Snaga slabih i obespravljenih

U sjećanje na Jana Patočku

Sablast proganja Istočnu Europu: sablast onoga što se na Zapadu naziva “disidentom”. Ta se sablast nije pojavila ni iz čega. Ona je prirodna i neizbježna posljedica trenutačne povijesne faze sustava koji proganja. Rođena je u vrijeme kada se taj sustav, iz tisuću razloga, više nije mogao zasnivati na nepatvorenoj, okrutnoj i proizvoljnoj primjeni sile, eliminirajući sve izraze nekonformnosti. Štoviše, sustav je postao tako okoštao i politički tvrd da praktički nije ni bilo načina da se takva nekonformnost primijeni unutar njegovih službenih struktura.

Tko su ti takozvani “disidenti”? Odakle dolazi njihov svjetonazor i kakvu važnost ima? Kolika je važnost “nezavisnih inicijativa” u kojima “disidenti” surađuju i kakve stvarne izglede za uspjeh imaju takve inicijative? Je li prikladno govoriti o “disidentima” kao o opoziciji? Ako jest, što je točno ta opozicija unutar konteksta tog sustava? Što radi? Kakvu ulogu u društvu ima? Koje su njezine nade i na čemu se zasnivaju? Je li u moći “disidenata” – kao kategorije podgrađana izvan establišmenta moći – imati ikakav utjecaj na društvo i društveni sustav? Mogu li oni u stvari išta promijeniti?

Mislim da proučavanje ovih pitanja – kao proučavanje potencijala “obespravljenih” – može započeti tek s proučavanjem prirode moći u okolnostima u kojima ti obespravljeni ljudi djeluju.

Blok(ovi) diktature

Naš se sustav najčešće označava kao diktatura ili, preciznije rečeno, kao diktatura političke birokracije nad društvom koje je prošlo ekonomsko i socijalno izjednačavanje. Bojim se da pojam “diktatura”, neovisno o tome koliko razumljiv inače bio, pokazuje sklonost da zamagli više nego da rasvijetli pravu prirodu moći u tom sustavu. Obično taj pojam povezujemo s predodžbom o maloj skupini ljudi koja preuzima vlast u danoj zemlji silom; njihova je moć upotrijebljena otvoreno, korištenjem izravnih instrumenata moći koji su im na raspolaganju, i obično se ističu u smislu društvenog položaja od većine nad kojom vladaju. Jedan od najtemeljnijih aspekata te tradicionalne ili klasične predodžbe diktature jest pretpostavka da je ista privremena, prolazna i da joj manjkaju povijesni korijeni. Njezino se postojanje čini ograničenom životima onih koje su je uspostavili. Obično je lokalna po raširenosti i važnosti, a neovisno o ideologiji koju koristi da bi sebi dodijelila legitimitet, njezina moć u konačnici proizlazi iz brojeva i naoružane sile njezine vojske i policije. Ključnom prijetnjom njezinom postojanju smatra se mogućnost da se može pojaviti netko bolje opremljen u tom smislu i zbaciti je.

Čak i ovaj vrlo površni pregled trebao bi razjasniti da sustav u kojemu živimo ima vrlo malo zajedničkog s klasičnom diktaturom. Kao prvo, naš sustav nije ograničen u lokalnom, zemljopisnom smislu, nego se prostire nad golemim blokom moći što ga kontrolira jedna od dvije velesile. A, iako prilično prirodno pokazuje određeni broj lokalnih i historijskih varijacija, raspon tih varijacija je temeljno omeđen jedinstvenim, ujedinjujućim okvirom širom čitavog bloka. Ne samo da se diktatura posvuda temelji na istim načelima i da je strukturirana na isti način (to jest, na način koji je razvila vladajuća supersila), nego je i svaka zemlja u potpunosti prožeta mrežom manipulatornih instrumenata koje kontrolira središte velesile i koje je sasvim podređeno njezinim interesima. U ustajalom svijetu nuklearne izjednačenosti, naravno, takve okolnosti sustavu donose dosad neviđeni stupanj stabilnosti u usporedbi s klasičnim diktaturama. Mnoge lokalne krize koje bi, u izoliranom stanju, dovele do promjene sustava, mogu biti razriješene uz pomoć izravne intervencije oružanih snaga iz ostatka bloka.

Kao drugo, ako je karakteristika klasičnih diktatura njihov manjak povijesnih korijena (često se čini da nisu više od povijesnih hirova prirode, neočekivana posljedica neočekivanih društvenih procesa ili ljudskih i masovnih sklonosti), isto se ne može ustvrditi tako hitro i za naš sustav. Jer, iako se naša diktatura odavno udaljila i u potpunosti otuđila od društvenih pokreta koji su je stvorili, autentičnost tih pokreta (a mislim na proleterske i socijalističke pokrete devetnaestoga stoljeća) daju joj neosporivu povijesnu vjerodostojnost. Ti su korijeni osigurali neku vrstu čvrstog temelja na kojemu je mogla graditi dok nije postala sasvim nova društvena i politička stvarnost koja je danas, a što je postalo tako neodvojivo povezani dio strukture modernog svijeta. Obilježje tih povijesnih korijena bilo je “ispravno razumijevanje” društvenih sukoba u razdoblju u kojemu su se ti izvorni pokreti pojavili. Činjenica da je u samom središtu tog “ispravnog shvaćanja” bila genetička sklonost prema stravičnom otuđenju karakterističnom za njegov daljnji razvoj ovdje nije bitna. I, u svakom slučaju, taj je element isto tako organski izrastao iz klime onoga vremena pa se, slijedom toga, također može reći da mu porijeklo također ondje.

Dom bez razuma

Jedno nasljeđe tog izvornog “pravilnog razumijevanja” treća je osobitost koja naš sustav čini drukčijim od drugih modernih diktatura: on raspolaže neusporedivo preciznijom, logički strukturiranijom, općenito razumljivijom i, u osnovi, krajnje fleksibilnom ideologijom koja je, u svojoj razrađenosti i svojoj potpunosti, gotovo sekularizirana religija. Nudi pripremljen odgovor na ama baš svako pitanje; rijetko da može biti prihvaćen samo djelomično, a njegovo prihvaćanje ima duboke implikacije za ljudski život. U doba kada su metafizičke i egzistencijalne sigurnosti u stanju krize, kada su ljudi iskorjenjivani i otuđeni te gube osjećaj što ovaj svijet znači, ta ideologija neizbježno ima svoj hipnotički šarm. Lutajućem čovječanstvu nudi trenutačno dostupan dom: sve što čovjek mora učiniti jest prihvatiti je, i odjednom sve još jednom postaje jasnije, život dobiva novo značenje, a sve tajne, neodgovorena pitanja, tjeskoba i usamljenost nestaju. Naravno, skupo plaćamo taj dom čija je najamnina niska: cijena je odricanje od vlastita razuma, svijesti i odgovornosti, jer je osnovni aspekt te ideologije predavanje razuma i svijesti višem autoritetu. Načelo koje je ovdje uključeno kaže da je središte moći identično sa središtem istine. (U našem slučaju, veza s bizantinskom teokracijom je izravna: najviši svjetovni autoritet jednak je najvišem duhovnom autoritetu.) Točno je, naravno, ako sve ovo ostavimo po strani, da ideologija više nema nekog velikog utjecaja na ljude, barem u našem bloku (s mogućom iznimkom Rusije, gdje su kmetovski mentalitet sa svojim slijepim, fatalističkim poštovanjem za vladare i automatsko prihvaćanje svih njihovih zahtjeva još prevladavajući i spojeni s domoljubljem velesile koja tradicionalno postavlja interese carstva na više mjesto od interesa čovjeka). No, to nije važno, jer ideologija svoju ulogu u našem sustavu igra vrlo dobro (pitanje kojem ću se vratiti) upravo zato što je to što jest.

Improvizacije i posttotalitaristički sustav

Četvrto, tehnika iskazivanja moći u tradicionalnim diktaturama nužno sadrži element improvizacije. Mehanizmi za upotrebu moći najvećim dijelom nisu uspostavljeni čvrsto i ima dovoljno prostora za slučajnu i za proizvoljnu, kao i nereguliranu upotrebu moći. Društveno, još uvijek postoje psihološki i fizički uvjeti za izražavanje nekog oblika opozicije. Ukratko, mnogo je šavova na površini koji se mogu raspasti prije nego što se čitava struktura moći uspije stabilizirati. Naš je sustav, s druge strane, razvijan u Sovjetskom Savezu više od šezdeset godina i otprilike trideset godina u Istočnoj Europi; štoviše, nekoliko njegovih odavno uspostavljenih strukturalnih obilježja proizašlo je iz carističkog apsolutizma. U smislu fizičkih aspekta moći, to je dovelo do stvaranja tako složenog i dobro razvijenog mehanizma za izravnu i neizravnu manipulaciju cijelim stanovništvom da, kao fizička osnova moći, predstavlja nešto radikalno novo. U isto vrijeme, nemojmo zaboraviti da je sustav učinio znatno učinkovitijim državno vlasništvo i središnju upravu svih sredstava proizvodnje. To daje strukturi moći dosada neviđenu mogućnost koju nije moguće kontrolirati, mogućnost da uloži u sebe (na područjima birokracije i policije, na primjer) i olakša toj strukturi, kao jedinom poslodavcu, manipulaciju svakodnevnom egzistencijom svih građana.

I, konačno, ako atmosfera revolucionarnog uzbuđenja, junaštva, odanosti i neobuzdanog nasilja na svim stranama obilježava klasične diktature, tada su posljednji tragovi takve atmosfere iz sovjetskog bloka nestali. Već neko vrijeme taj blok više nije neka vrsta enklave, izolirane od ostatka razvijenoga svijeta i otporne na procese koji se u njemu odvijaju. Upravo suprotno, sovjetski je blok sastavni dio širega svijeta, te isti dijeli i oblikuje sudbinu svijeta. To u konkretnom smislu znači da se hijerarhija vrijednosti koja postoji u razvijenim zemljama Zapada, u osnovi, pojavila u našem društvu (dugo razdoblje koegzistencije sa Zapadom samo je ubrzalo taj proces). Drugim riječima, ono što imamo ovdje je jednostavno još jedan oblik potrošačkog i industrijskog društva, sa svim svojim pratećim socijalnim, intelektualnim i psihološkim posljedicama. Nemoguće je shvatiti prirodu moći u našem sustavu pravilno ako ovo ne uzmemo u obzir.

Duboka razlika između našeg sustava – u smislu prirode moći – i onoga što tradicionalno razumijemo pod diktaturom, razlika za koju se nadam da je očita i jasna čak i iz ove prilično površne usporedbe, potaknula me da potražim neki pojam koji bi odgovarao našem sustavu, čisto u svrhu ovoga eseja. Ako ga od sada nadalje spominjem kao posttotalitaristički sustav, potpuno sam svjestan da to možda nije najprecizniji pojam, ali nisam sposoban smisliti bolji. Ne želim prefiksom “post-” implicirati da sustav više nije totalitaran; upravo suprotno, mislim da je totalitaran na način temeljno drukčiji od klasičnih diktatura, različit od totalitarizma kako ga obično shvaćamo.

Međutim, okolnosti koje sam spomenuo tvore tek krug uvjetnih čimbenika i neku vrstu fenomenološkog okvira za stvarnu kompoziciju moći u posttotalitarnom sustavu, čijih ću nekoliko aspekata pokušati sada identificirati.

Interesi slogana

Poslovođa trgovine voća i povrća stavlja u svoj izlog, među glavice luka i mrkve, slogan: “Radnici svih zemalja, ujedinite se!”. Zašto to radi? Što pokušava reći svijetu? Je li istinski zanesen idejom o jedinstvu među radnicima cijeloga svijeta? Je li njegovo oduševljenje toliko da osjeća neodoljiv poriv da javnost upozna sa svojim idejama? Je li zaista utrošio više od trenutačnog razmišljanja o tome kako bi se takvo ujedinjenje moglo pojaviti i što bi značilo?

Mislim da sa sigurnošću možemo pretpostaviti da velika većina vlasnika trgovina nikad ne razmišlja o natpisima koje stavljaju u izlog, niti ih koriste da bi izrazili svoja prava mišljenja. Taj je natpis dostavljen našem trgovcu povrćem i voćem iz sjedišta poduzeća zajedno s lukom i mrkvom. On ih je jednostavno sve stavio u izlog zato što se tako radi godinama, zato što to svi rade i zato što tako mora biti. Kada bi to odbio, imao bi problema. Mogao bi biti ukoren zato što nije imao propisani “ukras” u svom izlogu; netko bi ga čak mogao optužiti za nelojalnost. On to čini zato što stvari treba napraviti ako se namjerava snalaziti se u životu. To je jedan od tisuću detalja koji mu jamče relativno miran život “u skladu s društvom”, kako oni kažu.

Očito je prodavač voća i povrća nezainteresiran za semantički sadržaj slogana koji je izložio; on ga ne stavlja u izlog iz neke osobne želje da upozna javnost s idealom koji slogan izražava. To, naravno, ne znači da njegov postupak uopće nema motiva ili važnosti, ili da slogan nikome ne prenosi ništa. Slogan je zapravo znak i kao takav sadrži subliminalnu, ali vrlo određenu poruku. Verbalno bismo ga mogli izraziti ovako: “Ja, prodavač povrća i voća XY, živim ovdje i znam što moram raditi. Ponašam se onako kako se od mene očekuje. Pouzdan sam i nema mi se što prigovarati. Poslušan sam i stoga imam pravo biti ostavljen na miru”. Ta se poruka, jasno, nekome i obraća: usmjerena je prema gore, nadređenom prodavača, a u isto je vrijeme i štit koji prodavača voća i povrća štiti od potencijalnih doušnika. Pravo je značenje slogana, dakle, čvrsto ukorijenjeno u prodavačevu egzistenciju. Ono odražava njegove vitalne interese. No, koji su to vitalni interesi?

Dodajmo ovdje: da je prodavač dobio uputu da postavi slogan: “Bojim se pa sam, dakle, neupitno poslušan”, ne bi bio ni približno tako nezainteresiran za njegovu semantiku, iako bi ta izjava odražavala istinu. Prodavaču bi bilo neugodno i stidio bi se staviti tako jasnu tvrdnju o svojoj vlastitoj degradaciji u izlog trgovine, što je i prirodno, jer je on ljudsko biće i kao takvo ima osjećaj poštovanja samoga sebe. Da bi prevladao tu komplikaciju, njegovo izražavanje odanosti mora uzeti oblik znaka koji, barem na svojoj tekstualnoj površini, ukazuju na razinu nezainteresiranog uvjerenja. Mora omogućiti prodavaču voća i povrća da kaže: “Što ima loše u ujedinjavanju radnika svih zemalja?”. Tako znak pomaže prodavaču da sam od sebe sakrije slabe temelje svoje poslušnosti, istodobno skrivajući i slabe temelje moći. Sakriva ih iza fasade nečeg visokog. A to nešto je ideologija.

Ideologija

Ideologija je specifičan način povezivanja sa svijetom. Nudi ljudskim bićima iluziju identiteta, poštovanja i moralnosti dok im olakšava da se razlikuju od istih. Kao spremnik nečega “nadosobnog” i objektivnog, omogućava ljudima da zavaraju svoju svijest i prikriju svoj stvarni položaj i svoj nečasni i sramni modus vivendi, i od svijeta i od sebe samih. Vrlo je pragmatična, ali je istodobno očito dostojanstven način legitimiziranja onoga što je iznad, ispod i sa svake strane. Usmjerena je prema ljudima i prema Bogu. Ona je koprena iza koje ljudska bića mogu sakriti svoju vlastitu “posrnulu egzistenciju”, svoju banalizaciju i svoje prilagođavanje statusu quo. Ona je izlika koju svatko može upotrebljavati, od prodavača voća i povrća koji prikriva svoj strah da će izgubiti posao iza navodnog zanimanja za ujedinjenje radnika svih zemalja, pa do najvišeg dužnosnika čiji interes da ostane na vlasti može biti skriven u frazama o služenju radničkoj klasi. Najvažnija funkcija opravdavanja ideologije jest, dakle, osigurati ljudima, i žrtvama i stupovima posttotalitarističkog sustava, iluziju da je sustav u skladu s ljudskim poretkom i poretkom svemira.

Što je diktatura manja i što je manje stratificirana modernizacijom društva pod sobom, to izravnije može diktator provoditi svoju volju. Drugim riječima, diktator može koristiti manje ili više ogoljene discipline, izbjegavajući složene procese povezivanja sa svijetom i samoopravdavanje koje ideologija uključuje. No, što složeniji postaju mehanizmi moći, što šire i stratificiranije društvo obuhvaćaju, i što dulje djeluju u povijesnom smislu, to više moraju pojedinci biti povezani s njima izvana, i to je veća važnost pripisana ideološkom opravdanju. Ono funkcionira kao neka vrsta mosta između režima i naroda, preko kojega režim prilazi ljudima i ljudi prilaze režimu. To objašnjava zašto ideologija igra tako važnu ulogu u posttotalitarističkom sustavu: ta složena mašinerija jedinica, hijerarhija, prijenosa i neizravnih instrumenata manipulacije koja na bezbrojne načine osigurava integritet režima, ne ostavljajući ništa slučaju, bila bi jednostavno nezamisliva bez ideologije koja funkcionira kao njezino sveobuhvatno opravdanje i kao izlika za svaki od njezinih dijelova.

Automatizmi

Između ciljeva posttotalitaističkog sustava i ciljeva života zjapi ponor: dok se život, u samoj svojoj osnovi, kreće prema pluralnosti, raznolikosti, nezavisnom samoostvarenju i samoorganizaciji, ukratko, prema ispunjenju svoje vlastite slobode, posttotalitaristički sustav zahtijeva konformitet, uniformnost i disciplinu. Dok život uvijek teži stvoriti nove i “nevjerojatne” strukture, posttotalitaristički sustav uspijeva prisiliti život na njegova najvjerojatnija stanja. Ciljevi sustava otkrivaju njegovu najtemeljniju karakteristiku da bude okrenut prema unutra, pomak prema tome da bude potpunije i bezrezervno svoj, što znači da se područje njegova utjecaja isto tako stalno proširuje. Taj sustav služi ljudima samo do one mjere koja je nužna da osigura da će mu ljudi služiti. Sve više od toga, drugim riječima, sve što navodi ljude da prekorače svoje unaprijed određene uloge sustav smatra napadom na samoga sebe. I u tom je smislu u pravu: svaki primjer takve transgresije je istinsko osporavanje sustava. Moglo bi se, dakle, reći da unutarnji cilj posttotalitarističkog sustava nije puko očuvanje moći u rukama vladajuće klike, kako se na prvi pogled čini da je slučaj, nego je socijalni fenomen samoočuvanja podređen nečem višem, nekoj vrsti automatizma koji pokreće sustav. Neovisno o tome koji položaj u hijerarhiji moći, sustav ih ne smatra vrijednima ičega samima po sebi, nego samo kao ono čemu je namjena da potiče i služi tom automatizmu. Iz tog razloga, želja pojedinca za moći prihvatljiva je samo u mjeri u kojoj se njezin smjer poklapa Ideologija, u stvaranju mosta opravdanja između sustava i pojedinca, premošćuje ponor između ciljeva sustava i ciljeva života. Pretvara se da zahtjevi sustava proizlaze iz zahtjeva života. To je svijet iluzija koje pokušavaju predstaviti se kao stvarnost.

Posttotalitaristički sustav dodiruje ljude na svakom koraku, ali to čini u rukavicama ideologije. Upravo je zato život u sustavu tako temeljito natopljen licemjerjem i lažima; vladavina po birokraciji naziva se narodna vladavina; radnička klasa je potlačena u ime radničke klase, potpuna degradacija pojedinca je predstavljena kao njegovo ili njezino oslobođenje, lišavanje ljudi informacija naziva se činiti istu dostupnom, korištenje moći za manipulaciju naziva se javnom kontrolom moći, proizvoljna zloupotreba moći naziva se promatranjem zakonskog koda, represija kulture naziva se razvojem, širenje vladarskog utjecaja prikazano je kao potpora potlačenima, manjak slobodnog izražavanja postaje najviši oblik demokracije, zabranjivanje nezavisne misli postaje najznanstveniji od svih svjetonazora, vojna okupacija postaje bratska pomoć. Zato što je režim podložan svojim vlastitim lažima, sve mora krivotvoriti. Krivotvori prošlost. Krivotvori sadašnjost i krivotvori budućnost. Krivotvori statistiku. Pretvara da ne posjeduje sveprisutan i neprincipijelni policijski aparat. Pretvara se da poštuje ljudska prava. Pretvara se da ne proganja nikoga. Pretvara se da se ne boji ničega. Pretvara se da se ništa ne pretvara.

Pojedinci ne moraju vjerovati u sve ove mistifikacije, ali se moraju ponašati kao da u njih vjeruju, ili da ih barem toleriraju u tišini ili se moraju dobro slagati s onima koji s njima rade. Međutim, iz tog razloga oni moraju živjeti u laži. Ne moraju laž prihvatiti. Dovoljno je da su prihvatili svoje živote s njom i u njoj. Jer upravo po toj činjenici pojedinci potvrđuju sustav, ispunjavaju sustav, čine sustav, jesu sustav.

Obrednost

Vidjeli smo da pravo značenje prodavačevog slogana nema nikakve veze s onim što tekst slogana zapravo kaže. No, ipak je to pravo značenje prilično jasno i općenito razumljivo zato što je kod tako poznat: prodavač obznanjuje svoju odanost (i ne može niti učiniti ništa drugo ako želi da njegova objava bude prihvaćena) na jedini način koji je režim sposoban čuti; to jest, prihvaćenjem propisanog obreda, prihvaćanjem iluzija kao stvarnosti, prihvaćanjem zadanih pravila igre. Međutim, dok to čini, on sam postaje igrač u igri, a time omogućava da se igra nastavlja, da ista uopće postoji.

Ako je ideologija izvorno bila most između sustava i pojedinca kao pojedinca, tada u onom trenutku u kojemu on ili ona zakoračuju na taj most, on postaje u isto vrijeme most između sustava i pojedinca kao komponente sustava. To jest, ako je ideologija izvorno pomagala (djelujući otvoreno) uspostavi moći i to služeći kao psihološka izlika, zatim od trenutka kada je ta izlika prihvaćena, on konstituira moć iznutra, postajući aktivna komponenta te moći. Počinje funkcionirati kao najvažniji instrument ritualne komunikacije unutar sustava moći.

Cijela struktura moći (a već smo raspravljali o njezinoj fizičkoj artikulaciji) ne bi uopće mogla postojati da nema određenog “metafizičkog” poretka koji povezuje sve njegove komponente u cjelinu, međusobno ih spajajući i podređujući ih jednoličnoj metodi odgovornosti, opskrbljujući spojenu operaciju svih tih komponenata s pravilima igre, to jest, s određenim odredbama, ograničenjima i zakonitostima. Taj je metafizički poredak fundamentalan za, i standardan širom, cijele strukture moći. On integrira svoj sustav komunikacije i omogućava unutarnju razmjenu kao i prijenos podataka i naputaka. Više je poput zbirke prometnih znakova i znakova smjera, dajući procesu oblik i strukturu. Taj metafizički poredak jamči unutarnju koherenciju totalitarističkoj strukturi moći. To je ljepilo koje je drži zajedno, njezino načelo povezivanja, instrument njezine discipline. Bez tog ljepila, struktura kao totalitaristička struktura jednostavno bi nestala; raspala bi se na pojedinačne atome koji se kaotično sudaraju jedan s drugim u svojim nereguliranim pojedinačnim interesima i sklonostima. Čitava piramida totalitarne moći, lišena elementa koji ih povezuje zajedno, urušila bi se sama od sebe, u nekoj vrsti materijalne implozije.

Kao interpretacija stvarnosti od strukture moći, ideologija je uvijek u konačnici podređena interesima strukture. Dakle, ima prirodnu sklonost isključivanja same sebe iz stvarnosti, da bi stvorila svijet iluzija, da bi postala obred. U društvima u kojima postoji javno natjecanje za moć a time i javna kontrola iste te moći, postoji isto tako i prilično prirodno javna kontrola načina na koji ta moć samo sebe ideološki legitimira. Slijedom toga, u takvim uvjetima uvijek postoje određeni korektivi koji učinkovito sprječavaju ideologiju da potpuno napusti stvarnost. Međutim, pod totalitarizmom ti korektivi nestaju, pa onda nema ničega što bi spriječilo ideologiju da postane sve udaljenija od stvarnosti, postupno se pretvarajući u ono što je već postala u posttotalitarističkom sustavu: svijet iluzija, puki obred, formalizirani jezik lišen semantičkog kontakta sa stvarnošću i preobražen u sustav obrednih znakova koji stvarnost zamjenjuju pseudostvarnošću.

Anonimnost moći

A ipak, kako smo vidjeli, ideologija postaje u isto vrijeme sve važnija komponenta moći, potporni stup koji joj osigurava i opravdavajući legitimitet i unutarnju koherenciju. Kako taj aspekt raste po važnosti, i kako postepeno gubi dodir sa samom stvarnošću, dobiva neobičnu ali vrlo stvarnu snagu. Postaje sama stvarnost, pa iako je to stvarnost u potpunosti samodostatna, takva koja na nekim razinama (poglavito unutar strukture moći) može imati čak i veću težinu od stvarnosti kao takve. Sve veća virtuoznost obreda postaje važnija od stvarnosti koja je skrivena iza nje. Važnost pojava više ne proizlazi iz samih pojava, nego iz njihova položaja kao koncepata u ideološkom kontekstu. Stvarnost ne oblikuje teoriju, nego je prije obratno. Tako se moć postupno približava ideologiji više nego stvarnosti; izvlači svoju snagu iz teorije i postaje potpuno ovisna o njoj. To, naravno, neizbježno vodi do paradoksalne posljedice: umjesto da teorija, ili prije ideologija, služi moći, moć počinje služiti ideologiji. To je kao da je ideologija oduzela moć od moći, kao da je postala sam diktator. Tada se čini da sama teorija, sam obred, sama ideologija, donose odluke koje utječu na ljude, a ne obrnuto.

Ako je ideologija najvažnije jamstvo unutarnje čvrstoće moći, ona u isto vrijeme postaje sve važnije jamstvo svoga kontinuiteta. Dok je nasljeđivanje moći u klasičnim diktaturama uvijek prilično složen posao (pretendenti nemaju ništa čime bi dali svojim zahtjevima neki razumni kredibilitet, a to ih prisiljava da uvijek pribjegavaju konfrontacijama gole moći), u posttotalitarističkom sustavu moć se prenosi s jedne osobe a drugu, s jedne klike na drugu i s jedne generacije na drugu na, u osnovi, uobičajeniji način. U odabiru pretendenata svoju ulogu ima i “kralj stvoritelj”: to je obredna legitimizacija, sposobnost da se pouzda u obred, da ga ispuni i iskoristi, da omogući sebi kao takvom da njime bude uzdignut visoko. Prirodno, borbe za moć postoje isto tako i u posttotalitarističkom sustavu, i većina njih je daleko okrutnija nego u otvorenom društvu, jer borba nije otvorena, nije regulirana demokratskim pravilima, nije podložna kontroli javnosti, nego je skrivena iza scene. (Teško je prisjetiti se jednog primjera u kojemu je generalni sekretar vladajuće Komunističke partije smijenjen a da različite vojne i policijske snage nisu bile barem u stanju pripravnosti.) Međutim, ta borba nikada ne može (kao što može u klasičnim diktaturama) zaprijetiti samoj biti sustava i njegovu kontinuitetu. U najboljem će slučaju ista prodrmati strukturu moći, koja će se brzo oporaviti, upravo zato što njezino vezivno tkivo – ideologija – ostaje netaknuto. Bez obzira na to tko je zamijenjen kime, nasljeđivanje je moguće samo na pozadini i unutar okvira zajedničkog obreda. Nikada se ne može dogoditi osporavanjem toga obreda.

No, zbog te diktature obreda moć očito postaje anonimna. Pojedinci su gotovo rasplinuti u obredu. Dopuštaju da ih obred povuče i često se čini kao da sam obred nosi ljude od nejasnoće u svjetlo moći. Nije li karakteristično za posttotalitarističke sustave da na svim razinama hijerarhije moći pojedince sve više guraju u stranu ljudi bez lica, lutke na koncu, one istovrsne ulizice obreda i rutina moći?

Koliko smo spremni pristati na laž?

Automatska operacija strukture moći tako je dehumanizirala i učinila anonimnom svojstvo fundamentalnog automatizma tog sustava. Može se činiti da su upravo diktati tog automatizma ono što odabire ljudima kojima nedostaje individualne volja za strukturu moći, da je upravo diktat prazne fraze ono što donosi moć ljudima koji koriste isprazne fraze kao najbolje jamstvo da će se automatizam posttotalitarističkog sustava nastaviti.

Zapadnjački sovjetolozi često pretjerano uvećavaju ulogu pojedinaca u posttotalitarističkom sustavu i previđaju činjenicu da vladajuće figure, unatoč golemoj moći koju imaju uz pomoć centralizirane strukture moći, često nisu ništa više od slijepih egzekutora unutarnjih zakona sustava – zakona o kojima oni sami nikada ne mogu razmišljati, niti to ikada čine. U svakom slučaju, iskustvo nas je naučilo svaki put iznova da je taj automatizam daleko moćniji od volje bilo kojeg pojedinca, a ako netko slučajno ima nezavisniju volju, on ili ona moraju je skrivati iza obredno anonimne maske kako bi imali mogućnost da uopće uđu u hijerarhiju moći. I kada pojedinac konačno ondje stekne mjesto i pokuša postići da se njegova ili njezina želja osjećaju unutar iste, taj automatizam, sa svojom golemom inercijom odnijet će pobjedu prije ili kasnije, pa će pojedinca ili izbaciti struktura moći poput stranog organizma, ili će on ili ona biti prisiljeni odreći se postupno svoje vlastite individualnosti, još jednom se stapajući s automatizmom i postajući njegov sluga, gotovo neprepoznatljivo od onih koji su njemu ili njoj prethodili i od onih koji će doći poslije. (Prisjetimo se, na primjer, razvoja događaja s Husákom ili Gomulkom.) Nužnost stalnog skrivanja iza i oslanjanja na obred znači da čak i prosvjetljeniji članovi strukture moći često su opsjednuti ideologijom. Nikada nisu sposobni zaroniti ravno do dna ogoljene stvarnosti, i uvijek je miješaju, u konačnoj analizi, s ideološkom pseudostvarnošću. (Po mom mišljenju, jedan od razloga zbog kojih je Dubčekovo vodstvo izgubilo kontrolu nad situacijom 1968. bilo je upravo to što u iznimnim situacijama i u konačnim pitanjima, njegovi članovi nikada nisu mogli osloboditi same sebe potpuno od svijeta iluzija.)

Mogli bismo, dakle, reći da je ideologija, kao instrument unutarnje komunikacije koja strukturi moći osigurava unutarnju koheziju u posttotalitarističkom sustavu, nešto što nadilazi fizičke aspekte moći, nešto što dominira time u znatnoj mjeri i stoga isto tako može osigurati njezin kontinuitet. To je jedan od potpornih stupova vanjske stabilnosti sustava. Međutim, taj je stup izgrađen na vrlo nestabilnim temeljima. Izgrađen je na lažima. Funkcionira samo onoliko dugo koliko su ljudi voljni živjeti u laži.

Iluzija zajedničke nezainteresiranosti

Zašto zapravo naš prodavač voća i povrća mora tako pokazivati svoju odanost u izlogu svoje trgovine? Zar je nije već pokazao dovoljno na različite unutarnje ili polujavne načine? Na sastancima sindikata, na kraju krajeva, uvijek je glasao onako kako je trebalo. Uvijek je sudjelovao u različitim natjecanjima. Glasao je na izborima kao dobar građanin. Čak je potpisao i Antipovelju. Zašto, pored svega toga, mora svoju odanost objaviti javno? Konačno, ljudi koji prolaze pored izloga sigurno neće stati da pročitaju da se, po mišljenju poslovođe, radnici svih zemalja trebaju ujediniti. Činjenica je da oni uopće ni ne čitaju slogan a možemo zapravo pretpostaviti da ga niti ne vide. Kada biste zapitali ženu koja je zastala ispred njegove trgovine što je vidjela u izlogu, ona bi vam sigurno mogla reći je li danas imao rajčica ili nije, ali je jako malo vjerojatno da je uopće i uočila slogan, a kamoli da je vidjela što on kaže.

Čini se besmislenim zahtijevati od prodavača da javno objavljuje svoju odanost. Ali, to ipak ima smisla. Ljudi ignoriraju njegov slogan, ali to čine zato što se takvi slogani često nalaze u izlozima drugih trgovina, na stupovima svjetiljki, oglasnim pločama, na prozorima stanova i na zgradama; zapravo su posvuda. Oni čine dio panorame svakodnevnoga života. Iako, naravno, ignoriraju detalje, ljudi su isto tako svjesni te panorame kao cjeline. A što je drugo prodavačev slogan nego sitna komponenta u tom golemom u kulturi svakodnevnog života?

Prodavač voća i povrća morao je, dakle, staviti u izlog slogan ne u nadi da bi ga netko mogao pročitati ili da bi ga prodavač čak mogao i uvjeriti, nego da bi doprinio, zajedno s tisućama drugih slogana, panorami koje su svi vrlo svjesni. Ta panorama, naravno, ima isto tako i podsvjesno značenje: podsjeća ljude na to gdje žive i što se od njih očekuje. Kaže im što svi ostali rade, i ukazuje im što moraju raditi isto tako, ako ne žele biti isključeni, naći se u izolaciji, ako ne žele otuđiti same sebe od društva, kršiti pravila igre i riskirati gubitak njihova ritma i mira i sigurnosti.

Žena koja je ignorirala prodavačev slogan možda je baš objesila sličan slogan samo sat prije u hodniku ureda u kojemu radi. Učinila je to manje ili više bez razmišljanja, baš kao i naš prodavač voća i povrća, a mogla je to učiniti upravo zato što je to radila na pozadini opće panorame i uz neku svijest o istoj, to jest, na pozadini panorame u kojoj izlog prodavača voća i povrća čine samo dio. Kada prodavač voća i povrća posjeti njezin ured, on isto tako neće uočiti njezin slogan, baš kao što ona nije zapazila njegov. A ipak su njihovi slogani međusobno ovisno jedan o drugome: oba su izložena s istom sviješću o općoj panorami i, mogli bismo reći, po njezinom diktatu. No oni pomažu u stvaranju te panorame, pa time sudjeluju i u stvaranju diktata isto tako. Prodavač voća i povrća i uredska radnica oboje su usvojili uvjete u kojima žive, ali, čineći to, pomažu u stvaranju tih uvjeta. Oni rade ono što se radi, što treba raditi, što mora biti napravljeno, ali u isto vrijeme – po upravo tom istom znaku – oni potvrđuju da to u stvari mora biti napravljeno. Oni se prilagođavaju posebnom zahtjevu i čineći to oni sami održavaju na životu taj zahtjev. Metaforički rečeno, bez slogana prodavača voća i povrća, slogan uredske službenice ne bi mogao postojati, i obrnuto. Svaki predlaže onom drugom da nešto bude ponovljeno i svaki prihvaća prijedlog onog drugog. Njihova zajednička nezainteresiranost za slogan onog drugog samo je iluzija: u stvarnosti, izlaganjem svojih slogana, jedan prisiljava drugog da prihvati pravila igre i da tako potvrdi moć koja je uostalom i zahtijevala slogane. Prilično jednostavno, jedan pomaže drugom da budu poslušni. Oboje su objekti u sustavu kontrole, ali, u isto vrijeme oni su i njegovi subjekti. Oboje su žrtve sustava i njegovih instrumenata.

Ako je cijeli grad izlijepljen sloganima koje nitko ne čita, to je s jedne strane poruka od okružnog sekretara regionalnom sekretaru, ali je isto tako i još nešto više: mali primjer načela društvenog samo-totaliteta na djelu.

Faustov ugovor

 Dio biti posttotalitarističkog sustava jest da privlači svakoga u svoju sferu moći, ne toliko da bi mogli ostvariti same sebe kao ljudska bića, nego da bi mogli predati svoj ljudski identitet u korist identiteta sustava, to jest, da bi mogli postati agensi općeg automatizma sustava i sluge njegovih samoodređujućih ciljeva, tako da mogu sudjelovati u zajedničkoj odgovornosti za nj, tako da mogu biti uvučeni u njega i zavedeni od njega, poput Fausta i Mefistofelesa. Više od toga: tako da mogu stvoriti uz pomoć svojeg uključivanja opću normu, a time i pritisak za svoje sugrađane. I još: tako da mogu naučiti da im bude ugodno to njihovo uključivanje, da se s njime identificiraju kao da je nešto prirodno i neizbježno i, konačno, tako da mogu – bez ikakvih vanjskih poticaja – početi tretirati bilo kakvo neuključivanje kao abnormalnost, kao aroganciju, kao napad na njih, kao oblik ispadanja iz društva. Uvlačeći sve u svoju strukturu moći, posttotalitaristički sustav pretvara sve u instrumente zajedničkog totaliteta, autototalitet društva.

Međutim, svatko je u stvari uključen i podjarmljen, ne samo prodavači voća i povrća nego i predsjednici vlade. Različiti položaji unutar hijerarhije samo uspostavljaju različite stupnjeve sudjelovanja: prodavač voća i povrće uključen je samo do najmanje mjere, ali također ima vrlo malo moći. Predsjednik vlade, prirodno, ima veću moć, ali je on zauzvrat daleko dublje uključen. Međutim, nijedan nije slobodan, a svaki je to na donekle drukčiji način. Pravi sudionik u tom sudjelovanju, dakle, nije druga osoba, nego je to sam sustav. Položaj u hijerarhiji moći određuje stupanj odgovornosti i krivice, ali ne daje nikome neograničenu odgovornost i krivicu, niti u potpunosti oslobađa ikoga. Tako sukob između ciljeva života i ciljeva sustava nije sukob između dvije društveno definirane i odvojene zajednice. I samo vrlo općenit pogled (pa čak i samo približan) nam dopušta da podijelimo društvo na vladare i one kojima se vlada. Ovdje je, kad smo već kod toga, jedna od najvažnijih razlika između posttotalitarističkog sustava i klasičnih diktatura u kojima ta linija sukoba još može biti izvučena prema društvenoj klasi. U posttotalitarističkom sustavu, ta linije ide de facto kroz svaku osobu, jer je svatko na ovaj ili onaj način i žrtva i pristaša sustava. Ono što razumijemo pod sustavom nije, dakle, društveni poredak koji jedna skupina nameće drugoj, nego nešto što prožima cijelo društvo i čimbenik je u njegovu oblikovanju, nešto za što se može činiti da je teško shvatiti ili definirati (jer je u prirodi pukog načela), ali što je izraženo u cijelom društvu kao važno obilježje njegova života.

Činjenica da su ljudska bića stvorila, i svakodnevno stvaraju, taj samousmjereni sustav uz čiji pomoć kojega se rješavaju svojeg najdubljeg unutarnjeg identiteta, nije, dakle, rezultat nekog nerazumljivog nesporazuma povijesti, niti je povijest nekako ispala iz tračnica. Niti je proizvod neke dijabolične više volje koja je odlučila, iz nepoznatih razloga, mučiti dio čovječanstva na taj način. To se može dogoditi i dogodilo se samo zato što u modernom čovječanstvu postoji određena sklonost prema stvaranju, ili barem tolerancija, takvoga sustava. Očito postoji nešto u ljudskim bićima što reagira na taj sustav, nešto što ga odražava i prihvaća, nešto unutar njih što paralizira svako nastojanje njihovih boljih strana i sebstava da se pobune. Ljudska su bića prisiljena živjeti u laži, ali mogu biti prisiljena činiti to ne samo zato što su u stvari sposobna živjeti na taj način. Dakle, ne samo da sustav otuđuje čovječanstvo, nego u isto vrijeme otuđeno čovječanstvo podupire taj sustav kao svoj nesvjesni sveobuhvatni plan, kao izopačenu sliku, kao zapis ljudskog neuspjeha kao pojedinaca.

Osporavanje identiteta

Ključni ciljevi života prisutni su prirodno u svakoj osobi. U svakome postoji nešto što žudi za zasluženim dignitetom čovječanstva, za moralnim integritetom, za slobodnim izražavanjem bića i osjećajem uzvišenosti nad svijetom egzistencija. A ipak, u isto vrijeme, svaka je osoba sposobna, u većoj ili manjoj mjeri, pomiriti se s životom u laži. Svaka osoba nekako podliježe profanoj banalizaciji sebi svojstvene ljudskosti, kao i utilitarizmu. U svakome postoji neka volja za stapanjem s anonimnom gomilom i za time da plovi ugodno zajedno s njom niz rijeku pseudo-života. To je mnogo više od jednostavnog sukoba između dva identiteta. To je nešto mnogo gore: to je osporavanje samog pojma identiteta.

U izrazito pojednostavljenim pojmovima moglo bi se reći da je posttotalitaristički sustav izgrađen na temeljima koje je položio povijesni susret diktature i potrošačkog društva. Nije istina da je dalekosežna prilagodljivost na življenje laži i lakog širenja društvenog autototaliteta imaju neke veze s općom nesklonošću na potrošnju orijentiranih ljudi da žrtvuju neke materijalne sigurnosti radi svojeg duhovnog i moralnog integriteta? Sa svojom sklonošću da predaju više vrijednosti suočeni s banalizirajućim iskušenjima moderne civilizacije? Sa svojom ranjivošću za privlačnosti masovne nezainteresiranosti? I na kraju, nije li sivilo i praznina života u posttotalitarističkom sustavu samo napuhana karikatura modernog života općenito? I zar mi ne predstavljamo u stvari (iako smo po vanjskim mjerilima civilizacije daleko) neku vrstu upozorenja za Zapad, otkrivajući mu njegove vlastite prikrivene sklonosti?

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Tekst je pod naslovom Power of Powerless u prijevodu Paula Wilsona objavljen u knjizi The Power of the Powerless: Citizens Against the State in Central-Eastern Europe, ur. John Keane; 1990. godine. Oprema teksta redakcijska.