Ako je veliki grijeh stranke na vlasti oblikovanje jednopartijske države, njezin istočni grijeh bio je i jest zanemarivanje čovjeka i olako trošenje ljudi
Kad je 1977. završeno suđenje hrvatskim otmičarima zrakoplova američke kompanije TWA, nakon pet godina Europe i šest mjeseci zime u New Yorku, u svibnju sam se ponovno vratio u Los Angeles. Tada sam, tragajući još jednom u mraku, iskoristio dvogodišnje iskustvo stečeno u Rimu, gdje sam radio s dr. Jožom Torbarom, i zaposlio se u najvećoj turističkoj kompaniji na zapadnoj obali onoga vremena. Tu sam, među ostalim, upoznao i stanovitog Franka Levaka. Taj se Levak, čovjek u godinama, bolestan i pred umirovljenjem, još sjećao pojedinih hrvatskih riječi iz svoga djetinjstva u Pennsylvaniji i pamtio neke fraze, ali više nije govorio hrvatski.
Kao sin zagorskih rudara, on je 1942. završio u Pittsburghu studij za strojarskog inženjera upravo u vrijeme kad je Washington, nagađam, potaknut bombardiranjem Londona, odlučio razviti vlastito raketno oružje. S tom namjerom skupljeno je po Sjedinjenim Državama stotine, možda tisuće, mladih inženjera raznih smjerova i poslano u famozni Propulsion Lab u Pasadeni. Kad god bismo pričali o tim eksperimentalnim godinama, Frank je uvijek govorio kroz smijeh ili s neprikrivenom ironijom: prije bilo kakvih raketa, cijele su barake letjele u zrak; ako dobro pamtim, ponekad i sami ljudi. Kao posljedica znanstvene spoznaje, svaki je tehnološki napredak moralno neutralan; broj ne zna za hard feelings. Želim li uopćiti, danas mi se čini da je naš zagorski Levak, bio manje ili više, tipičan čovjek ratnog razdoblja: veliki trijumf znanosti u devetnaestom stoljeću, već sredinom dvadesetoga stoljeća očitovao se kao sumnja, prvenstveno u primjeni.
S obzirom na rat s Japanom, uz Franka i njegove kolege, u južnu je Kaliforniju odmah nakon Pearl Harbora nahrupilo stotine tisuća mladih ljudi na svom prolazu prema bojištima, ili je tu bilo stacionirano kao logistička potpora mornarici i onima koji su bili razasuti po pacifičkim otocima. Te ljudske mase koje su po prvi put vidjele Kaliforniju i koje su, uostalom, zaslužne za njezin poratni rast i napredak, prouzrokovale su nagle promjene za koje nikada i nikakva zemlja nije bila niti može biti spremna. Ako je Bertolt Brecht u svojim Hollywoodskim elegijama još mogao pjevati o tome da su ljudi na onim stranama "došli do zaključka da Bog kojem je bio potreban raj i pakao, nije trebao planirati dvije ustanove nego samo jednu: raj", koji "siromašnima i neuspješnima služi kao pakao", nakon ratne i poratne invazije američke raje više uopće nije trebalo planirati. Stvar je rasla sama od sebe: ni raj ni pakao. Prethodno je po njemačkom uzoru izgrađen i prvi freeway, negdje od hrvatske crkve Sv. Ante u središtu Los Angelesa do Pasadene.
Sve je to, prema pričanju našeg Franka, imalo i svoju dobru stranu: već 1943. pojavio se nad gradom i prvi smeđi oblak dima. Promatran s nižih proplanaka losangelovskih planina u Pasadeni, oblak se mladim inženjerima punim optimizma činio, tehnološki govoreći, prava sitnež. Bilo je važno konstruirati raketu, a poslije će kao od šale riješiti pitanje smoga. "Uistinu", završavao je Frank svoju priču, "uspjeli smo: razvili smo najbolje i najpreciznije rakete; možemo, uglavnom nekažnjeno, bombardirati bilo koga bilo gdje na svijetu; u međuvremenu smo bili na mjesecu, osobno sam ostario, preživio dva srčana udara, dao ostavku i povukao se u zatišje turističkog ureda, zapravo, čekam smrt, a onaj je oblak još tu. Riješili smo stvar. Danas je znatno veći, prekriva sve, pa i prve obronke s kojih smo mu se nekada smijali."
Naravno, ne pišem ovo da bih u stilu gospođe Šeparović i sam pridonosio, inače savršeno zdravu, hrvatskom osjećaju za mentalnu poluciju. Iz samog kvalitativa je očigledno da Hrvatima nešto slično jednostavno nije potrebno. Ali to ne znači da nad cijelom Hrvatskom ne pluta veliki politički oblak čistoga hrvatskog smoga koji bi za sve nas mogao biti letalan. Za taj smog, skladan od raznih društvenih i gospodarskih premisa, odgovorna je cjelokupna hrvatska politika, ma koliko konačna odgovornost ležala prvenstveno na stranci koja nas već devet godina vodi u Xanadu hrvatskih iluzija. U međuvremenu nisu samo hrvatske barake letjele u zrak, zajedno s hrvatskim ljudima, najčešće radništvom, nego je također došlo do stanovitoga udobnog suživota između vlasti i oporbe. Tu činjenicu hrvatske politike ne bi bilo teško dokazivati, kao što ne bi bilo teško dokazivati prisutnost malih osobnih poriva u okvirima velikih državnih ili nacionalnih interesa. Pa ipak, neki su pomaci bjelodani. Pod tim prije svega mislim na osjećaj, koji se čini kao da je prisutan u cijeloj zemlji, da su promjene, osnovna karakteristika svakoga kapitalističkog društva, nužne i neizbježne, a tek potom na bilo kakvo racionalno prilaženje našoj narodnoj problematici. U prvom slučaju, vjerujem da je znakovito da napokon i stranka na vlasti uviđa da je nešto vrlo krupno otišlo ukrivo. Premda je uvijek moguća objekcija da je riječ o običnoj izbornoj taktici, ne treba zaboravljati ni efekte jednom zakotrljane grude snijega. U drugom slučaju, ohrabruje činjenica da šest oporbenih stranaka, uza sve trzavice i uzaludno trošenje energije na nepostojeće liderske probleme i stranačka trenja, barem za sada, uspješno odolijeva iskušenjima koja, s obzirom na hrvatski mentalitet i rodbinske odnose u našem smogu, nisu i ne mogu biti beznačajna. U oba slučaja treba što više otvarati prostor tim trendovima.
Uz stalne promjene, osnovna karakteristika kapitalizma je njegova sposobnost da se brzo uklapa u nove situacije. Ta međusobna ovisnost promjena i prilagodbe čini dinamiku društva. U središtu te dinamike, kao u povijesti, nalazi se čovjek, i tijesto i pekar. Ako je veliki grijeh stranke na vlasti oblikovanje jednopartijske države, njezin istočni grijeh bio je i jest zanemarivanje čovjeka i olako trošenje ljudi. Dodamo li tome nebulozna staleška naklapanja, kao stanovitu intenciju koja baca kroz prozor barem posljednjih sto i pedeset godina povijesti ljudskog roda, postaje jasan kontekst kojim bi se trebala kretati ne samo hrvatska politička oporba, nego i bilo kakva vlast koja uistinu nešto želi promijeniti. A to bitno znači tražiti put. U svakom slučaju, za razliku od nekih ljudi u Hrvatskoj, u mlađim danima čitao sam i Madame Stael: "Vrlo je poželjno da u slobodnoj zemlji ne ostanu na položajima previše vremena isti ljudi; i bit će razborito mijenjati ministre, premda ne bilo zbog ničega drugog nego zbog promjene".
Sve drugo je, bojim se, srčani udar, letenje baraka u zrak, smog, ili zalijevanje i uzgajanje visećih vrtova stranke gospođe Šeparović.