Ulomak iz romana podnaslovljenog Balkan Noir
Nebo je tog ljetnog jutra izgledalo banalno vedro, gotovo bez jednog oblaka, a ipak su se na obzoru mogli primijetiti neki čudni jezičci, neobičnih, nikad prije viđenih nijansi boje rubina.
"Baš bih volio da dođe kraj svijeta", rekao je Mate Adamić, završivši s punjenjem aparata za kavu i istovremeno glasno ispustivši vjetar zbog čega se Eva koja je upravo vratila s tuširanja trznula.
"Luđak i prasac, uvijek sam govorila", izgovorila se je s poluosmijehom, ali se nije pretjerano uzrujala. Višestruki orgazmi uvijek su joj osiguravali onu smirenu gandijevsku auru koja je Matu tjerala da komentira:
"Barem na nekoliko sati možemo biti mirni!"
Eva mu je uzela iz ruku šalicu tek zgotovljene kave, udahnula je i izašla na terasu kako bi promatrala vrevu turista koji su već nahrupili na plažu. Premda puna trbuha nakon švedskog doručka kakav se služio po hotelima, neki nisu odoljeli i sad su šetali ližući brda sladoleda velika kao glava novorođenčadi. Malo poslije navalit će na restorane kako bi naručili pohane odreske i pržene krumpiriće i u pravilu će se obrušiti na njih kao da tjedan dana nisu ništa okusili.
U Matinom i Evinom zatvorenom svemiru kava više nije imala okus prijestupa i možda je baš zato umjesto da ispušta konkretniji miris, imala naprotiv čudnu neuhvatljivu aromu, kao da se miris izgubio putem, kao da je ostao u drugoj kući. Bilo je slatkoga, bilo je gorkoga, ali svemu je nedostajalo završne note, one koja ti otvori usta u jedno zadovoljno Ah! Zapravo je u ustima nedostajao prijatan zaostali okus zabranjenoga. Na kraju je Mati žena rekla neka ode. Bilo je to onoga dana kada joj je on, nakon bezbroj pokušaja, odlučio pogledati je u lice i suho joj rekao: "Gadiš mi se i gotovo!" Da je znao da je dovoljno da joj govori jasno, bio bi se poštedio svih onih domišljanja, onih planova, kompliciranih pokušaja da opet ovlada svojim životom. Ženi bi ostala hrpa novca, komplet potkožnih silikonskih implantata i nekoliko neugodnih problema vezanih uz jednu tešku post-menopauzu. On se trebao osjećati zadovoljno, ali je naprotiv osjećao čudan nemir, kao onda kad mu je umro pas. Slijedio je Evu na balkon i radoznalo počeo promatrati jezike boje rubina koji su rubili horizont.
U savršenoj ravnoteži držeći poslužavnik ispruženom rukom, konobar Ivica ušiljenog osmijeha i uglađenog opijenog pogleda, okrenuo se i obrativši se talijanskom turistu koji je uz njegov prolazak komentirao "Zar ne vidiš pedera!", prosiktao "Ti si peder, zna li to tvoja žena?"
Bara, debeljuškasta, kose u Punk is alive boji, slala je poruke na jednom mobitelu dok je drugi prikliještila između vrata i uha, savivši glavu kao fakir. Mlada je barmenica sa začuđujućom sposobnošću i velikom prirodnošću uspijevala obavljati više radnji u isto vrijeme: služila se dvama mobitelima, jedan za slanje poruka, drugi za razgovaranje, dok je žvakala gumu koju je svake tri sekunde širila jezikom ne bi li od nje napuhavala rekordno velike balone. Sve to, a da nikad ne prekine s brisanjem čaša koje je potom brzim i preciznim pokretima redala na policu iznad šanka. Vjerojatno je bila opskrbljena ponekom rezervnom rukom.
Marjan B., sin općinskog pročelnika za urbanizam N. S. B., zvanog Brle, tog je jutra bio osobito raspoložen: da bi zabavio svoje prijatelje pubertetlije koji od prethodne večeri nisu prestali ispijati pivo i votku, odlučio je da bude improvizirani imitator i ponovi štos Brkinog oca, bivšeg branitelja, izloženog PTSP-u. Najprije je nakratko posjetio očev poluskroviti arsenal; bio je pohranjen u maloj Empire vitrini koja se u kući pojavila jednog toplog kolovoskog jutra nekoliko godina ranije i koja je sada trebala biti ukras u primaćoj sobi u prizemlju vile B. Marjan je zatim banuo u bar Kod generala držeći u desnoj ruci tri ručne bombe, a u lijevoj pakovanje od šest limenki ledenog piva i povikao: "Hajde pijte, inače ću napraviti masakr!"
Toni, Miki, Luka i Brko na trenutak su zanijemjeli, zinuli, ali čas poslije sva su se četvorica smijala do suza, s rukama na trbuhu.
Policajcu Niki baš nije bio njegov dan: bio je nervozan jer mu je seboreja bila neugodnija nego inače i neprekidno se grebao po glavi. Kad smo kod glavonje, njegov je šef bio govno, čak više nego što je to mogla ikad biti njegova žena Vinka, pa je stoga govnarstvo bilo svojstvena karakterna osobina. A imao je i nepodnošljivu punicu od koje je žena naslijedila noge na iks i manijakalnu urednost. Djeca su se pokazala govnima već od rođenja, imajući manu da pelene odreda pune dječjom kakicom koja bi okužila zrak. Kad su postali adolescenti promijenili su vrstu, postavši specijalisti u proizvodnji gnojnih prišteva industrijskih razmjera koji su im nicali kao gljive po licu i leđima. Bila je zatim i jedna njihova nastavnica engleskog koja je, ne treba ni reći, bila govno na kvadrat, jer je zahtijevala da se on bavi njima i priprema ih za ispitivanja iz gramatike. Zamislite, engleske, baš on koji u vrijeme policijske škole koju je pohađao pod starim režimom, nije uspio naučiti ni poneku jadnu rusku rečenicu.
A bilo je ljudi koje bi bio rado likvidirao. Na primjer, onaj činovnik iz ureda elektro operatera, koji je odbio da zaostali račun za struju plati u tri rate, izgledao je kao savršen kandidat. Ali da bi se razumjeli razlozi njegova lošeg raspoloženja u to sunčano jutro s početka ljeta, trebalo bi držati na umu činjenicu da Niko još nije probavio određena pitanja koja su se odnosila na međunarodnu politiku. Još ga je ljutila vijest koju je prije nekoliko dana pročitao u novinama da su u Münchenu odlučili odgoditi koncert njegova omiljenog pjevača Čave jer su mu pripisivali propagiranje nacionalističkih ideja kojima se hranila ekstremna desnica njegove nove veličanstvene Domovine.
Niko je imao dva načina na koji se opuštao od životnih nedaća: ili bi otišao popiti koju čašu i popričati s konobarom Ivicom, Barom i stalnim gostima u baru Kod generala ili bi se zatvorio u kuću i smjestio pred ekran kako bi gledao svoju kolekciju DVD-ova iz serije: Fuck the City. Protagonisti u seriji bila su tri novozelandska policajca koji su uspješno i oštro suzbijali kriminal podzemlja u organizaciji zajednice Maora. "Let’s fuck the Maori, let’s clean the City", bila je lozinka s kojom su policajci O’Brian, Sullivan i McLeod obično kretali u akciju. Svaka je epizoda završavala s pucnjavom: O’Brian, Sullivan i McLeod koji su bili obdareni izvanrednim nišanjenjem, osim što su imali osobit talent za hvatanje i šišanje ovaca, uspijevali su eliminirati zle, ostavljajući za sobom stazu leševa te tako radikalno smanjujući, iz epizode u epizodu, broj pripadnika organiziranog kriminala iz podzemlja zajednice Maora.
Prisjećajući se Sullivanove odlučne reakcije u epizodi naslovljenoj "Viski za detektiva Sullivana", Niki je trebalo manje od sekunde da potegne pištolj i zapuca, pogodivši sina pročelnika N. S. B.-a u glavu, a onda u testise te se ovaj stropoštao na zemlju, a da nije imao vremena niti krik ispustiti. Zbog nekontrolirane reakcije prstiju, umirući, Marjan je izvukao dva upaljača s bomba koje je još držao u ruci. Trenuci očaja i nevjerice koji su uslijedili podudarali su se sa sekundama potrebnim za aktivaciju ručnih bombi. Svi koji su u tom času bili prisutni u baru umrli su, izlažući svoja raznijeta tijela u položajima dostojnim paklenog šunda holivudskog filma. Bara, koju je zaklonio šank, pogođena je šrapnelom u vrat, savijen da bi bolje držala mobitel. Šrapnel joj je prošao kroz vrat i pogodio mobitel. Jedini se spasio Ivica koji je u tom času vani na terasi raspravljao s talijanskim turistom. Izašao je da mu kaže par riječi jer nije podnosio insinuacije određenih ljudi. Zarežao je "’Oćeš šamarčinu?" Ali je onda pristao popiti gutljaj rakije iz iste čaše iz koje je pio turist i sad mu je diktirao svoj broj mobitela.
Krvava kiša počela je odmah zatim. Kap po kap udarala je po stvarima, ljudima, prašini razbijenih barskih stakala, u gustim kapljama, prijetećeg zvuka kao prijetnja kakvu voda u svojoj tečnosti nikad ne bi prouzročila. Nitko nije imao vremena ili volje da otrči u bar da vidi što se dogodilo, svi su okrenuli pogled k nebu, rukama zakrivajući lice. Krvava kiša pljuštala je sve gušće, gušće, postala prolom oblaka bez prestanka i predaha. Čuđenje se pretvorilo u paniku i ljudi su počeli trčati da bi se sklonili od čudne pojave. Od straha su zalupala srca, strah je tjerao na vrištanje. Slatkast i gadljiv miris krvi postao je nepodnošljiv. Bilo ih je koji nisu izdržali te su povraćali i padali u nesvijest. Mnoštvo je okretalo stolove po restoranima i štandove uličnih prodavača prekrivene suvenirima i sunčanim naočalama. Na cestama je kaos bio posvemašnji jer su vozači počeli voziti na cik-cak i mnogi gubili kontrolu zabijajući se u zidove, odbojne ograde i izazivali lančane sudare.
Mate i Eva koji su pili kavu naslonjeni na balkon svoje spavaće sobe digli su pogled prema nebu ne bi li bolje promotrili neobične oblake tamnocrvene boje koji su se iznenađujuće brzo nagomilavali i osjetili prve kaplje na jagodicama i čelu. Ne zna se kako, panika se često zna gadno našaliti, oboje su izgubili ravnotežu, pokušavajući se kretati na onoj sklizavoj i odvratnoj stvari koja ih je u tren prekrila i poplavila balkon. Možda su se pokušavali uhvatiti za balustradu, ali su skliznuli nagnuti naprijed. Malo previše. Bio je to djelić sekunde. Zajedno su pali, ostavivši na terasi krhotine šalica i nekoliko čokoladnih keksa, koji su već postali kaša neodređene tamnocrvene boje.
Priredila i s talijanskog prevela Lorena Monica Kmet.
Laura Marchig
rođena je u Rijeci gdje je završila Talijansku srednju školu. Na Sveučilištu u Firenci diplomirala je suvremenu književnost s diplomskim radom na temu riječkog književnika Enrica Morovicha. Radila je kao novinarka kulturne rubrike i kazališna kritičarka u dnevnim novinama talijanske nacionalne zajednice La Voce del Popolo, a bila je i glavna urednica tromjesečnog časopisa za kulturu La battana. Cijelo desetljeće bila je ravnateljica Talijanske drame koja djeluje pri HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci. Njezin se književni rad uspješno smjenjuje s kazališnim i nadopunjuje ga: pjesnikinja, književnica, ali i prevoditeljica, autorica tekstova za glazbu različitih izvođača i pop grupa. Recitatorica, performerica i redateljica, ostvarila je brojne kazališne plesne projekte i site specific kao projekte u kojima je poeziju objedinila s kazalištem i džezom. Dosad su joj objavljene četiri pjesničke zbirke, a prevedena je na više jezika