Smušeni bezveznjak oduševljen živahnim bezveznjakom

Na odluku žirija da u natječaju VBZ-a i Večernjeg lista od pristiglih stotinjak neobjavljenih romana najboljim proglasi Pravi se da ovo nisi vidio Hrvoja Šalkovića, mnogi su reagirali onomatopejom s pokojim ulančanim velarom te izrazima novootkrivenoga religioznog ganuća – “Uuhhhhh, hvala ti dragi Bože!” ili tako nekako. Hvala ti dragi Bože da pobjedu i pripadajućih nezanemarivih 100.000 kuna nije opet odnio kakav polupismeni zaljubljenik u Bosnu, još jedan Andrić-wannabe, koji igra na patetiku pa drobi o posljedicama rata u mahali i kasabi, a radnja mu se nagrađenog prvijenca može svesti na tekst poznate uspješnice Dina Merlina: Bosnom behar probeharao/mene život razočarao.

Promotivni tekst na poleđini romana koji se na kioscima prodaje za 39 kuna, zvučao je obećavajuće. “Roman mnogo što duguje on the road poetici, tradiciji pustolovnog romana, newagerskim ideologijama i hedonističko-zapadnjačkim ritualima urbane svakodnevice u najširem smislu.” Uuhhhh, sjajno – naivno bi pomislio netko tko ne zna da svi promotivni tekstovi na poleđinama romana zvuče obećavajuće, bez obzira na – bilo što. Obećavalo se tu još štošta: energizam, nesporni autorovi literarni dometi, neobuzdani rock ritmovi, literarne i glazbene asocijacije, pa i nekakvi uspjeli mudrosni podteksti. Odmah da vam kažem: ništa od toga.

Od Melbournea do Dylana

Tvrdnja da roman mnogo što duguje on the road poetici ne znači ništa drugo doli da je Hrvoje Šalković dobar kompilator koji je pomno iščitao Kerouaca i onda sjeo za kompjutor. Kao što je Kerouac svome pasivno-aktivnome pripovjedaču, studentu Salu Paradiseu koji živi s bakom u nekoj zabiti blizu Jerseyja, namijenio da po Americi slijedi hirove histerično-energičnog mladca Deana Moriartyja, tako je i Šalković svome propalom studentu a sada taksistu Domagoju Krugmanu, koji živi s roditeljima u Melbourneu, namijenio da slijedi hirove izvjesnog Charlieja. Umjesto po Americi, ova dvojica putuju od Melbournea do Los Angelesa i natrag, i osim tih geografskih odrednica, sve je drugo u romanu otprilike isto kao u On the Road. Ovo “otprilike” eufemizam je za “znatno lošije”: dok je Kerouac svoje junake učinio opipljivima, trodimenzionalnima, živima, Šalković od svojih nije uspio napraviti ništa više od oštrih stripovskih karikatura.

Radnja, dakle, počinje kad se u Domagojev taksi ukrca neznanac Charlie. Domagoj je izdanak zagrebačke obitelji koja je devedesetih emigrirala u Australiju i ondje vrijeme provodi između dnevnih obaveza, ubiranja socijalne pomoći i plesanja s maramicom iznad glave u iseljeničkim klubovima. Usamljen je i sanja o daljinama. Kad si nakon cjelodnevnog razvažanja poslovnih ljudi po centru priušti džoint u teretnoj luci, razmišlja o velikim stvarima koje je propustio napraviti. Kao kakva tinejdžera, strašno ga mori to što nijednom nije bio na koncertu Boba Dylana. Uto jednog dana uđe u njegov taksi čudan svat, od njega nešto stariji momak imenom Charlie, koji ga nadmoćnom vještinom uvjeravanja (tipa: Hajdmo na zapad, bit će nam super!) privoli da odu u Adelaide. Pa iz Adelaida na Tajland, iz Tajlanda u Istanbul, iz Istanbula u Beograd, pa Zagreb i Pamplonu, pa London i New York – i nakon desetaka (možda stotina) popušenih džointa, eto ih na Dylanovu koncertu, i kraj.

Charlie je vođa putovanja koje traje malo više od godinu dana. Trideset-i-nešto-godišnjak nevjerojatne energije, šiban nepripitomljenim entuzijazmom – koji na mahove podsjeća na kliničko ludilo; primjerice onda kad se zatvori u prtljažnik kako bi razmislio o životu – u ovom putovanju vidi prvu fazu u ostvarenju sulude ideje o otvaranju putničke agencije koja će pomoći ljudima da uz minimalne troškove otputuju u nepoznatim smjerovima, a sve s namjerom da prošire životne vidike i da se, ako je ikako moguće, nikad ne vrate s putovanja. Potom bi uslijedilo ucjenjivanje “običnih” turističkih agencija, koje će mu platiti ogroman novac samo da obustavi djelatnost. (Odatle podnaslov romana Priručnik za turizam, lov u mutnom i traganje za snovima.)

Plošni likovi

Domagoj s udivljenjem gleda kako Charlieju polazi za rukom stvoriti novac niotkud, u svakom nepoznatom gradu u koji dođu naći pristojan besplatan smještaj, zavesti najveće ljepotice i namlatiti njihove muževe, u pilotskoj uniformi, ukradenoj u garderobi kazališta, proći check in na Heatrowu i besplatno letjeti do New Yorka, a u svemu tome ostati uvijek vedar i čio. Stigne još i zaraditi koju turu pića i ovacije društva pripovijedajući svoje predimenzionirane lovačke priče: za kratkog boravka u Zagrebu, priključuje se tako skupini građana koji ispijaju kavu s Predsjednikom, pa zainteresiranom Mesiću priča kako je u Ateni zaradio titulu svjetskog prvaka u žongliranju, bacajući u zrak loptice, ljude i autobuse. Charlie je nešto kao hibrid Crocopa, baruna Münchhausena i Arnolda Schwarzeneggera iz vremena kad još nije bio guverner.

Čitatelji ipak neće dijeliti Domagojevo oduševljenje tim likom. To je zbog toga što je njegova lucidna energičnost nije ljupka kao kod Deana Moriartyja, nego je naprasita i stoga iritantna. Uopće, Charlie je plošan lik, neuvjerljiv koliko i lakrdije kojih je protagonist, a uskraćujući uporno bilo kakve informacije o njegovoj nutrini, Šalković ga nije učinio zavodljivo tajanstvenim – što mu je vjerojatno bio cilj – nego beznadno dvodimenzionalnim.

Šalkoviću bismo oprostili Charliea da i s Domagojem nije učinio istu stvar. Iako je njemu povjerio da u prvom licu prosuđuje, zaključuje i izvještava o avanturi, Domagoj ne iskorištava prednost Ich forme da kaže kakav je sam, ni što on ustvari želi. Do kraja je ostao mutan lik, smušeni bezveznjak koji se vucara po svijetu za drugim, živahnijim bezveznjakom, tražeći nešto čemu u svojoj neartikuliranosti nadijeva ime “dugotrajan bljesak”, a to bi ustvari trebalo biti pohađanje Dylanova koncerta i drogiranje lakim drogama. Nemoguće je suosjećati s takvim likom, zato nas ne bole njegove suze kad, primjerice, za posjeta rođacima na Trešnjevki doznaje kako mu je najbolji prijatelj iz djetinjstva prolupao u ratu od PTSP-a i raznio se bombom na livadi ispred Ministarstva obrane.

Zanimljivo (iako, nipošto ne primamljivo) – ženski likovi u ovom romanu gotovo da i ne postoje. Žene koje Domagoj i Charlie susreću putem ustvari su nijema gola nauljena tjelesa koja se po klubovima savijaju uz striptiz-štange i tupavo cerekaju, a kasnije im se rado podaju na zadnjem sjedalu parkiranog automobila; to su kurve u izlozima na Tajlandu, orijentalne plesačice-robinje u Turskoj, stjuardese koje pristaju na sve u zahodu aviona. Toliko je upadljiv izostanak ženskih glasova da se čitatelj naprosto šokira kad u zadnjoj trećini romana jedna djevojka, kazališna plesačica Luna, prozbori dvije-tri normalne s Domagojem, pa njih dvoje neko vrijeme i budu u službenoj vezi. (I opet, kad ga djevojka nogira zbog promaknuća u karijeri, njegove suze čitatelja ne bole.)

Pobjednik u slaboj konkurenciji

Bilo bi pretjerano reći da Šalković ne zna pisati – baš kao što je u onom promotivnom tekstu pretjerano spominjanje autorovih neospornih literarnih dosega – zato ću reći samo da Šalković piše osrednje, i to je, mislim, prilično velikodušan sud. Rečenice su mu jasne i kratke, što dobro pristaje dinamici radnje, ali su one na mjestima nepotrebno zakrčene atributima, suvišnim opisima i od upotrebe izlizanim frazama.

Hrvoje Šalković bi trebao pobožno uzdisati “Uuhhhh, hvala ti, dragi Bože” što je uspio 250 stranica svoga osrednje uspjelog produkta kopiranja i kompiliranja unovčiti za 100.000 kuna. Ustvari, možda bi se umjesto dragome Bogu radije trebao zahvaliti slabašnoj konkurenciji: samo naivni vjeruju žiriju nagrade VBZ-a i Večernjeg lista kad govori o iiiizvrsnim romanima koji su ove godine pristigli na natječaj – to je samo fraza, i svake je godine sve izlizanija.

Nema veze, mnogi će tinejdžeri zacijelo uživati u romanu o dva napušena tipa koja se švercaju u avionu da stignu na koncert, i to za samo 39 kuna. Ostali će utrošiti novac pametnije.