Snažan rod

Dorta Jagić autorica je nekoliko zbirki pjesama, dobitnica brojnih nagrada. Još od 1999., kada je objavljena njezina zbirka pjesama Plahtom preko glave, može se uočiti da njezin pjesnički stil karakterizira ludizam, hipermetaforizam, te da motive nerijetko crpi iz svoje teološke naobrazbe. I ovaj rukopis Dorte Jagić karakterizira povezivanje kršćanskih motiva s motivima iz svakodnevnice. Primjerice, u pjesmi Svetica iz ničijeg kalendara, ona će reinterpretirati molitvu – “kako na nebu tako i na zemlji/kad pomaže usne uljem, naraste…”. Kao i u prethodnim zbirkama, i ovdje je riječ o tome da se želi pronaći početna situacija, početak stvaranja… U pjesmi mi ptice, a ribe, a riječi ona se poistovjećuje s pticama koje su “u početku…/tek izletjele iz križa”.

One na neki način predstavljaju demijurge – odvajaju more od kopna, stvaraju riječi – koje nastaju kao zraka i postaju “vidljive/svima jestive”. Zato i referira na mjesta koja predstavljaju početak civilizacije – poput Eufrata i Tigrisa u pjesmi Pogled s broda za taršiš, te spominje “prvo jaje na planeti”. U pjesmi Hrvatski radio i televizija, junakinja je izložena propitivanju smisla vlastite egzistencije, jer ističe “nemam ništa za kupiti/ništa za prodati”. Nasuprot njoj, postoji svijet s ekrana koji je karakteriziran aktovkama kao simbolom užurbane, merkantilne civilizacije. No ona upravo tim slikama s ekrana supostavlja biblijske motive – ponovo povezuje nebo i vlastitu sobu – “s kauča me kući/vode svijetleći/zavežljaji sionske trave”.

Kad piše o tijelu, Dorta Jagić ponovo uvodi kršćanske motive – posebno krivnju zbog žudnje, ističe nemoć tijela da se prepusti žudnji, o koju se samo spotiče, pa se na kraju samo u sebi rastvara. Piton oko vrata predstavlja sliku sapetosti, a spominjanje strahova – od ljubavi do straha od starenja česti su u pjesmama. Sljedeći stihovi svjedoče o tome: “kao kiseli zidovi naopake roskaste kuće/u susjedstvu u kojoj skoro svi žive trudni”. Dortina lirska junakinja je osamljena, metonimija samoće je “nevidljiva lutka u torbi” u pjesmi Plava šetnja, pa dok šeće, ona zapravo priziva “ljubav za sve”. Naime, nerijetko se umjesto ljubavi prema nekoj osobi, priziva neka neodređena, ekumenska ljubav za sve. Junakinja se nerijetko obraća samoj sebi, tješi se, ali utjehe nema – “ionako je sve ovo bez dobre/glazbe za naš ples/o ti mala/božja violino”. U pjesmi Samci koje znam opisuje kaotično stanje u glavi osamljenih, potrebu njihovu da zauzdaju vihor misli keksima, pa tješe sami sebe tako da kupe “satove sa smajlićima/za ono dvoje sretnih/stan do”. Kod osamljene junakinje dominira njena potreba da raščisti s prošlošću, s nasljeđem predaka, pa lotova dama pokraj njezine sobe, ta “bezimena žena koja/me vrti, obrće kao da mi kroji smrtnu spavačicu/prikladnu za jučer”, predstavlja simbol te prošlosti koje se želi riješiti.

Lirska junakinja Dorte Jagić želi odrasti, želi pobjeći od usamljenosti – nije slučajno da nerijetko u pjesmama dominira riječ osamljenost, samoća. U pjesmi Pohvala vrsnoj ženi pjesnikinja želi na neki način probuditi zaspalu junakinju, želi je potaknuti da požuri, da krene jer “vrijeme žene je skupocjeno šilo i aleja”. Time kao da želi osnažiti sebe samu, postati žena, rađati “snažan rod”, a ne čamiti u sobi, kao dijete koje već broji prve sijede na glavi. Za razliku od prethodne zbirke pjesama Đavo i usidjelica, u kojoj se poetiziraju romantične, ali kobne ljubavi, u novom ciklusu Kvadratura duge pjesnikinja kao da želi obračunati se sa sobom, raščistiti vlastite strahove i tlapnje i hrabro krenuti dalje. Jer izbor je već napravljen, i za dvojbe “mogla sam reći posve drugi jezik/posve drukčiji život” više nema vremena. Treba izaći na svježi zrak, prigrliti maline kao simbol svježine i otpuhnuti sve misli koje su nastale u dugim noćima besanice, kao da nam poručuje junakinja Dorte Jagić.