Smrt je životnija od života

Možda je ta nepovjerljivost ustvari bezobziran cinizam, ali postanem jako sumnjičava kad na promociji kakvog svježe objavljenog proznog naslova izlagači stanu isticati “delikatnost i osjetljivost autoričina doživljaja svijeta” ili “liričnost i melankoliju ovoga pomno uglačanog teksta”. Smrdi na dosadno, pomislim, i njuh me rijetko prevari. Pokazalo se da “delikatno” i “lirično” izvrsno funkcioniraju kao eufemizmi za “zamorno” i “patetično”.

Sredinom rujna u Zagrebu je gostovala brazilska spisateljica Adriana Lunardi. Na povratku s književnog festivala u Berlinu, svratila je promovirati svoja Sumračja – kod izdavača Alfa objavljenu zbirku kratkih priča o smrti poznatih spisateljica koje su djelom zadužile svjetsku književnost, a u kojima je Adriana Lunardi pronašla uzore. Riječ je o Dorothy Parker, Virginiji Woolf, Clarice Lispector, Colette, Katherine Mansfield, Sylviji Plath, Zeldi Fitzgerald, Ani Cristini César i Juliji da Costa. Autorica je u književnost ušla 1996. knjigom priča Djevojčice iz helsinške kule, koja joj je priskrbila gotovo trenutnu afirmaciju u Brazilu, prestižne nagrade i uvrštavanje u antologije.

Delikatnost i liričnost koje su na zagrebačkoj promociji, pogađate već, izdašno spominjane, u ovom slučaju nisu bile tek drugo ime za prosječno štivo. Naprotiv, Sumračja sadrže priče koje je pravi užitak čitati, priče lišene šablona koje bi se mogle očekivati od ovakve, turobne a prijemčive teme.

Biografije žena od pera, čiji zadnji dio Lunardi u Sumračjima preispisuje, samo su dijelom poznate u europskoj kulturnoj sredini: od devet priča, tri se bave europskim književnicama, tri protagonistice su iz SAD-a, a preostale tri iz Brazila. Pritom je jednako intrigantna i priča o smrti Sylvije Plath, o kojoj (smo mislili da) znamo sve, kao i ona o Clarice Lispector, rodonačelnici novog brazilskog modernizma, detalji čije biografije nisu općepoznati. Time što je stare priče učinila jednako svježima kao i one koje premijerno donosi, Lunardi je položila važan ispit spisateljske zrelosti.

Devet posebnih, strašnih i lijepih smrti

Priče nadilaze očekivanu razinu morbidnih biografija, usprkos tome što je gotovo u svima prisutnost smrti toliko snažna da je doživljavamo kao aktivnog sudionika radnje. Suspenzija buja već iz uvoda u svaku od priča, odnosno iz telegrafski kratkih i upadljivo odsječenih natuknica o životu junakinja, koje snažno kontrapunktiraju bogato sugestivnim lirsko-proznim cjelinama koje za njima slijede. Kao da želi pokazati da je književnost mnogo više od života, Lunardi supostavlja ogoljene kosture životopisa svojih junakinja s njihovim posljednjim trenucima koji mahom pršte životnošću. Smrt je, sugerira se time, intenzivnije životna od života samoga. Zato je zadnja slika svijeta koju, primjerice, Dorothy Parker upija iz samrtničke postelje, trodimenzionalna, bučna, puna mirisa i detalja – primjerice, svečana haljina koju oblači da u njoj umre nikad joj nije bila tako lijepa: svila je “neukrotiva od žute boje koja se ne može odlučiti između karamel i zlatne”, ona je “kaleidoskopska niska dragog kamenja koja zasljepljuje pogled obožavatelja pun poštovanja”.

U priči o Minet Cherri Colette, francuskoj književnici koja je preminula u 88. godini, a kojoj je Crkva odbila pružiti vjerske obrede, smrt dolazi u četiri sata poslijepodne, jednog sunčanog dana kad “biljke ispuštaju posljednje klorofilske uzdahe”, na koljenima otvorena bilježnica “služi samo da bi zbunila hrušta u potrazi za ljiljanima”, a neki golub poleti i pridruži se “svojoj bandi u kljucanju kukuruza koji neka stara gospođa neumorno baca na pločnik”. Osebujni opisi prirode i interijera, kojima se u Sumračjima nagoviješta smrt, sasvim bi se dobro uklopili i u priče o rađanju, o početku novog života.

Svaka od ovih devet smrti je posebna, strašna i lijepa. Književnice umiru dostojanstveno, čak i kad poput Virginije Woolf skončavaju u mulju neke prljave rijeke, ili kad poput Dorothy Parker umiru u zapuštenim stanovima koji smrde na mokraću, ostavljene od bivših prijatelja. Empatija čitatelja prema junakinjama (a one zbilja jesu junakinje, do kraja, zato jer su do kraja hrabro iskrene) nije umjetno inducirana nekakvom patetikom koja bi se nametala “odozgo” komentarima pripovjedača. Toga nema. Važna je samo priča: u proznom je tkivu dobrodošlo samo ono što je važno za priču, zato opisi nisu prostor koji si je autorica ostavila “sa strane” da pokaže kako joj dobro ide slaganje epiteta u sintagme, nego su oni tu da prikažu pogled koji puca sa samrtne postelje u sumrak nečijeg života, dakle oni su u funkciji priče. Samo ponekad – ali zaista vrlo rijetko – autorica upadne u šablonu, pa se rečenica gdjegdje doima kao dio sastava što ga na zadanu temu piše naprednija gimnazijalka.

Potvrde liričnosti rasute su po svim pričama. Najsnažnije su pak u priči Ana C. (o brazilskoj pjesnikinji Ani Cristini Cesar koja se u 31. godini bacila skočivši s prozora roditeljske kuće) koja ima nekovrstan refren – “Kasno je, jako je kasno”. Ne znam što bi od tog lajtmotiva moglo bolje nagovijestiti unutrašnji razdor, tjeskobu i umor samoubojice, pjesnikinje koja je riješila napustiti svijet, ali ne i stihove.

Dinamičnost i eliptičnost usprkos metaforama

Iako je zbirka tonom vrlo ujednačena i stilski ispolirana, zanimljivošću odskače priča o Dorothy Parker, i to zbog perspektive iz koje je ispripovijedana: pripovjedač je, naime, Dottyjin pudl Troy, no to saznajemo tek kad priča već poodmakne. Kao što u priči o Virginiji Woolf, nakon njene smrti u kući ostane “živ” jedino zidni sat koji ujednačeno otkucava; tako iza Dorothy ostane samo Troy, koji unezvijeren i gladan na kraju zaspe u krilu mrtvog spisateljičina tijela. To je, mislim, najdojmljiviji detalj u knjizi, potresniji od opisa umiranja.

Sumračja se čitaju brzo. Na metaforama čitatelj ne zapinje. To je neobično; metaforičnost inače djeluje tako da oplemenjuje tekst, ali ga čini manje prohodnim, a čitanje sporijim. Osim u dinamičnosti koju postiže izmjenom kratkih rečenica s dugima, objašnjenje leži u eliptičnosti: kad u knjizi Šest šetnji pripovjednim šumama Umberto Eco dovodi brzinu čitanja teksta – odnosno njegovu dinamičnost – u vezu s eliptičnošću, on zaključuje kako se povremenim izostavljanjem informacija i preskakanjem nekih dijelova radnje održava čitatelja aktivnim, prisutnim, zainteresiranim. Baš to Lunardi radi: suzdržavajući se od pretjeranog obrazlaganja i prešućujući ono što je lako zaključiti, umjesto tromog produkta skribomanije, nudi čitatelju – suradnju. Takav se poziv ne odbija.