nezavisna riječka scena; zabilježena su i prijelomna gostovanja i razgovori s utjecajnim redateljima, a i načini na koje je, kako veli Cuculić, “čak i unutar okoštalih institucija kao što je riječko HNK” moguće zahtijevati radikalnost autorskog eksperimenta.
Profil megainstitucije Ključnim događajem za užeinstitucionalnu riječku kazališnu situaciju Cuculić prograšava dolazak Zlatka Svibena za ravnatelja drame riječkog HNK Ivana pl. Zajca, posebno ističući važost predstave Duhi koju za Svibenova mandata režira Branko Brezovec (praćen burom oko „muške golotinje“). Tu je i važnost Svibenove režije Šnajderova teksta Dumanske tišine te inicijalna suradnja riječkog ansambla s redateljima poput Janeza Pipana ili Vite Taufera. U tim kasnim osamdesetima, kao i u ranim devedesetima s predstavom Vježbanje života Nedjeljka Fabrija u režiji Georgija Para, Rijeka počinje istraživati, pa i domišljati apartnost svoje geopolitičke prošlosti. No baš u tom razdoblju velikog otvaranja i propitivanja njena duboko heterogenog identiteta, Rijeku dostižu ratne godine. Tada na mjesto prvog kazališnog čovjeka grada stupa Darko Gašparović, zapamćen, kako veli Cuculić, “po domovinskim epopejama” tipa Smrt Vronskog u režiji Ivice Boban ili, nešto ranije, Vucima Milutina Cihlara Nehajeva u režiji Želimira Mesarića. Početkom novog milenija intendant riječkog HNK postaje Srećko Šestan, balansirajući između popularnog repertoara i prokušanih redateljskih imena, ali bez ikakve autorske samosvijesti. Zanimljivo je da 2000. godine ponovno Zlatko Sviben (kao ravnatelj Drame) i dramaturginja Magdalena Lupi pokreću projekt Milenij Europe, koji će iznova obilježiti niz produktivnih suradnji s redateljima poput Jerneja Lorencija, Tomija Janežiča, Saše Anočića, Janusza Kice, ali i mladog Maria Kovača koji režira Akvarij Radovana Ivšića. “Novi zaokret”, bilježi Cuculić, nastaje 2003. godine dolaskom na čelo HNK Ivana pl. Zajca temperamentne Mani Gotovac, posebno predstavama kao što su mjuzikl Karolina Riječka (još jedno preštampavanje lokalnih mitova), gdje se u naslovnoj ulozi – nakon Tatjane Matejaš i Radojke Šverko – pojavljuje Severina Vučković. Cuculić ovako procjenjuje predstavu: “Umjetnički kriteriji ostali su nedje po strani, a od inače banalnog Gervaisova predloška nije ostalo gotovo ništa. Nedvojbena je jedino činjenica da se blagajna kazališta napunila, a u riječki Talijin hram Severina je privukla i one koji do tada nisu znali ni gdje se ulaz u zgradu kazališta nalazi”. Mandat Mani Gotovac Kim Cuculić opisat će vrlo točnim odrednicama neoromantizma ili malograđanskog herc-teatra, od čega se scenska Rijeka nije oporavila ni pod vodstvom aktualne intendantice riječkog HNK, Nade Matošević Orešković.
Bujanje protuinstitucija Nasuprot HNK Ivana pl. Zajca, koji gotovo pučkoškolski uporno, doslovce dekadama ovisi isključivo o figuri intendanta, ponašajući se poput docilnog glumačkog razreda koji jedva da je u stanju išta zahtijevati ili stvarati mimo zamaha upraviteljeve palice, u Rijeci od sredine devedesetih godina nadalje buja i nekoliko nezavisnih scena. Najvažnija je svakako inicijativa glumca Nenada Šegvića koji osniva HKD Teatar, kao i pokretanje Festivala malih scena, ponovno u savezništvu Nenada Šegvića i kritičara Dalibora Foretića. Cuculić: “Prije nego što je dobio status međunarodnoga, tadašnji Hrvatski festival malih scena bio je važan utoliko što je riječka publika na njemu u samo nekoliko dana mogla vidjeti repertoarni presjek najkvalitetnijih naslova domaćeg repertoara, dok se dovođenjem predstava iz inozemstva hrvatska produkcija mogla staviti i u širi kontekst.” Oko autorske figure Žaka Valente također buja niz plesno-mimskih skupina i udruga: Labis, Petja, TRAFIK, Prostor Plus. Senka Baruška pokreće udrugu Koraki, Zvonimir Peranić utemeljuje Teatar Rubikon, rađa se i Ri Teatar, usmjeren prema burleski i kabaretskom izričaju. Magdalena Lupi s Ninom Violić, Sašom Bunetom i Marinom Poklepović najprije pokreće akademsku scenu Arka, a zatim se pridružuje TRAFIK-u, surađujući aktivno i s riječkim HNK. Legendarna predstava Hodač iz 1998. godine okupila je i danas aktivan tim TRAFIK-ovih performera i suradnika: Edvina Liverića, Žaka Valentu, Ivu Nerinu Sibilu, Magdalenu Lupi. Ovako Cuculić: “S obzirom na ratne okolnosti koje su zaustavile razvoj riječke plesne scene, a zatim i izostanak sustavne financijske potpore, taj segment kazališnog života Rijeke trenutačno je u fazi ponovne izgradnje temelja koji bi mogli osigurati bilo kakav kontinuitet djelovanja.” Začudo, Cuculić ne navodi ni javne kontroverze ni umjetničke uspjehe koje je u međuvremenu izazvala Udruga Drugo More svojim ZOOM festivalom, tek ga uzgred spominjući.
Redateljsko kazalište Veliki dio knjige imamo prilike pratiti kritičke osvrte grupirane prema imenima redatelja: Paolo Magelli, Eduard Miler, Damir Zlatar Frey, Vito Taufer, Tomaž Pandur, Jagoš Marković, Tomi Janežič, Oliver Frljić – s time da su u knjigu uključeni i tekstovi intervjua s većinom navedenih autora. Dodatak su: Branko Brezovec, Alvis Hemanis, Viktor Bodo, Pippo Delbono, Ivica Buljan, Aleksandar Popovski, Mira Furlan. Tu su i posebne cjeline naslovljene “redateljska čitanja klasika” (s jedne strane Hamleta, s druge Krleže); zatim mali presjek Međunarodnog festivala Malih scena Rijeka te predstavljanje riječke nezavisne scene, posebno TRAFIK-a, HKD Teatra i predstave Internetwork – drugi fraktal, Romeo i Ofelija, Julija i Hamlet Teatra Rubikon. Zabilježeni su i uspjesi postojano nekonvencionalnog te nagradama praćenog Gradskog kazališta lutaka Rijeka, kao i repertoarna “koprcanja” Kazališta Ulysses. U rubriku “Hrvatski autori na riječkoj pozornici” ulaze kritika Zappijine Karoline Riječke, Glorije, Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja te projekta Da je proklet Kam, a tu su i osvrti na Brešanove režije Mirisa, zlata i tamjana i Ničijeg sina, kao i na Janežičevu režiju romana Crnac Tatjane Gromače. Matanićeva režija Karakaševa romana Sjajno mjesto za nesreću i Buljanova režija romana Dubravke Ugrešić Baba Jaga je snijela jaje zaokružuju ovu cjelinu.
Ponovno i ponovno, motor riječke scene su intendantske i redateljske ličnosti; malokad koreografi, plesači, pedagozi, glumci (o glumicama da se i ne govori), performeri. Nema zapisa o radu riječkog akcioniste Zlatka Kutnjaka, ni o socijalnim performansima Kreše Mustaća ili Damira Čargonje. Dakle samo one scene koje prema kritičaru upućuju “službeni” poziv za peti red partera (kako je knjiga i naslovljena) dobit će zasluženu analitičku obradu. Mislim da bi iduća knjiga Kim Cuculić trebala uvažiti suvremenije pozicioniranje izvedbenog tumača, iskoračivši iz sigurnosti institucionalnog pogleda i za nju rezerviranog mjesta, ujedno tretirajući kao umjetničku izvedbu i mnogo širi dijapazon događanja u Rijeci.
Ton i vrijednosti Razlog zašto godinama čitam kritike Kim Cuculić, međutim, u jasnoj je opredjeljenosti autorice za rizične i dubinski promišljene projekte. Upravo će ova kritičarka prva autorski podržati predstavu Turbofolk Olivera Frljića 2008. godine, zapisavši: “Sve navedeno nije nikakav pamflet, već ilustracija kaosa i opće poremećenosti jednoga društva kojemu turbofolk postaje slikovitom metaforom, dok se kao druga bitna oznaka vremena nameće pornografija, za koju je pisac Irvine Welsh i na globalnom planu ustanovio da je svuda oko nas i da je postala dio mainstreama”. Njezino pisanje sustavno karakterizira smirenost, obazrivost i respekt prema zanatu pamćenja samog scenog događaja: od scenografskih i kostimografskih izbora do točno zabilježenih glumačkih rečenica koje smo imali prilike čuti na sceni. Zbog toga je Peti red, parter knjiga velike dokumentarne vrijednosti. Cuculić traje kao glas promišljanja kazališnog čina zato što ustraje na odbijanju skandaloznosti kao principa privlačenja čitatelja; njezin je istinski autorski antipod na domaćoj sceni Mani Gotovac, uvijek spremna na eksces i egzaltaciju. Tome nasuprot, Cuculić kao da se pridržava starog budističkog načela prema kojem nitko neće vjerovati osobi koju svaka frustracija može preobraziti u Bijesnog Orlanda, ali svatko će rado porazgovarati s osobom koja njeguje otvorenost, prijemčljivost (lijepa hrvatska riječ za receptivnost) i nenametljivost prilikom susreta. Riječima pjesničkog nobelovca Thomasa Tranströmera: “Gotovo bih si poželio kritičara pred kojim mogu samo malo zastati. Samo malo udahnuti zraka. Samo se malo prepustiti tišini međusobnog osluškivanja. Prije no što me potpuno skrši sljedeća šihta pisanja”.