Noga filologa - Smrznute riječi

Pantagruel i njegovo društvo, ploveći morem, odjednom su čuli glasove: muškaraca, žena, djece, konja; isprva samo glasove, onda su počeli razabirati i pojedine riječi. No sve je to dopiralo niotkuda – nikoga nije bilo na stotinu milja uokolo – i Panurg se preplašio. Peljar im je, međutim, objasnio da plove rubom Ledenog mora, gdje se početkom zime odigrala strašna bitka između Arimaspijaca i Nefelibata; zrak je bio toliko hladan da su se u njemu zaledili riječi i krici, udarci, zvonjenje oštrica, sudari oklopa i njištanje konja; i sada, nakon zime, svi se ti zvukovi polako otapaju i može ih se čuti.

Pantagruel je pak prikupio i bacio na palubu nekoliko pregršti riječi koje su se tek djelomično otopile; bile su veličine bombona i različitih boja. Kad bi se potpuno otopile, čuli bi ih, ali ih nisu razumjeli; naravno, budući da su bile na barbarskom jeziku. Društvo je htjelo nekoliko zgodnih riječi sačuvati kao rezervu (u ulju i čistom sijenu, kako se čuvaju snijeg i led), ali Pantagruel je to odbio: čemu raditi zalihe onoga što uvijek imamo pri ruci?

Toplo krepko ljeto

Smrznute su riječi već dugo popudbina evropske kulture. Gotovo paralelno s Rabelaisom, o njima je pripovijedao Baldassare Castiglione u Dvoraninu (kod njega su se smrzle riječi na granici Poljske i Moskovskoga Kraljevstva); 1710, u Addisonovu časopisu The Tatler, komplikacije izazvane smrzavanjem riječi doživljavaju francuski, nizozemski i britanski pomorci tijekom oluje na području imenom Nova Zembla; trubaču o kojem priča barun Münchhausen zvukovi su iz instrumenta počeli izlaziti tek kad se ugrijao kraj vatre u kuhinji; ovaj se motiv susreće i u američkom, kanadskom i ruskom folkloru.

No, koliko znamo, ideja o smrzavanju riječi prvi je put zabilježena u grčkoj antici, u helenističko doba, kod Plutarha (1.?st.?n.?e). U 79. eseju iz zbirke Moralia Plutarh spominje priču antičkog komediografa Antifana o gradu u kome je bilo tako hladno da bi se riječi smrzle čim bi ih stanovnici izgovorili, te bi se otopile i zazvučale tek sljedećeg ljeta. Plutarh Antifanovoj pričici daje moralistički obrat, napominjući da isto vrijedi i za Platonova učenja: ulivena u mlade uši učenika, ona kod većine ostaju neshvaćena dokle god mladići ne sazriju, dok ne stignu do “toplog krepkog ljeta svoga vijeka”.

Platon bakterija

Dakle, poput mnogih drugih priča, smrznute su riječi “u zraku” – u optjecaju, najvjerojatnije kao dio usmenog folklora – bar od vremena antike. Ovo i nije neko posebno dojmljivo otkriće – pogotovo ne zato što nas na Antifana i zamrznuti Platonov nauk podsjeća sam Rabelais, odnosno Pantagruel, u poglavlju koje neposredno prethodi prebiranju smrznutih riječi (radi se o poglavljima 55.?i 56. četvrte knjige Gargantue i Pantagruela). Zanimljivije je, međutim, primijetiti kako Rabelais konkretizira ideju koju su Antifan i Plutarh samo skicirali – smrznute riječi, kod Plutarha puko apstraktno polazište za analogiju s razumijevanjem Platona, kod Rabelaisa dobivaju detaljno razrađenu tjelesnost: imaju oblik, boju, sadržaj, namjenu – znamo čak i na kojem su jeziku (stranom). Razmislimo li malo, uočit ćemo i da Rabelais mijenja smjer u kojem funkcioniraju riječi. Platonova učenja koja, poput bakterije u obliku spore, čekaju povoljne uvjete da bi se aktivirala, jesu poruka upućena u budućnost. Nasuprot tome, Rabelaisove riječi i krici – koji su, u času otapanja, izvan konteksta, često i groteskno tako – tek su trag prošlosti.

Deponij riznica

Smrznute su riječi, jasno vam je, savršena metafora filologije – u obje njezine društvene uloge. Smrznuta Platonova učenja, koja će nam, u trenutku kad ih budemo sposobni čuti, otvoriti nove horizonte, razlog su zbog kojeg se starogrčka i latinska filologija nazivaju klasičnom filologijom. Klasična je filologija ovdje čuvarica onoga najboljeg što je čovječanstvo dosegnulo – i stoji na raspolaganju onome tko je to najbolje spreman čuti. S druge strane, smrznute riječi kao tragovi prošlosti – tragovi koje treba nekako dešifrirati, protumačiti – znak su one filologije koja prošlost doživljava ne kao riznicu svjetske mudrosti, već kao deponij krhotina drugoga svijeta, drugih svjetova.

Kad smo već kod toga, Rabelais je u svojoj razradi priče o smrznutim riječima oštroumno naznačio i zašto ljudi smatraju da je filologija nepotrebna. Čemu konzervirati tuđe stare riječi ako i svojih imamo dosta i previše? Odnosno, čemu se okretati nerazumljivoj prošlosti – kad već sadašnjost oko nas traži angažman svih naših energija?

Grane pilimo

Ovo je neugodno pitanje, jedno od onih koje je riskantno postavljati – odviše se lako pretvore u piljenje grane na kojoj sjedimo. Čemu danas filologija? Čemu, uopće, prošlost, ako nije turistička atrakcija ili anabolik za pumpanje nacionalne svijesti? Nije li bolje baviti se nečim što je konkurentno na globalnom tržištu?

Mimo svih racionalnih odgovora i argumentiranja, opsjeda me nešto iracionalno. Opsjeda me činjenica da mi je zamisao o zamrznutim riječima – upravo riječima veličine bombona, različitih veličina, koje se tope u rukama i puštaju svjedočanstva davno prošlih trenutaka – da mi je ta zamisao vraški privlačna.

Vrlo je lako reći “nama prošlost ne treba” (to jest, svaka osim one geopolitički, ideološki i tržišno korisne).

A onda pogledate oko sebe.

I vidite ljude koji dobar dio svog života i energije – katkad čak najbolji dio – ulažu u izmišljene svjetove. U svjetove koji postoje jednako kao što “postoji” prošlost.

Drugi život

Izmišljeni svijet može biti mrežna kompjuterska igra Second Life (trenutno: 7.564.272 stanovnika, 1.565.557 američkih dolara potrošeno u posljednjih 24 sata); svijet Gospodara prstenova ili Harryja Pottera; svijet televizijskih serija; svijet Turnerovih ili Miróovih, ili bilo čijih drugih, slika; svijet nogometa ili kartanja; svijet sportskog klađenja. Ljudima ti izmišljeni svjetovi trebaju. Nešto ih vuče onamo. Žive u samome središtu pulsirajuće, krvave, sirove stvarnosti – a traže izmišljeno. I ta se težnja čini jednako toliko sastavnicom ljudskosti koliko i probavni sustav, ili seksualni nagon, ili jezik.

(Pritom, primjećujete, nijedan od dobrih izmišljenih svjetova nije bez pravila; čak – paradoksalno – izmišljeni je svijet tim privlačniji što više pravila ima. I, istovremeno: izmišljeni je svijet tim bolji što više sliči stvarnosti – uz određena poboljšanja, dakako.)

Traženje drugog svijeta u prošlosti jest, zapravo, građenje drugog svijeta. Gradimo od ostataka prošlosti, rame uz rame s tisućama drugih takvih graditelja; naši kolege istovremeno su nam i suci (kao što smo i mi njima); pravila se mogu od vremena do vremena mijenjati, ali se, u načelu, moraju poštivati – jedina greška koju u svemu tome možemo počiniti jest da mislimo da se bavimo stvarnošću. Bavimo se, svakako. Na isti način kao što se bavi Second Life.

Otopljene riječi

Dio povijesne fascinacije zamrznutim riječima potječe, svakako, iz činjenice da je zvuk, tijekom golemog dijela ljudskoga postojanja, jedan od etalona nepostojanosti, prolaznosti, neuhvatljivosti; poput vremena. Zamrznuti riječi znači uhvatiti neuhvatljivo, ovladati neovladivim. Zapravo nam je danas, u svijetu koji vrvi mogućnostima zapisa zvuka, pokreta, trenutaka, teško pojmiti pravu mjeru dramatičnosti ove ideje. Da bismo je pojmili, morali bismo posegnuti ne do lanjskog ljeta, nego stoljećima unatrag. Zamislite mp3 Muke po Ivanu koju dirigira sam Bach; snimku govora Matije Gupca; DVD Petrarkina čitanja Kanconijera, ili Sokratovih predavanja. Jednako tako – zamislite zvučni zapis jednog posve običnog ljetnog dana u srednjovjekovnom Dubrovniku, ili nekog nigdje zabilježenog okršaja rimske legije s Ilirima, ili jednog ritualnog obilježavanja ljetne ravnodnevice kod neandertalaca.

Pazite – to nije zaustavljanje vremena; zamrznute riječi same po sebi nisu privlačne, one postaju uzbudljive tek kad se počnu topiti, tek kad zaustavljeno vrijeme ponovo poteče. Pazite – to nije regresija, žal za propuštenim šansama, za onim što se nikad više povratiti neće; za dobar dio prošlosti možemo samo željeti da se nikad više ne ponovi. Svakako – to jest eskapizam, privremeno bježanje od neizbježne i nerazumljive i nesavitljive stvarnosti. Ali, više od svega, to je igranje. Riječi koje se smrznu – u bombon. Rekonstrukcija stvarnosti – uz određena poboljšanja. Igranje.

P. S. Rabelaisa možete ponijeti na more u prijevodu Mate Marasa (Zagreb: Matica hrvatska, 2004).