Egotrip - Šnapserski vunderkind

O, O, O... kartanje was ist TO.. O...O?!?

Navika i prijašnja moja teška bolest! Naučio sam kartati prije nego pisati (J)!!!

Došavši u školske klupe bio sam jedan od rijetkih dječaka koji nije poznavao niti jedno slovce, ma ni štampano A, ali je u malom prstu imao zvancig i fircig, adute, aseve, tref, karo, pik i herc cenere... riječju, bio sam ŠNAPSERSKI VUNDERKIND! A već sam pomalo natucavao raub i belu, te nešto malo znao o briškuli i trešetama, što sam sve usavršio bolje od krasopisa do svoje desete godine. Nisu mi bile strane ni neke druge igrice, poput npr. tombole ili uvijek zanimljive “Čovječe ne ljuti se” (jako sam vješto na kocki narihtavao brojke koje su mi trebale, tako spretno da nitko nije primijetio prevaru!). Kasnijih ljeta, pod kraj osnovnjaka zaljubio sam se u tarok, fantastično interesantnu igru puno popularniju u Sloveniji nego u nas, pa sam je i savladao zahvaljujući teti Branki, maminoj sestri Primorki, udatoj u Kamniku za gospodina Komana, odnosno strica Vladu čija je jedina mana bila strast prema taroku. Pokeraš sam postao tek poslije dvadesete godine uz art-frendove, jerbo se to nije u mojoj kući španalo. Zakaj, pojma nemam? (I bolje, jer su se i na najbanalnijim igrarijama svi poprek znali tak fest pokefat da je bilo i pljuska, a poslije toga braća i sestre ne bi mjesecima razgovarali!).

Deda i nona peju zusammen

Kartanje je usađeno u krv, svaki eritrocit i svaki jednostanični dijelić organizma, te sve gene skoro cijele familije sinka Janka... po mojoj grančici njegove izvorne loze – Jerman (prema dedi kojeg nažalost nikada nije vidio), & Marković (po noni, koju je nažalost dosta često viđao)... no i tu mi je dijete (srećom) na drugi dio svoga prezimena. Ali, kako sad to; deda i nona pak peju zusammen? E, ima Janko i didu i baku, aha, kaj ni “malecki” (odavno viši već od mene) zbilja hoch? AUU, to je jednostavno ali istomahno i jako teško objasniti... valjalo bi iscrtati porodično stablo, ili još bolje, vući linije po geografskoj karti bivše Hasburške monarhije, te bi tako dobili odgovore na “AustroCROugarsko” podrijetlo mog Velenog, koje je (iz prve verzije Eurounije) sada svedeno na nekakve lokalne, tipično hrvatske razvedenice... (crte bi se po zemljopisu carstva Franje Josipa protezale od Korčule i okolice Rijeke preko Slavonije, Zagreba, i Slovenije, sve do Mađarske, Beča, i Češke – pa da nismo mi Hrvati Europljani?!).

No vratimo se proturječju nonica – dedek... kako to? HERZig... aš je moja pokojna mater, tj. MA rodom iz sjevernog hrvatskog Primorja, a druga stara mama iz Dalmacije, + svi zaprav “Agrameri”, spontano je nastao nenapisan ugovor... jedna će biti baka, a druga nona. Moja se mat progurala na funkciju none, ter tako postala i (ka da je) moja “uskrsnula” nonka iz Praputnjaka (zvala se isto Marta). Tada sam u snu (jošte nisam posjedovao nadpsihološke moći) sanjao odavno umrlog tatu, kako mu se skelet znoji i okreće u grobu; tja, ako mu je žena postala sred Zagreba nona, onput bu on bil nono! Aber, er ist Agramerboy! I nemre smisliti taj naziv! I njegov Vater je rođen Za(grebi)boy! Nu, kaj je, tu je... stari se pomirio sa činjenicom da mu unuk ima nonu, no poručio mi u tom, on mrzaš mora... noćnomorskom snu (nije se samo znojio njegov kostur, nego i moje živo tijelo), kako ga nikada Jani ne smije nazvati nonićem, jerbo je on njegov deda. “Ockej, Puba, tatek moj – uvik san mu to govorija (komuniciram sada s njime, ako ne preko najlon kesa u kojima visi na brezi ili orahu da vidi svoju unučku diku, onda kada mu dođem na grob) – ti si deda, dečko s Kvatrića kada je kraj njega još bio “Bajer”, na mjestu današnjeg parka kod Šrapčeve ulice gdje si lovio ribe, a na Potkovi (danas vrh Horvatovca) si hvatao divlje zečeve, a kada sam imao pet godina vodio si me prvi puta na utakmicu Dinama! Zadovoljček? Lep pozdravček”!

Ne, nisam rekao dovoljno! AJOJJOJJOJ! Dragutin Jerman bi da nastavim priču, da sada pišem sva uputstva dana kada su Inka Švertasek (moja punica) i Marta Jerman rođ. Marković usmeno potpisale dogovor, koja bu nona, koja baka, kao da imam na raspolaganju prostor veličine odeblje monografije posvećene samo njemu. “Haj i baj – baj tata, pisat ću o tebi još bezbroj puta. Čak već ovdje, ukoliko se uklapaš u temu, kartanja, igranja und, more i šahiranja u kome si bio uistinu nenadmašiv”. Još samo da dovršim zašto je Ivan Švertasek dida a ne deda. Nije u pitanju nikakav dogovor mog umrlog & Bojaninog živog oca, nego u Hanzijevom rodnom kraju (Đurđevac u Slavoniji) stari očka se naziva dida.

Smiri igru, spusti loptu na travnjak

Utaman svrših, kada evo, sada pitanje jednog napola postojećeg frenda (SMS poruka, napokon je naučio i pisati a ne samo blebetati na mob): “Ma zakaj si prestal s onim nogometnim zajebancijama, to ti je meni bilo super – sada ima toliko materijala”... Ime ću neko vrijeme tajiti, jerbo je nogosmetanje prešlo u nogopometanje, odnosno i on bi mogao PREKO REDA OTIĆI GORE... “Štima dečko s Varaždinskih baroknih Kvatrića! Znam da jednako poput mene mrziš ono pizdino tutkalo od Ćire, tog ne pedera, nego NADperkana, ridikula, kurviša, izdajicu – i iznad svega najumjerenije velnuto, kripla kom bi mogli dati titulu – IDIOT NAD IDIOTIMA!!! Jebo te, tog je fosilnog “trenera nad trenerima” čak i Torcida popušila, a urođeni primitivac Bosančeros i dalje melje i valja, i, što je najgore, provodi nezamislive nakarade, koje se uistinu mogu pripisati samo onome spočetka rečenom – bili smo i HR – i podosta nas jesmo Europljani & še več – Kozmopoliti! No tipovi koji bi očerupali ponajbolju ekipu svijeta, odnosno više od pola Argentinaca ŠIŠNULI (i drkali po na podu palu kosu), a med njima nema nijednog doli Blaževića, su uistinu ČIR i pretpotopna SRAMOTA I GADOST HRVATSKE!!! Šišnul je on i malog Nikicu, a taj je, e da bi se starudiji uopće dignul, prije morao duvati karonji karu! NE! Ne misli da imam nešto kontra mladog Kranjčara zato što je postao gastarbajter u Ajduku! Ta i ja sam, i to puno prije njega bio i ostao gost – šljaker u Splitu, a mali mi se kao igrač (ne dečec!) od početka, još kao junior sviđao... čak san reka sinu po njegovom transferu u ST: “Jani, hiti u smeće sve te kape, šalove i majice s natpisom B.B.B., od sada navijamo za najbolji klub na svitu. Sve dok OJDIname vodi tipčuga koji je čak veći IDIOT NAD IDIOTIMA od (prema njemu) Blaženog Ćironje, za kog sam pre mamuta Mamića mislio da ne postoji veća budala”!

“Smiri igru, spusti loptu na travnjak – pojavi mi se odjedanputa preko cijele stranice Microsot Worda veliki crveni tekst, pisan u tih par sekundi na Notepad preko cijeloga monitora, pa nešto manjim slovima nastavak – ja, tvoj kompa Komp te još uvijek volim i smatram svojim gazdom, jednako kao kujica Mokica! I, i stalo mi je da me vodiš na virtualne šetnje internetom, da me pozoveš u pomoć kada trebaš interesantne informacije, i, i, itd.! Vjeruj mi, ta fuj mafijaška bagra doznaje sve, prate čak i (što krivo misliš da – ne!) tekstove objavljene u niskotiražnim intelektualnim novinama. Naravno, nein šefovi kojima je CRNA KRONIKA jedino razumljivo štivo, nego njihovi malčice, za nijansu intelegentniji plaćenici. NE ZAZIVAJ BiH MAFIJU!!! Drš se kartice štono neki dan nađe “naša” Jedina, iz pola vijeka starog špila Švarcpeter, iliti naški Črnog Petra. Ne spominji kockeraj, pa ma kako bio prošli! Kužiš? Završil buš ko Kuže”!!!

Nisam nadareno dijete za dječje karte

Vrati mi se list na kome pišem, a JA, IO, I, ICH, JAZ... popizdim do daske! On će mene učiti!?! I, koga da se plašim? Nisam ja ko Kuže koji je tek kad mu nad vratom visilo uže, skužio da treba prestati gubiti noći u pokeraju! Uostalom, mi smo (negdar) umjetnički mladunci sve stavljali na cugu, ne na lovu koju nismo nikada imali. Pak smo zaprav (J) već tada bili “kontraši”! Jer, tko je izgubio, morao je eksati piće, za koje smo jedva skupili dinarje. Naravski, svi smo petnim snagama, tak očigledno lažno blefirali i išli dalje, samo da izgubimo i domognemo se čaše, da je kartanje postalo antikartanje, i da je bilo teže izgubiti nego dobiti! (I dan danas zavidim Demuru koji je uspijevao prvi bit pod stolom, i mislim da je znao poker bolje od ostalih! Ma kada je bio već jako cugoš, svi smo se urotili protiv njega... da dobije igru, a netko drugi popije piće... no KARTE ZA GUBITAK išle su njemu!).

“Bem ti bigulicu, blesavi kompiću. To ti nisam rekao! Gotovo sva klinčadija je na početku prvog razreda pučeraja znala pisati i kartati dječjeg Nigera, osim mene i još pokojeg iz kockarskog okružja. Mi smo pod velikim odmorom šnapsali! Ter, mogu i sada izvesti neke kartulinske štoseke... međutim, ne mogu nikako da shvatim dječje karte. Niti ondašnjeg “Crnčugu” niti špilanja za kojima je, ili morti još je... (nepoznata mi je tista crna materija koja čini 95% djetinjstva i Kozmosa) – luda generacija mog sina. Pitam ga, što to tako strastveno karta s onih malo prijatelja iz Korčule, štono nisu “čistokrvni bodulići”, odnosno koji su iz mixed-brakova i jedini se druže s njime “purgerom”. UNO. MAGIC. As ti Gospe, gledao Ja kako to mularija špana i nikako da proahtam u čemu je štos! A moj 1. časnik brodića Miko, kome ponekad fale treske u glavi, umah kapirao i s dicom zaigrao! Očito nisam nadareno dijete za dječje karte. Samim time imam nevjerojatno veliko štovanje prema njima! Posebice kada vidim one, od malena propuštene. Otkačim”!

“Spusti karte na stol – iznova mi piše Komp – ta nisi ti kriv što si od ROĐENJA LUD”! “Kaj to spikas kanto? Mislim da ste vi kompjuteri ludi! Čovjek može biti od rođenja gluh, nijem, imat kombinaciju toga, more biti rođen kao slijepac, ili od rođenja zaostao u duhovnom razvoju, retardiran... nu, ne more se roditi lud! Lud postaje naknadno... što više problema i šokova proživljava, to je luđi!... šmizlo kantasta, nikada nećeš shvatiti neke osnove suptilne ljudske čulnosti. Ter nebu ti jasno, zakaj ŠNAPSERKI VUNDERKIND, pošizi i rastopi se kada vidi švarcpeterske kartuline, tako lipe i naivne, kao ono prohujalo vrijeme izgubljenog djetinjstva. Ma, kaj da tebi pričam; niti moj unuk koga neću doživjeti, a čije sam rođenje već vidio upotrijebivši moć odlaska u paralelno (buduće) vrijeme, neće doživjeti nikakvu Odiseju u svemiru, odnosno preobrazbu tvojih potomaka u svjesna i osjetilna bića. Mogu ti napredniji frendovi igrati šah sa svjetskim prvacima, ali nisu i neće moći kartati s djecom ni Ovoga ni Onoga Svijeta. Haugh!!! Ona su za Vas nedostižni velemajstori, (J) Hvala NadDuhu... Kamen!