Smrt je i u Barbariji

Premda već više od dvadeset godina živi i radi u inozemstvu, Milivoj Bijelić ima osiguran status na domaćoj umjetničkoj sceni. Bijelićevi nastupi su rijetki ili, točnije, sporadični, ali redovito zapaženi, barem ako se kao mjerilo uzme broj nagrada što ih je u domovini stekao, od kojih je nagrada Zagrebačkog salona 2005. posljednja u nizu; ili pak prisjetimo li se da je, unatoč izbivanju, dobivao prilike zastupati Hrvatsku na svjetskim izložbenim smotrama, primjerice Bijenalu u Veneciji ili Kairu početkom devedesetih. Aktualna zagrebačka izložba tako je zapravo prva Bijelićeva samostalna izložba u domovini od davne 1983. Premda nije retrospektivna, Bijelićev opus predstavljen je na čak tri mjesta odnosno u tri galerije, čime je pružen pregnantan uvid u njegov recentniji rad. Dok se u Galerijama Josip Račić i Galeriji Canvas nalazi izbor radova formalno realiziranih u slikarskom, grafičkom odnosno fotografskom mediju, izložba u Domu HDLU-a pod naslovom Et in Barbaria Ego utjelovljuje raznolika konceptualna proširenja Bijelićevog pristupa tijekom minulih desetljeća te utoliko kontekstualizira cjelokupni izloženi opus. Koliko god se, naime, Bijelićev rad, od početnog slikarstva kao dobitne startne pozicije početkom osamdesetih, transformirao u smjerovima puhanja umjetničkih moda vremena, u njemu je moguće prepoznavati i određene konstante, koje i sam Bijelić nastoji držati pod autorskom kontrolom, sustavno signalizirajući linije kontinuiteta u svom stvaralaštvu – primjerice, znakom tzv. homo rebusa odnosno čovjeka-zagonetke, prije dvadeset godina patentiranim autorskim piktogramom, koji još uvijek eksploatira kao svojevrsni concetto, metaelement koji može funkcionirati kao ključ za čitanje strukturalnog principa njegovih radova općenito. Dovoljno je prisjetiti se nagrađene instalacije što ju je izložio na spomenutom Salonu 2005., da bi bilo jasnije što ideja rebusa odnosno zagonetke u Bijelićevom radu podrazumijeva; instalacija se sastojala od tri formalno odvojena elementa – omanje skulpture zeca na postamentu koji gleda u sliku na nasuprotnom zidu – fotografiju uvećanog detalja poznate Poussinove slike Et in Arcadia Ego s vidljivom svjetlosnom mrljom nastalom prilikom fotografiranja uz pomoć bljeskalice, te zasebno uokvirenog grafičkog otiska slova “e.go” izvedenih iz prvih i posljednjih slova poznate literarne i slikarske teme, a oblikovanih kao da je posrijedi komercijalni logotip, nedvosmisleno asocirajući na ime svjetske naftne kompanije “e.on”. Tri neovisna elementa združena u rečenični niz funkcioniraju kao alegorija koju je moguće čitati u širokom semantičkom rasponu što ga impliciraju navedene sastavnice – od socijalno-umjetničkih utopija što ih utjelovljuju lik i djelo Josepfa Beuysa odnosno zec kao njegov zaštitni znak, preko klasičnog kanona zapadne kulture, referenci na sveopću medijaliziranost stvarnosti, globalno društvo korporativne ekonomije itd. – što sve, naime, tvori semantički pomalo natrpanu situaciju iz koje je teško izaći s nedvosmislenim, specifičnim odgovorom (koji upravo forma rebusa to jest vizualne zagonetke podrazumijeva).

Potreba tragičkog razrješenja

Središnja od triju zagrebačkih izložbi odnosno rad pod spomenutim nazivom Et in Barbaria ego, eksplicitnom igrom riječi na poznatu mitološku temu, strukturiran je po istom principu zagonetavanja neke tobože skrivene stvarnosti. Inicijalno, posrijedi je izložbena prezentacija sada već višegodišnjeg Bijelićevog projekta u Bribiru, danas nevelikom mjestu u šibenskom zaleđu, obnove i prenamjene napuštenog objekta stare škole u svojevrsnu umjetničko-kulturnu instituciju čija domena djelovanja ne bi, dakako, bila isključivo lokalnog karaktera, ali koja bi potencijalno mogla postati faktor društvene revitalizacije regije, redefinirajući upravo status lokalnog prema globalnom, marginalnog prema centralnom itd. Dakako, pored realne, pragmatične osnove, projekt ima i svoju simboličku nadgradnju koja dolazi do izražaja upravo u izložbenoj artikulaciji. Posrijedi je, sažeto rečeno, dvostruko kodiranje: u stvarnosti pohvalno pregnuće, projekt shvaćen kao umjetnost, u simboličkom registru, neminovno dobiva znatno ambivalentniji karakter. Početno, on proizlazi iz povlačenja analogije s tematskim kompleksom Arkadije i naravno, svom prtljagom višeznačja što ga je taj pojam kroz dugu povijest svoga trajanja stekao; zamjenom toponima Arkadije s pseudotoponimom Barbarie u nazivu Et in Barbaria ego, opisani projekt revitalizacije društveno odumirućeg prostora prebacuje se u utopijski registar: angažirani predznak Bijelićevog projekta neočekivano se povlači pred melankolijom ispunjenja što ga mitološki topos Arkadije – kao utopijsko mjesto egzistencijalnog blaženstva koje je zapravo unaprijed izgubljeno, nemoguće stanje – podrazumijeva. Premda prividno bezazlen i domišljat, susret angažiranog i melankoličnog modusa u biti je žanrovski i ideološki nemoguć spoj koji tradicionalno traži tragičko razrješenje, a upravo ono u Bijelićevoj umjetnosti izostaje. Spomenuti princip zavodljivog poigravanja i zagonetnog kombiniranja svega sa svim u estetski dopadljivom obličju, Bijelić je tako ponudio i na ovoj izložbi: povijest bribirskog lokaliteta bremenita kulturnim i ideološkom značenjima; literarna povijest pojma Arkadije odnosno sažetak filoloških prijepora oko tumačenja rečenice “Et in Arcadia ego”; prirodne ljepote privredno nerazvijenog podneblja s jedne, utopijski potencijal razvitka što ga obećava tehnologija s druge strane, itd. Na razini izložbene prezentacije, spomenuti su problemski kompleksi artikulirani u razvedenoj, za Bijelića uobičajenoj formi vizualne zagonetke odnosno rebusoidnog nizanja naizgled nepovezanih fragmenata: pored osnovnih tekstualnih informacija, tu su ready-made predmeti u vitrinama, ekran s virtualnom prezentacijom idealne arhitektonske adaptacije spomenute ruševne školske zgrade u polifunkcionalni prostor za umjetničke i kulturne sadržaje, panoramska projekcija krajolika na zidovima, te bizarna instalacija u središtu kružnog galerijskog prostora. Gledano u cjelini, posrijedi je zapravo prostorna inscenacija poznate, već spomenute Poussinove slike, djela koje autor očito prisvaja kao znak kontinuirane zaokupljenosti određenim temama: grupa likova što na slici čitajući epitaf stoji ispred sarkofaga, u prostoru postaje crno-bijela, dvodimenzionalna kartonska štafaža prislonjena poput kulise na trodimenzionalni model školske zgrade umjesto sarkofaga, dok arkadijski krajolik pozadine na izložbi zamjenjuje spomenuta kružna projekcija panorame Bribira. Unutrašnjost modela školske zgrade također je ispunjena što umjetničkim radovima drugih autora, što različitim memorabilijama i uporabnim predmetima, tvoreći stanovitu prijenosnu ready-made menažeriju koja više nego li što pobliže pojašnjava smisao bribirskog projekta, adresira šire polje Bijelićevih interesa.

Umjetnost – mit koji se ponavlja

A upravo na razini izložbene informacije rasute u niz na prvi pogled teško povezivih fragmenata (u rasponima od ručno izrađenih predmeta do visoke tehnologije, od autorske kriptoikonografije do kanonskih djela zapadne umjetnosti), gubi se centralni problem što ga Bijelić, povlačeći analogiju između mitološke Arkadije i bribirskog projekta, vjerojatno želi indirektno adresirati – utopijski, transformacijski potencijal umjetničke prakse u suvremenom svijetu, koliko god notorno, ali ipak konstitutivno, možda i ultimativno pitanje suvremene umjetnosti. Ono što Bijelićevo, u biti površinsko poigravanje vječnim temama u stilu zabavne enigmatike, međutim, nudi, jest tek ironija – kao krunski modus Bijeliću bliskog postmodernog mentaliteta, a ironija teško da može biti kompatibilna s institucionalnom kritikom na koju njegova bribirska inicijativa pretendira. Sukob, naime, između utopije i zbilje, Arkadije i Bribira, umjetnosti i eficijentne ekonomije globalnog kapitalizma ili u kojoj god varijanti taj problem nad problemima postavili – na simboličkoj razini, dakle onoj na kojoj Bijelićev projekt znači i ostvaruje svoj društveni i umjetnički smisao, nikako ne može biti postavljeno u formi zagonetke koja fingira skrivene odgovore, iz jednostavnog razloga jer je tragičan rasplet tog mitskog sukoba već odavno odnosno oduvijek poznat. Ako je umjetnost mit koji se ponavlja, potrebno je taj tragični scenarij tek odigrati još jednom u vlastito ime, bez poštede, ne skrivajući se iza lažnih zagonetki koje služe tek dezorijentaciji posjetitelja. Pokušavajući biti istodobno institucionalni kritičar i uspješni umjetnik koji radi dopadljivu i zavodljivu umjetnost, Bijelić je očito pobrkao lončiće odnosno žanrovske moduse. Ironijska pozicija koju njegova umjetnost primarno nudi, spašavanje je vlastite umjetničke autorske kože a ne mogućnost univerzalnog oslobođenja od prisile što je zakon umjetničke institucije podjednako nameće za sve, bavili se umjetnošću u Bribiru ili Düsseldorfu, podjednako.

Emitirano u emisiji Triptih III. programa Hrvatskoga radija.